Nevenka F. Bajković: Povratak vampira

Evo se vratiše iz davne i nešto bliže prošlosti, toplo dočekani od domaće braće po mišljenju i ideologiji, da organizuju obećane proslave i posijela na kako rekoše “srpskom moru”. Veljesrpski i četnički potenčenjaci, čiji je humanitarni doprinos civilizaciji, nadaleko poznat, dođoše u našu kuću da proslave datum kad su nam ubili državu. S nadom da mogu ponovo. A sve zavijeno u šarenu kartu demokratskih sloboda, koje zahvaljujući zloupotrebi istih, u našem slučaju, znače da kod nas može nešto što niđe nije dozvoljeno.

Slave vele oslobađanje Crne Gore od Austrougarske. A Austrijanaca ne bješe u to vrijeme ni na horizontu a kamoli na tir od puške. Oćeraše ih sami Crnogorci kao što je svima poznato. Osim njima. Pa proslavljaju zatim “dobrovoljno”ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Dobrovoljno uz prisustvo okupatorske, navodno bratske vojske.  Sve propraćeno gomilom lažavina i obimnih radova na prekrajanju istorije po sopstvenoj mjeri. U čemu su dokazani velemajstori. Nije ni to od juče no je starije i od ovog jubileja. Tačno je da je tu bilo “oslobađanja”. Oslobodili su nas od imena, istorije, crkve, i svakog oblika samobitnosti. Naši preci i junaci, izginuli u brojnim ratovima, preko noći postadoše njihovi. Postavlja se pitanje koliko bi potomaka stare Evropske države Crne Gore bilo da nije cijena njene slobode bila tako skupa.

Bilo bi normalno da je, poslije tolikih godina, novih ratova i stradanja, stavljena tačka na najmračniji i najtragičniji dio naše istorije. Ali očito ne može. Izroniše iz pomrčine aveti prošlosti, podmlađeni zombiji poslati i dobro plaćeni sa istih adresa da pomognu navodno ugroženoj braći. U ponovnom rušenju države naravno. Da je sruše ne mogu ali da je dobro ometaju nije neki težak posao.

No da idemo dalje. Kad su se nezvani gosti onako neslavno izuli u Budvi, pozivajući na formiranje Male Velike Srbije, sastavljene od djelova Hercegovine, Crne Gore i vjerovatno Makedonije, domaća sabraća počeše ubrzano da peru ruke. Nijesu toliko beznadežno glupi da ne uvide kako je sve što je na tom skupu pomenuto, u sadašnjim geostrateškim prilikama, pogubno za njihovu političku budućnost i opstanak. Naprasno iskazaše silnu ljubav prema Crnoj Gori, te da je more vazda bilo Crnogorsko, te da se bore za bolju CG i sl . “Teško onom ko im povjerova”. A viđesmo ih u prvim redovima, zajedno sa mantijašima što i danas, pečena obraza, sjede na tronu Sv. Petra Cetinjskog. Da se ne čudimo sljedbenicima četničkih vojvoda i njima srodnim fašistima. Oni su to što jesu i nema zabune. Ali šta su tu tražili navodni ljuti borci za dobrobit ove države predstavnici Demokrata, URE, ponekog čak iz SDP-a i predstavnici partije koja nosi ime Crnogorska. Ova potonja se čak hvali kako je napravila ekonomsko čudo u Budvi. Mašala! Ako i nijesu zauzeli prve redove na proslavi poništenja Crnogorske države nijesu ni pomislili da napušte fotelje u opštinama đe sa slavljenicima dijele vlast. Vidi se koliko cijene državu. Toliko o obrazu i vjeri koja se može imati u njih kao graditelje svijetle budućnosti Crne Gore.

