Nema više našega JANKA DŽAMADANA – zato, namjesto krapa imamo ”šarana” (I)

Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ,

iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Na naslovnoj fotografiji (skoro) svi vi, naravno – liše višine današnje od prirode otuđene mladeži – prepoznajete slatku, simpatičnu ‘tičicu zvanu: crvendać.

Kod nas je jednako poznata i ka’: jankić.

Zašto crvendać – očito je.

Zašto jankić – ne umijem vam reć’.

Njezino naučno ime je: Erithacus rubecula (C. Linnaeus, 1758.).

Veli se da simboliše: nadu, optimizam, harmoniju i sreću.

Povezuje se sa slikama spokoja i mira – možda zato što stiže zimi, kad je sve (barem negda bilo) prekriveno snijegom, i – jedino se njegov (i kosov iliti kosićev) cvrkut-pjesma tokom cijele zime čuje.

U francuskom i britanskom folkloru bio je simbol Boga groma Thor-a, dok u keltskoj tradiciji simbolizuje prijelaz iz stare u novu godinu.

Zanimljiva je legenda o crvendaću-jankiću i Božiću.

Mala siva ‘tica se zatekla u štali sa Svetom familijom.

Tokom noći, dok je famelja spala – opazila je da se polako tuli vatra koja ih je grijala.

Kako bi zagrijala bebu, ‘tičica je dolećela pokraj žara i cijelu noć mašući krilima potpirivala oganj.

Sledećega jutra bješe nagrađena lijepom crvenom bojom ka’ simbolom ljubavi spram bebe Isusa.

Stari Crnogorci su crvendaća-jankića zvali: janko džamadan.

Jasno, janko od jankić – a džamadan po gornjem, crvenom komadu muške crnogorske nošnje (džamadan – prsnik, đile).

Mimo ozgor opisanoga, karakteriše ga i da je: počesto svadljiv i preduzimljiv, nimalo stidljiv – a ponekad čak i ”drzak”.

Znači, ima karakter – i to đekad: ”nezgodan” karakter.

Naši stari nikad đa’olju nijesu omanuli.

Naime, ovim: janko džamadan – svoje su čulno opažanje, tj. estetično ośećanje osobeno opisali, ali – i karakter ‘tičice zanimljivo naznačili.

Kako moćno zvuči kad se izgovori:

JANKO DŽAMADAN

Reklo bi se da je u pitanju nekakav namrgođeni džin, ili velja sila od junaka, a onamo – ‘tičica šarmantna, i ka’ pero laka.

Prosto, u pitanju je jedna sjajna (za mene) stilska figura starih Crnogoraca.

Suština je, pak – da ‘tičicu ovu niđe niko više ne zove tako.

____________________

A, sad – nešto sasvijem lično:

Mora’ sam ovoj ‘tičici, čije je ovdašnje zametnuto ime polazište štiva – relativno dosta prostora posvetiti, pokušati njezino starinsko ime sačuvati, značaj joj dati, pa – i svoju zahvalnost odati.

Janko džamadan mi je, na svoj način, uljepšao ȁma svakoji dan tokom dvanaest ionako lijepih zimskih školskih raspusta, koje u đetinstvu i mladalaštvu provedoh u moje Građane i Sotoniće (đe najprije zora sviće).

____________________

Bio je to samo jedan primjer iz povećega opusa okrnutoga, izgubljenoga govora naših predaka.

Takvih ima na stotine i stotine riječi.

Znatan dio jezika svojih predaka davno smo pod noge bačili – pa sprštili.

Jezičku tradiciju smo pogazili – za buduće generacije zavazda izgubili.

Kako je jezik jedan od dva ključna identitetska uslova za opstanak nekojega naroda – Crnogorci smo sami sebi propast potpisali.

Na svoj nestanak dragovoljno pristali.

____________________

Mimogred:

Drugi uslov je kultura, tačnije – naslijeđena dobra kulture.

Đe nam je ono medijalni dio zakonom zaštićenih dobara kulture: manastiri i crkve?!?

A, tek grobovi …

____________________

Jeziku se povrćem:

Na našu velju žalost, Ljubomir Nenadović je, glede budućnosti crnogorskoga jezika – silno omanu/j/o, kad se u knjizi ”O Crnogorcima” (Pisma sa Cetinja 1878.), na samo tamo-njima svojstven, hohštaplerski način svojski bješe zabrinu/j/o (citiram):

”U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena”. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskoga – prim. aut.) biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog.”

