Nevenka F. Bajković: Usitnjavanje rogova u vreći

Prije dvije godine, u komentaru izbornih rezultata, predvidjela sam brzi razvod neprirodnih brakova naše, neponovljive opozicije. Iskreno zboreći nijesam se nadala da će i ovoliko potrajati. Za dijagnozu njihovog nemogućeg opstanka može se pobrojati grdilo razloga. Koji se uglavnom tiču odnosa prema državi u kojoj su rođeni i u kojoj žive, i to dobro. Zahvaljujući politici. Unosno zanimanje “što jes, jes”. U njihovom slučaju ne mora se čak ni na rabotu. Štiti ih shvatanje demokratije kakvo dosad niđe nije primjenjeno. A i pravosuđe kroz koje, po svemu sudeći zbog silnih rupa, duva poprilična promaja.

Dosada im je sve išlo glatko. Osim međusobnog dogovora. Ne bi se složili ni oko boje kontejnera za smeće a kamoli oko važnijih pitanja. Jedino su složni u odnosu prema Crnoj Gori. Potonja rupa na svirali. Samo da se dočepaju vlasti pa će je srediti po svojoj mjeri. Nije teško zamisliti kakva bi mjera bila. Od šake do lakta. Takav im je stil. Kao onome što je na odmoru u Spužu. Naljutismo smo mu Veliku mamu pa još priprijeti na odlasku.

Ostaće zauvjek nejasno kako je tzv građanska opozicija, sastavljena od bivših suverenista, uopšte mogla da se nađe pod istom kapom sa kokardašima i “kravatašima”. Višak pohlepe, žeđ za vlašću, nedostatak moralnih načela I iznad svega mržnja prema jednom čovjeku, nijesu dovoljni da objasne takav makar i privremeni savez. A sve je očitije da to ljepilo jednako traje kao ono “pljuni pa zalijepi”. Da ne pominjemo nedostatak svakog ozbiljnijeg programa i vizije budućnosti Crne Gore u čemu se potpuno razilaze. A odavno je počelo i razilaženje unutar istih partija. Bogami su se dobro usitnili. A nijesu što će. Na putu su da se samoizbrišu.

Ukratko svi zajedno na čelu sa DF-om, su protekle dvije godine djelovali u duhu poznatog slogana “Mi ili On”. Jedino su u tome bili potpuno saglasni. Ma kad je trebalo da izaberu zajedničkog kandidata za presjednika nastade strka. I međusobno čeprljanje. Preko noći se rogovi u vreći preobraziše u škorpijune pa se grizu I napadaju baš kao pravi. Još kad je postalo izvjesno da će im protivnik biti baš On puče im kolan na taljigama. Tom se kolaču izgleda nijesu nadali. Nije više samo strka i vardanja no prava panika.

Sad se izgleda neki manje više neupadljivo povlače i largaju od doskorašnjih saveznika. Najgore će izgleda pasati kandidat  tzv. “najvećeg” dijela opozicije. Do juče su iza njega stali skoro svi. Ma čini se da nijesu baš naredni da se mnogo ističu. Narečenim kandidatom se nećemo mnogo baviti. Svojom biografijom se potrudio da odredi sebi mjesto među sitnim zvijezdama padalicama. A neće mu uljepšati životopis ni podrška pukovnika “Rista Sotone”. .Poznatog ratnog huškača I smutljivca koga bi svaka poštena crkva ekskomunicirala. Zbog širenja međuvjerske I međunacionalne mržnje I drugih nepodopština. Predstavnika tuđe državne crkve u Crnoj Gori. Sreća da je vrijeme inkvizicije pasalo inače bi možda dobili i pravoslavnu da zakiva protivnike na mostove.

No dosta o njima. Zbog svega navedenog ne bi trebalo nikoga da začude. Za čuđenje su i žalost oni što vole Crnu Goru a zbore da neće glasati za čovjeka koji je zaslužan za njen povratak iz ništavila. No za koga će. Za one gore pomenute. Ili neće glasati. Što mu dođe na isto. Da li bi im lakše bilo da je izgube. Neki vele “za ovakvu se državu nijesam borio”. Kao da se dobra država može iz glave napraviti. I ne zavisi samo od onih što su na vlasti. Dug je to proces naročito u politički nedovoljno zrelim sredinama. Da ne pominjemo naslijeđenu podijeljenost oko identiteta i državnosti. Ne dijele se samo partije nego i najbliži srodnici. Ali i da je najgora, a nije, njen opstanak bi morao da bude iznad svega. Sve je drugo prolazno. Bilo bi pogubno da ne ostavimo našoj đeci i unucima mogućnost da naprave bolju

I sad malo o površnosti, nezahvalnosti i kratkom pamćenju. Svi se bave negativnostima, nekim stvarnim a nekim izmišljenim. Niko da se podsjeti zasluga koje su današnjem predsjedničkom kandidatu vladajuće koalicije obezbijedili mjesto u istoriji. Pa da im malo osvježimo pamćenje. Obično ne pominjem imena ali ni on nije običan političar. Nego državnik sa provjerenim međunarodnim ugledom. Mislim na gospodina Đukanovića.