U opštoj zabuni i gađanju istorijskim falsifikatima, a kad zatreba i bezočnim lažima samo su bacili prašinu u oči nedovoljno obavještenim građanima Crne Gore. Što je ozbiljan razlog da se mnogo više i temeljnije poradi na razbijanju, laži mitova, “istorije” koja se temelji na guslarskim legendama umjesto na činjenicama itd. I to sa svih adresa, a naročito onih institucija koje su plaćene od države da rade taj posao. A neke doskora nijesu činile ništa.-

Što se ovog doprinosa tiče, prostor je premali da obuhvati sve preduslove nemilih recidiva prošlosti pa ćemo se ograničiti na najvažnije a i to kraće nego što zaslužuju.-Razumljivo je, pritom, da se neke stvari moraju ponoviti i iznova pominjati. Jer kao što reče jedan uvaženi borac za objektivnu istinu i o nama i o onima koji nas osporavaju “Zlo sjeme je posijano i klijaće đe god može, pa ga treba stalno posipati pesticidom”. A nema za navedeno jačeg pesticida od istine.

Zablude, zloupotrebe, laži i propaganda

Kao što je poznato poslije nasilne aneksije Crne Gore njena teritorija, bez viševjekovnog imena, postade sastavni dio prve Jugoslavije tj. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. I začama skoro 100 godina.  Ali nijesu začamali veljesrpski ideolozi. Tu počinje veliko ispiranje crnogorskih mozgova. Zapravo je toga bilo i mnogo ranije ali se nećemo time baviti. Bila je priznata država pa je imala čime da se brani. Nas zanima stanovništvo bezimene geografske teritorije na kojoj i danas žive potomci njenih nekadašnjih državljana. A ni u ono doba nijesu to bili samo Crnogorci i Srbi, no i predstavnici manjinskih naroda, Albanaca Hrvata, Muslimana. Najveća vrlina i današnje i ondašnje Crne Gore je suživot različitosti. A temelje je prvi postavio zlosrećni kralj Nikola. Suštinsko pitanje je zašto i danas država mora da brani svoj opstanak. Za one koji hoće da znaju odgovor leži u naslovu ovog pasusa. Pa da navedemo neke najčešće korišćene sapune i detrdžente, efikasne za brisanje svakog identiteta. Nažalost nijesu biorazgradljivi.

Isto porijeklo:

I da jeste šta to uopšte znači u civilizacijskom smislu. Gotovo ništa. Navešću jedan veoma slikovit primjer iz prirodnih nauka a primjenjiv i na društvene i istorijske okolnosti. Grafit i dijamant imaju identičan hemijski sastav. Što ne treba dovoditi u vezu sa njihovom tržišnom vrijednošću. Nego samo sa suštinskom promjenom kao takvom. Dijamant nastaje pod visokim pritiskom i temperaturom i promijenjen je u novi entitet za vazda. E pa ni Crnoj Gori ni njenim državljanima kroz čitavu njihovu prošlost nije nedostajalo pritisaka, stalno prisutne smrti, ličnih tragedija i drama. Dovoljno da ne budemo više isto i da nas niko ko nije  platio tu cijenu ne prisvaja. Kao još neki narodi imali smo na pretek vremena i žrtava da je naše pravo na različitost nesporno kao i teško stečena suverenost Što ne smeta negatorima Crnogorske nacije da i danas guslaju kako je Crna Gora “Srpska Sparta”. E baš nas častiše. Nama grobovi, iskopane kuće, ugašena ognjišta, glad i druge nevolje a njima pobjede u ratovima  koje smo sami vodili. Uostalom antička Sparta nije imala oznaku ničije pripadnosti I bila je samo svoja.

Mitovi i legende

Činjenica je da su mitovi i legende značajno kulturno bogatstvo svakog naroda. Počevši od onog antičkog o Prometeju pa do mnogih novijih. Ali tema ovog teksta je samo i sključivo njihova zloupotreba. Ciljevi su u našem slučaju više nego prepoznatljivi. A ukratko bi se zvali prisvajanje istorije na račun navodno istog porijekla. Pritom ne treba zaboraviti da je proces pranja mozgova trajao više od 100 godina, bez ozbiljnijeg napora da se izmišljotine ospore i zamijene činjenicama. Doskora ni svojiih udžbenika nijesmo imali. No da se vratimo na temu pa da nabrojimo neke najčešće i za neznavene prilično prijemčive.

