NIKŠIĆ – SJEĆANJA ŽELJEZNIČKA STANICA  “Svo bogatstvo mojih željezničkih tuga”- Miladin Šobić

Piše: Željko Rutović

Svako od nas dozivio i proživio je neki svoj “pospani voz za Harkov” i tamo neko daleko sjećanje na sebe, dane, noći i sitne (ne)običnosti kakve ih samo vozovi znaju prirediti. A u njima spavati u utonuli i utihnuli život, još od stanica, čekaonica, pa do kupea, hodnika, bifea brzog, lokalnog ili nekog međunarodnog voza.

Kao da gledam taj utrnuli, utihnuli slatki san koji ne mari za okolinu i okolnosti u kojima se nalaze njihova tijela. Jedni leže onako sklupčani, skupljeni na klupama, drugi čvrsto drže stvari kao da će im  ih svakog trena neko oduzeti, treći opet umotani u neku svoju pokrivku uranjaju lagano  u san neke svoje životne stanice. Kao da je svako vrijeme, vrijeme za spavanje, i opet, to nekom bude slatki, a nekom ružni san. Granice  između snoviđenja i stvarnosti kao da često postaju nejasne, nevidljive, tako da prelaze i spajaju se, postajući jedno.

Gledajuci sve te ljude, prizore, daleke siluete, odsutne poglede i  još mnogo šta, vozovi i njihove stanice i čekaonice potvrdiće nam iznova da i nije zlato sve što sija i da nijesu sve lutalice izgubljene, kako bi to Tolkin rekao.

Mnogim od ovih slika početna stanica bijaše nikšićka željeznička, koja dugo predstavljaše  putnički krvotok  ovog grada. Do Titograda, pa dalje u svijet, do Bilece sve do 1976. kada je popularni “ćiro” trajno završio put na toj trasi. Nekako je ličila na staru brižnu majku koja  na put šalje i sa puta dočekuje svoje najmilije. A koliko je tek ispraćaja bilo – odlazak u JNA, na studije, u pečalbu, na znane i neznane puteve…

Ta kamena stanična zgrada, čiji su temelji od daleke 1935. god. baš kao  kakav kamen stanac, svemu davaše prostora i vremena auru. A njoj auru i njenom sada već dalekom  kafanskom kutku davahu gradski oriđinali, noćobdije, dežurni šetaci, skitnice, neznanci, pjesnici i mnogi koji kroz dno čaše mjerahu zamišljene linije životnih  uspona i padova. Da, bili tako u mislima daleko, da pojedini ni voza zvučnu sirenu ne bi čuli. Drugi zvuci bijahu draži i bliži. Svezala bi se tako tu u prošlom vijeku i  po nekolika dana i noći. A kafansko vrijeme ima neke svoje posebne mjere.

I da, sve postoji u vremenu, tako makar tvrdi Marsel Prust, pa tako i ovo sjećanje na nikšicku zeljezničku stanicu kao insert jednog šireg dokumentarnog rama.

Mnogima bez patetike tu pored zidina Bedema u Staroj Varoši bijaše ona dom. Mjesto svratišta, srijetanja, ljudske riječi i gledanja. Omogući to tamošnji, nekadašnji bife, mali ali po svemu veliki. Ostale su uspomene, priče, predanja i legende…

Određivaše se po stanici mnogo čega – putokazi, uličice, kuće i kućerci, radnje i birtije…a tek sjećanje na “staničare”, te majstore fudbalske magije, te mangupe  života koji se nikom i nigdje ne uzmicahu. Tako je kalila ta stanica oko koje se je dešavao neki samo njoj znani život. I ne mali broj nas i danas svrati do nje, kao do nekog muzeja života iz kog očekujete da će svakog trena iskočiti taj neki dragi stari lik koji osta za predanje, za priču i nadanje da će se željeznički točak tog vremena opet vratiti. Dugo je taj točak onako solidarno vukao naprijed i  kada se moglo i kada nije, brže ili sporije, ali nije se posustajalo. Naprijed se moralo. Kako? Jednostavno i kad je teško išlo se nekako lako. Znalo se je da će posle tamo nekog životnog tunela doći sunce.