Nijesmo vlastitu đecu učili ko smo i kakvo nam je istorijsko trajanje, danas zbog toga plaćamo

Često je pitanje koje se može čuti, u redovima srednje klase ponajviše, kako je moguće da nam se dogodio ovakav sunovrat i propadanje u ambis iz kojega ćemo se teško izvlačiti uz svu logistiku alpinizma i vještine stvarnih eksperata? Primitivizam, prostakluk na sceni svake vrste, obrazovanje mnogo ispod donje crte, neznanje, nesposobnost, nestručnost, vjerska zatucanost u akciji stvaranja klerofašizacije društva, popovi i lopovi, jednogodišnji su rezultati u„oslobođenoj“ Crnoj Gori od 30. avgusta 2020, datuma koji je premijer u jednom od svojih naleta gluposti stavio ispred 13. jula i predložio ga za nacionalni praznik.
Ova vlast obezbijedila je pogodno tle za cvjetanje korupcije, lopovluka, agresivno ponašanje mase kao fenomena formiranog u katakombama nacional-šovinizma koji je postao ideološki predznak Srpske pravoslavne crkve, a Vlada ga preuzela kao zakonsku i ustavnu obavezu. Od tog trenutka u našoj državi ne važe zakoni koji su u suprotnosti sa interesima vlasti i Srpske pravoslavne crkve, posebno. Premijer naređuje hapšenje savjetnika predsjednika Crne Gore, potpredsjednik naređuje pucanje po Cetinjanima gumenim mecima i ostalim sredstvima koja se koriste za razbijanje mirnih i nenasilnih demonstracija, u sadejstvu sa svojim šefom. Truju narod suzavcima i šok bombama. Đeca Cetinja su pod stresom, nagutana toksičnim materijama  kao poklonom čika Zdravka i njegovog đetića Dritana za početak školske godine. Jadne države i još jadnije vlasti!

Ovo što se dogodilo, moglo se očekivati kad-tad. Nijesmo dovoljno ulagali u obrazovanje. Naše političare, pojedine ministre i partijske funkcionere, i po dubini, visini i širini, nije ništa interesovalo do zahvatanja  privilegija prepoznatljivom kačicom,  za sebe i svoju porodničnu i kumovsko-prijateljsku okolinu, smatrajući valjda da su vlasnici vlasti dok god žive. Pa možda i nakon toga.  Jer vlast je slast, od koje nema ništa slađe.

Dok su nam nastavnici pristigli sa Kosova i Republike Srpske sprovodili ekavizaciju po školama i sprovodili ćirilizaciju kao tradicionalnu vrijednost, dok smo prihatali Bećira Vukovića, neskrivenog četnika, za predsjednika žirija za Tinaestojulsku nagradu, đeca nam ni slova nijesu znala o strašnim pogromima i genocidu nad njihovim prađedovima i đedovima koje su srpski žandari ubijali, palili im kuće zajedno sa cijelim porodicama. Nijesu učili o sudbini porodice Zvicer. O Krstu Zrnovu Popoviću, o Božićnom ustanku. Ni slova. Ovi koji su nas pokorili i tada i danas, učili su đecu lažnoj istoriji. Njihove nijesu imali ni primać onakvoj  kakva  je bila naša. Pa što se ne bi malo poslužili tuđom. Opet ću se pozvati na ono što im je u lice kazao otac nacije Dobrica Ćosić, objašnjavajući svijetu a i svojima, da im je laž imperativ i pravilo ponašanja. A ko laže, taj i krade.

Vlast koja drži do svoje države, drži i do njenih tradicionalnih vrijednosti. U školama je to obavezno štivo, a velikani poput Njegoša uče se naizust u pasusima đe posebno o slobodi i čojstvu pjeva. Da je bilo tako ne bi nas iznenadilo  popovsko litijaško divljanje crnogorskim gradovima, s jednim jedinim ciljem, da se otme Crnogorcima i državi imovina koja je jednom već bila oteta. Odrađivala je domaći zadatak uspješno domaća peta kolona. Nagrada od strane Amfilohija Radovića bila im je vlada u manastiru Ostrog. A njihova ekspertska neznavenost uradiće sve ostalo što treba da se oslabi Crna Gora i, ako je moguće preda u ruke još za Krivokapićevog mandata, Srbiji, Vučiću kao njenom vlasniku i suvlasniku Srpske pravoslavne crkve.

A da smo bili drugačiji, da smo imali predstavu kako se čuva otadžbina, da su nam pismeniji bili pojedini iz lanca odlučivanja, da su čitali i obrazovali se, znali bi što piše na ulazu u Stelenboški univerzitet u Južnoj Africi. Tih par rečenica i sprovođenje onoga što je napisano bilo bi dovoljno da nam nikada niko više ne bi bio prijetnja. Patriotska svijest naše mladosti znala  bi da odbrani svoju Crnu Goru koja  se napajala na slobodarskim i antifašističkim izvorima časti i dostojanstva. Nijesu, na žalost znali da nauče i prenesu đeci.
A evo što piše na Stelenboškom univerzitetu:

“Za uništenje bilo koje nacije ne trebaju atomske bombe i dalekometne rakete. Potrebno je samo smanjenje kvaliteta obrazovanja i dozvola prepisivanja i varanja na ispitima. Pacijenti umiru od takvih doktora. Zgrade se ruše od takvih inženjera. Novac se gubi iz ruku takvih ekonomista. Pravda nestaje pored takvih jurista i sudija. Krah obrazovanja je krah jedne nacije.”

Slavko Mandić