Kosovski i predkosovski

Dobar dio onih neobaviještenih i nedovoljno pismenih što se danas odriču svojih predaka vjeruje da su Crnogorci ustvari Srbi pridošli sa Kosova poslije izgubljene bitke. Ta budalaština najgore vrste im je poturena. I mnoge druge uostalom. Kao da su na ovoj teritoriji živjeli nevidljivi vanzemaljci pa pridošlice zatekoše prazne livade. Poznato je da su brojni preci današnjeg stanovništava živjeli ovdje mnogo prije čuvene Kosovske bitke. U kojoj izgleda nijesu ni učestvovali. A oni hrišćanske vjere skoro dva vijeka prije podjele crkava na istočnu i zapadnu. Ali činjenice ne pomažu. No da nabrojimo radi zanimljivosti čiji smo to sve potomci – Miloš Obilić koji herojski pogibe prije no što je stigao da se oženi. Pa neki Kosovski junaci za koje se ne zna jesu li pretekli. Zatim i sam Car Lazar koji je navodno predak cijele jedne regije itd. Sve teme idealne za guslanje i za širenje svesrpstva i svetosavlja. Kad smo kod toga na Prvoj se povremeno emituju prilozi uspješnog razbijača zabluda i magluština s posebnim osvrtom na mit o Sv. Savi.  Radi onih koji nijesu pratili parafraziraću primjer koji se neposredno i nas tiče. Naime čuveni čudotvorac prerušen u nevoljnika srete neku đevojku koja ga napoji, te je on blagoslovi muškim porodom . I gle poslije žestokog blagoslova, ona rodi ni manje ni više no Sv. Vasilija Ostroškog. Čudo nad čudima jer je ta trudnoća trajala bezmalo 400 godina. Da je i od najveće svetačke gromade mnogo je. Svetac, naravno nije tu ništa kriv, niti može da se pobuni.

Ali šala na stranu većinu takvih izmišljotina je u današnje vrijeme, relativno lako razbiti. Međutim najveća zabluda je posijana na duhovnom tj vjerskom planu. A to će nažalost ići  malo teže.

Zloupotreba vjere i potrebe za njom

Kada je kralj Karađorđević, jednim potezom, pera ukinuo viševjekovnu autokefalnu Crnogorsku crkvu i pripojio je Srpskoj, pravoslavnom stanovništvu nije preostalo ništa drugo no da se pomiri sa sudbinom. Time je, da nevolja bude veća, ostavljen prazan prostor Srpskoj crkvi za zatiranje svakog sjećanja naroda na onu sopstvenu. Stanje se nije popravilo ni kad je Crnoj Gori vraćeno ime u okviru SFRJ. Crkvenim pitanjem se niko nije bavio zbog poznatog stava komunista o religiji. Ali zato se SPC zdušno trudila da nastavi i unaprijedi započeti posao. Do dana danjega niko joj nije smetao. No za promjenu ona i dalje smeta nama da se bavimo ljepšim pitanjima za budućnost ove zemlje.

No da se vratimo na suštinsko pitanje. Koliko nijesmo i ne možemo biti isto. A ni crkve nam se ne mogu stopiti. Nije teško odgovoriti na pitanje zašto. Autokefalna pravoslavna crkva nezavisne Crne Gore jedinstvena je pojava u cijelom hrišćanskom svijetu. Sloboda se tada nije branila diplomatijom nego krvavim ratovima. U takvim tragičnim okolnostima duhovni pastiri postaju ratnici. Mantija se zamijenjuje crnogorskom robom i ide se u prve redove. Može li biti veće podrške onima koji su se spremili da izginu. Nije ni bajka ni legenda no istina. Ima mnogo onih koji znaju a još više onih koji nijesu krivi što ne znaju. Nije se često ni pominjalo. Inače bi danas bilo mnogo više potomaka koji bi se ponosili što su baštinici takvih uzora. Pa kad smo kod toga da citiramo jedan više nego ubjedljiv primjer iz prepiske Vladike Crnogorskog Njegoša sa Vukom Kardžićem.

