Nije lako u ovakvoj zemlji biti narod, a ni opozicija

Piše: Slavko Mandić

Nije lako u ovakvoj zemlji biti narod. Kada imate ovakvu opoziciju, gospodsku, građansku, kulturnu, civilizovanu. Koja ima političke rukavice, kravatu ili leptir mašnu. Više je nalik na Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, čije je mirovanje u carstvu vlastitih snova sve ove godine postalo povjesno. Naročito od kad je vlast na izborima smijenjena.
Kada nemate opoziciju koja će da skoči na svaku silu i nepravdu, munjevito stavljajući do znanja svima da će na svaki demokratski dozvoljen način braniti ustavni poredak države, njen suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. I na taj način organizovanim i snažnim protestima staviti do znanja silnicima da ne mogu krčmiti narodno dobro i uništavati  naslijeđenu đedovinu. Da pozovu na ulicu sve kojima je stalo do tradicije i slavne crnogorske istorije i kulture, kojoj prijeti brutalna otimačina i svakodnevna sramna falsifikovanja. Da se ispriča sa sobom antifašizam i borba za bolje śutra, životom plaćana i odgovori na čuđene svijesti zašto se dopuštilo da nam po gradovima vijore crne zastave sa lobanjom i pjevaju četničke pjesme pune mržnje i sramotnih poruka. Pa da javnost konačno zna o čemu se ovđe radi i ko je ko u ovom opštem galimatijasu. Da građanska neposlušnost spriječi carovanje neznanja u institucijama, kriminal i korupciju. I da to bude poruka vlastima koju će jasno čuti i raumjeti je, svjesna političkih posljedica koje znaju dobro da zabole.

Nije lako biti narod ni kada imate ovakvu vlast, kojoj se čini da joj je dozvoljeno sve, samo zato što je trenutno brojnija i što je u roviti sistem ugurala sve svoje rodbinske, prijateljske, kumovske i članskopartijske resurse, po pravilu oskudne u svemo važnom za razvoj i prosperitet zajednice. Ali zar vlast nije izabrala baš ovaj i ovakav narod?  Vjerovao joj i dizao je u nebesa. Jeste, i to nije nikvo čudo. Jer su oni koji su mislili da će još najmanje vijek krojiti po sopstvenom nahođenju, prevršili svaku mjeru. No već u prvoj godini djelovanja „oslobodioci“ su pokazali pravo lice. Narod je to vidio, ali se opet nadao da možda može malo da očopli dok se ne vrnu oni protjerani. Tako su prolazili dani, a vlast je čerupala Crnu Goru uzduž i poprijeko i oslobađala je njenih temeljnih vrijednosti. Narod je čekao. Sve više je ličio na Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Istina, davao je slabiju potporu vlastodršcima, ali nije od „oslobodilaca“ odustajao. Bar dok je Vučka živog, istinskog i stvarnog vođe  i tamo kod njega, i ovamo kod nas.

Nije lako biti opozicija, kada imate ovakav narod. Nespreman da razumije što mu vlast svakodnevno čini i kojim ga Domanovićevim putevima vodi. Pa onda taj narod zaokruži tu vlast koliko god puta ona potpisala takozvani temeljni ugovor, kojim sramnim aktom, makar i privremeno, dade groblja naših očeva, đedova i prađedova stranoj crkvi i državi, da satru naše istorijsko trajanje i prisvoje kao vlastitu vrijednost. Zaista je nešto trulo, ne samo u takvoj vlasti, nego i u takvom narodu. Koji oće uz vlast, samo što vlast može da mu da koju desetinu eura. Koliko god, samo da uredno kaplje svake četvrte godine. Tužno i sramno, istovremeno.

Daleko od toga da su svi takvi. Vidimo ih odlučne i hrabre na braniku domovine kad ih god pozovu. Ili kad čuju da se Crna Gora neđe brani. Njima ne treba ni sendvič ni dnevnica. Niti bi prihvatili eur od vlasti, jer im je čast iznad svega. Ponosni i gordi, dostojanstveni i časni, oni su jedini koji istinski liče na svoje pretke.

Nije lako biti opozicija, kad imate narod koji, kad ga pozovete da izađe tamo đe se kliče slobodi i pravdi, ostaje doma. Ili kad ima onih dojč komentatora koji uz kafu po kafićima kroz staklo sa dovoljne distance gledaju što se na ulici čini. Da ih slučajno ko iz vlasti ne primijeti. Ta gomila Iznoguda bi, makar retorički, jer stvarno to nikad ne može biti, da bude kalif umjesto kalifa. Pa da se vidi kako bi odjednom sve proćetalo.

Kad se obrnemo iza sebe i pogledamo ispred, ništa više ne vidimo.

Mrkli je mrak usred dana bijeloga. Što možemo? Takav nam je narod, a u njemu i opozicija i vlast. Smiješano najslađe se piju.