Ni četnik više nije ono što je bio

Piše: Slavko Mandić

Predsjednik opštine Nikšić, izvjesni Kovačević, iz ešalona mladih vojvode Andrije, muka se mučio dok je intonirana sa ozvučenja himna njemu nepriznate nezavisne države Crne Gore. Sa rukom na grudima, kako to rade na zapadu a ne i na istoku, gotovo u transu krenule su muke po Kovačeviću. Znao je on, ma koliko bio nazadni četnički frak, da se himna svira u čast oslobođenja Nikšića od svega onoga neljudskoga čemu on politički pripada i protiv zločina njegovih uzora učinjenim na ovom prostoru i ovom narodu tokom Drugog svjetskog rata. Ali, nije se imalo kud. Pośeti me ta mučna slika na onu kada je prijatelj Aleksa priredio prijatelju popu Mićoviću, onom nedostojnom, kako mu poručiše Cetinjani, onom helikoprerski ustoličenom uz pomoć dugih cijevi, suzavaca, šok bombi i gumenih metaka spektakularni koncert koračnica komunističko-partizanskih. Posadio ga je u prvi red  i ostavio jadnog tako da odsluša jednosatni program revolucionarnih pjesama. On onako bradat ne moga da sakrije grimasu koja je simbolizovala bijes. Grčio se, čekajući da završe koračnice pod čijim je refrenima završavala ljudska izdajnička sramota kojoj je pripadao Joanikije prvi, osvjedočeni zločinac. Joanikija drugog, prvog popa političko-klerikalne organizacije Srpske pravoslavne crkve pamtiće istorija po ova dva cirkusoidna događaja. Nedostojan, po oba slučaja!

Kovačević je držao ruku na grudima dok su mu utrobu cijepali refreni naše nacionalne svijetle majske zore, koje su ovom mladiću ostrašćenom i otrovanom bez ijednog razloga, crna rupa i tamna strana crnogorske istorijske zbilje. Ali, četnik ne može dalje od sebe. Pa tako ni ovaj o kome je riječ. Ne moga ruka na prsima dugo, jer je to laž koje je svjestan Kovačević. I koju ne mogaše da podnese, jer zna dobro da mentori ne praštaju. Zato povuče dva prsta i osta ona osakaćena šaka sa tri prsta koja je simbol ničega što bi razum mogao da prihvati.

I nema u tom činu izražavanje ničega nikakve provokacije nikšićkog predśednika, kako tvrde opozicione partije. One kao da ne znaju o kome je riječ i čemu on služi. Njegova najveća muka je što je naćeran da licemjerno organizuje i prisustvuje svečanosti śećanja na veličanstvenu pobjedu jedinica NOB-e nad onom politikom kojom on pripada. Pa ima li veće bruke od ove. I većeg licemjerstva.
Ima, naravno. Ko zna đe je dno kada je ova družina u pitanju. Odluka nikšićke vlasti da najveće priznanje – Nagradu oslobođenja Nikšića, ove godine, uruči posthumno Amfilohiju Radoviću, prethodnom šefu Srpske crkve u Crnoj Gori, trebala bi da bude rezultat sabranih djela ovog popovskog ideologa u borbi za antifašizam, revolucionarno djelovanje, antiklerikalizam i još po nešto. Nešto se tu očigledno ne slaže, ali ne treba zaboraviri da su Anfilohijevi zakleti sljedbenici pogazili njegov amanet samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Pa što onda čudi dodijeljeno mu priznanje za onu političko-ideološku matricu koja je istorijski predstavljenena kao izdajnička, fašistička i zločinačka. Ovo je prva dodijeljena nagrade za poraz.