Zamoli Vuk Njegoša za njegov vladičanski blagoslov da štampa svoj prevod Novog zaveta, a on odbi govoreći: “Nije to Vuče za mene, niti su to moji posli, nego eto ti u Ungariji dosta naučenije srpskije vladika, koji su učili i poznaju sva crkvena pravila i kanone, pa se ti obrati njima kano ti pravim arhijerejima da ti danu blagoslov; a da išteš od mene blagoslov za oslobađanje braće Srba ispod nesnosnije jarmova i za nabavku oružja i iđenja u rat, u tome sam ti ja pravi vladika, pa bi ti da blagoslova koliko oćeš.”

I takve su nas crkve “oslobodili”, pa da pogledamo ko danas sjedi u vladičanskoj stolicii i šta smo dobili zauzvrat.

Prisvajanje i skrnavljenje crkava i manastira

Nažalost nedavno obnovljena Crnogorska Pravoslavna Crkva ne može ni da uđe u navedene bogomolje. Ima položaj koji su imali prvi hrišćani prije nego što je hrišćanstvo usvojeno kao zvanična religija. Ostale su im livade, otvoreno nebo i poneki skučeni prostor darovan od patriota.

Ali su se zato uselili i komotno razbaškarili sljedbenici onih što su nam ukinuli i državu i crkvu. Ne bi li nas i dalje rasturali iznutra.

Što se vladičanskog trona tiče veću uvredu na spomen  Sv. Petra Cetinjskog,  vladike Rada i inih ne bi niko mogao da izmisli nego što je stolovanje na njihovom tronu sadašnjeg “komesara” satanskog lika i (ne)djela. Ta nakaza od sveštenika, zasluženo nazvana Risto Sotona, ima veze sa hrišćanstvom samo po, nezasluženoj i uzurpiranoj, visokoj crkvenoj tituli. Prvi put se proslavio kao ratni huškač, uoči krvavog raspada Jugoslavije, podrškom međuetničke i međuvjerske nepomirljivosti koja je dovela do bratoubilačkog rata. Time je posredno kumovao i ratnim zločinima čijim je inspiratorima i izvršiocima suđeno u Hagu. Ali to nije naša briga. Naudio je onima koji su ga delegirali u Crnu Goru.

A šta je ovoj državi uradio ostaće za priču. Da zanemarimo pogane kletve, zakivanje za Vezirov most, pljuvanja aktuelne vlasti isl. Ali ne možemo da zanemarimo grubo skrnavljenje svetih mjesta, najljepše primjere suživota u Crnoj Gori kao što su Rumija i manastir Ostrog.  Da neko vojnim helikopterom na sveto mjesto spušti ka balegu limeni kontejner nazvan crkvom slučaj je bez presedana. A još je gore što je tu ostala. Može se popu pa koristi. Sve zbog mira u kući. A koliko smo mirni evo vidimo iz priloženog. Poturanjem lažavina o navodnim srpskim grobovima ili crkve na tom mjestu nek se bave istoričari. Za arheologe tu više nema posla. Jer od originalnih ostataka davne prošlosti vjerovatno nije ostala ni prašina. Za to je Risto dokazani majstor. Od Ostroškog manastira napravi fabriku para.  Primitivni spoj između vašarišta i pratećih sadržaja koji nema blage veze sa svetilištem kakvo je nekad bilo. Šta je sve uradio sa svim onim grobnim crkvama koje su gradili Crnogorci, i onim najstarijim, građenim mnogo prije Sv. Save i koliko ih je prekrečio nek utvrde oni čiji je to posao. Zašto niko nije reagovao na postavljanje krstova visokih preko deset metara na svaku glavicu na sjeveru, naročito u krajevima sa vjerski mješanim stanovništvom itd.

Ko i kako mu je pomogao da uknjiži poveliku imovinu na ime Srpske pravoslavne crkve. Podsjećanja radi u suverenoj državi Crnoj Gori ona je bila vlasnik a crkva samo korisnik. Tako je bilo i u ovoj prije Rista. Sva ta pitanja zahtijevaju posebnu pažnju da bi se uopšte krenulo sa “prevazilaženjem podjela”.