1. 1. Prvi korak ka obnovi nezavisnosti Crne Gore bio je otklon od Slobe Miloševića. Vjerovatno bi to bilo krajnje nedovoljno da nije prije toga zaslugom Liberala ponovo probuđena svijest o identitetu, ne samo nacionalnom nego I državnom – Crne Gore. Što je i sam predsjednik uvijek isticao. Neobavješteni i zlobni zbore da je ukrao program Liberalnog Saveza. Netačno i ružno. Oni sa boljim pamćenjem znaju da je povratak nezavisnosti proglasio trajnim ciljem svoje neuporedivo brojnije partije. Bilo bi logično da zbog takvih uvjerenja budu prirodni saveznici. Što se nije desilo. Crnogorska samozaljubljenost i još ponešto ne dade. Pitam se kada će Crnogorci shvatiti da u jednoj državi ne mogu svi da budu prvi pa da je mala ka soba.
2. Dokazano da Crna Gora može da jede na svoje zube tj da se sama hrani. Poslije višedecenijskog ponižavjućeg statusa izdržavane Jugo republike. To je ujedno i jedan od najvažnijih preduslova nezavisnosti. Kako pojedinca tako i države. S tim u vezi prisjetiću se jedne jednako vizionarske izjave – “da Crna Gora ukoliko pravilno iskoristi svoje resurse neće imati tehnološkog viška”. To davno predviđanje nije nesagledivo daleko od ostvarenja.
3. Sačuvana Država od ratnog haosa u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije. Istini za volju tada je bio podržan i od svojih političkih protivnika. Što danas ne bi bio slučaj jer su se “izmetnuli ka ruska krtola”.
4. Pod najtežim referendumskim uslovima priznata nezavisnost Crne Gore nakon stogodišnje čamotinje i zaborava. Jedina na Balkanu bez kapi krvi.
5. Ušla u Nato i pored žestokih pritisaka navodno bratskih država, I svima poznatih dramatičnih događaja iz oktobra 2016 godine.

Naravno ništa od ovoga ne bi bilo ostvarljivo bez široke podrške građana Crne Gore. Većinskih i manjinskih bez razlike.

Mislim da je sve navedeno više nego dovoljno. Promašajima I propustima se namjerno neću baviti. To je posao za temeljnu stručnu i nepristrasnu analizu nezagađenu sitnim politikanstvom i mržnjom. Koja pomaže a ne negira sve u startu. Uvjerena sam da  takvih ima. I da će se oglasiti kad malo predahnemo. Žalosno je samo što o zaslugama koje su obezbijedile mjesto u istoriji mora da progovori neko sa strane. Boje se ovi naši da ne ispadnu ulizice. A i nijesmo dovoljno politički sazreli da kad je država u pitanju razdvojimo bitno od nebitnog. Koliko god da ima razočaranja nije vrijeme za ljutnju. Navikli smo na vjetrometine. Ali ova je malo gadnija. Strateški interesi i sile djeluju mimo naše volje i saznanja. Da nijesmo ušli u Nato mogli bi se pozdravit sa Državom. Ovog puta zauvijek.

I na kraju da se vratimo na predviđanja iz naslova. Bez obzira koliko je opozicioni savez neodrživ pojedinačne partije će nastaviti  da prave štetu đe god im se pruži prilika dok ih neki izbori ne počiste. A oni koji preteknu još zadugo. Već se naslućuje što će ostati iza njih kad i ako siđu s vlasti tamo đe su je osvojili. Prazne kase, brojna zaposljenja nestručnih kadrova u već preopterećenoj administraciji I uvezeni tuđi kulturni I istorijski obrasci. Ali ta tema zaslužije znatno veći prostor pa joj treba posvetiti poseban tekst što neću propustiti da uradim.

Umjesto Post skriptuma – -Jedna lična opaska. Ima neke vajde i od starosti. Ako imate petlju dobijate jedan stepen slobode više da slobodno izrazite svoja uvjerenja. I da vas je baš briga ko će kako i koliko da vas pljuje.