Neko će se zapitati čemu toliko priče o crkvi, ima i važnijih pitanja. Naravno da ima. Ali u našem primjeru se vidi da zloupreba prirodne ljudske potrebe za vjerom odnosno smislom postojanja može imati štetne ako ne i pogubne društvene posljedice. Hvala Ristu bio je više nego efikasan.

Da ne bi bilo zabune ništa od ovoga što je napisano nije upućeno vjernicima SPC u Crnoj Gori, ali su ipak  zaslužili boljeg pastira.

O pomirenju, i zašto je trenutno teško ostvarljivo.

Plemenita ideja i najpotrebnija današnjoj Crnoj Gori. Ali ovo je prića o 1918. A za pomirenje su neophodni neki preduslovi od suštinske važnosti.

Mnogo puta je napisano da sto puta ponovljena laž postaje istina. Ćovjek bi očekivao da može i obratno. Srećom ne može. Istinu možete ponavljati do Sudnjega dana nikada neće postati laž

Pa da za kraj ove priče o godini tragičnoj po nas a slavljeničkoj po onima sa kojima treba da se mirimo ponovimo neke istine čije prihvatanje je neophodan uslov svakog daljeg dijaloga, a ako je sreće i pomirenja.

1. Prisilno prisajedinjenje tj aneksija Crne Gore. Slučaj nepoznat u istoriji ratovanja – da vojna sila druge države uđe kao okupator, odmah po završetku rata, u državu koja joj je bila saveznik. Svaki komentar je suvišan.
2. Slamanje otpora domicilnog stanovništva, poznatog pod imenom “Božićni ustanak”. Nažalost moramo navesti i kako je izvedeno:

-5000 čeljadi je pobijeno, odraslih Crnogoraca, žena, djece i staraca. Po surovosti i zvjerstvima, da se više ne lažemo, spada u ratne zločine bez premca. Od ukucavanja klinom crnogorske kape u glave pobunjenika, vezivanje baba za drvo da gledaju kako im gore unučad, do ogavnog primjera bacanja mačaka u uvezane suknje nesretnjih žena. A strašnije od svega – bacanje novorođenčadi u vis i dočekivanje na bajonete. U svakom ratu ima psihopata. Ali je u ovom slučaju bilo i naređenja. Slomiti otpor po svaku cijenu. Pa eto slavljenicima, ako im je ostao i prst čovječnosti, da razmisle šta slave u sred Crne Gore.

-Dalje: Oko 6000 kuća je popaljeno. Šta je to značilo za ratom iscrpljenu i poništenu Crnu Goru neka svako prosudi po savjesti.

– Zaplijena sitne i krupne stoke i zabrana sijanja. Što je bukvalna osuda na umiranje od gladi u državi koja ni u najsretnijim vremenima nije bila bogata. Ima toga još pa nek me drugi dopunjavaju. Ovo je više nego dovoljno.

Eto tako su nam zahvalili za Crnogorske glave koje su pale kod Mojkovca braneći “bratskoj vojsci” bezbjednu odstupnicu. A imaju obraza da i danas o tim događajima izriču gomile izmišljotina i podmetanja.

Sa nekim zlodjelima nema pomirenja i ne smiju se zaboraviti. Kao što neće biti zaboravljen ni holocaust. Ali je Kancelar njemački Vili Brant klekao i izvinio se žrtvama. Što se nas tiče za “prevazilaženje podjela” za sada je dovoljno samo da se suoče sa istinom. A o izvinjenju neka razmisle po sopstvenoj savjesti.

Umjesto Post Skriptuma oslobađam redakciju svake odgovornosti za sve što je napisano. Bez obzira na stepen saglasnosti. Neka bude shvaćeno kao lični stav.

Kotor 28 11. 2018

Uz iskreni pozdrav sjutrašnjoj prijeko potrebnoj Rezoluciji.