____________________

Slijede primjeri koji zbore: što sve, glede crnogorskoga jezika – na antiidentitetski način od samijeh sebe sramno učinjesmo, i dalje sramotno činimo.

Primjer prvi:

U Crnoj Gori nikad, ali doslovice nikad tuđega ”šarana” bilo nije.

Đe gođ se naši preci šćahu obrnuti, a i mi donedavno – svuđe bješe samo naš: krap.

E, toga našega, domaćega krapa – već fini niz godina, u verbalnoj komunikaciji sa gostima, u gro ovdašnjih gostilnika (gostilnik – ugostiteljski objekat, restoran) – osoblje oslovljava: ”šaran”.

Dakako, restorandžije u jelovnicima pišu (npr.): prženi šaran.

Ne bi bilo nimalo rđavo da napišu onako kako su im preci, što je reć’ – do jučer zborili, a to je: prigani krap.

Pa, ako već baš moraju – neka metnu i prijevod: prigani krap / prženi šaran.

Biće da se stide: i riječi – prigani; i riječi – krap.

Poznato je da su i jedna i druga riječ u osnovi tuđice, međutijem – od Juga do Śevera Crne Gore, ka’ jedine toga značenja – davno, odavno, poodavno su se duboko ukorijenile – odomaćile, i postale dio crnogorske leksike.

Sigurno je da vlasnici gostilnika po menu-ima ne šaraju ”šaran”-e sporad: Rumuna, Šveđana, Poljaka, Rusa, Njemaca, Engleza, Francuza, Španaca etc., pošto nabrojani narodi izreda zbore:

crap – karp/er – carp/e – carpa

Fakat je da većina ovdašnjih restorandžija tako postupa da se dodvore gostima ”prve klase” – kojima je na narodnoj zastavi negda bilo pravo pravcijato prase.

Dakle, kad ti crème de la crème pamidora-turisti prebiskavajući jelovnik požele da u CG ”šarana” objeduju, ”naši gostilničari” im se tamo-njihovom napisanom riječju servilno uvukuju.

A, sve zaradi šužbina (papirnoga novca).

Đe im je samopoštovanje?!

Đe im je poštovanje do govornoga nasljeđa predačkoga?!

Đe im je barem minimum obzira spram domaćih gostiju – njima poznatih ili nepoznatih, svejedno?!

Sile nema da bih ribu ”šaranskoga” imena naručio u nekojem od tih ovdašnjih gostilnika, dočim su njihovi vlasnici – roda svoga jadnici.

Nadalje:

Pazite molim vas (množina), kod nas je pod parolom: ”za zaštitu šarana” – registrovana neka ”domaća” družina.

Dovoljno je da samo jedan insan, znate – ono ka’ da neće, iskaže prijedlog samo njemu znani i vrlo ciljani: kakvo ime družini da se dadne, pa da povodljivi ostatak, bez imalo mozganja – ništa protivu nemadne.

Takav njihov naziv meni nedvosmisleno zvuči da se radi o očitom, namjernom i u Crnu Goru dugoročnom uvođenju tuđe riječi: ”šaran”.

Zatijem, u oficijelnom smislu natenane slijedi ukidanje domaće riječi: krap – a potom, malo-pomalo, njezino potiskivanje do konačnoga nestajanja i iz govornoga jezika.

Tako se u potonjih 150-200 (a daleko ponajviše u potonjih 100) godina zbilo sa stotinama i stotinama naših, crnogorskih riječi.

Pride, ovđe je unazad 6-7 godina uvedena nova takmičarska ribolovna disciplina – zvanično nazvana: ”Lov šarana”.

Valjda da im se gosti, takmičari izvanka Crne Gore (od Hrvatske, preko BiH do Srbije), čitajući pozivnicu na kojoj bi pisalo: ”Lov na krapa” – ne biše zbunili, i slučajno pomislili da je u pitanju: ”Lov na skadarskoga aligatora”.

Zastiđe!

____________________

Summa summarum:

Slovenci i Makedonci zbore: krap.

Njima ne nampada da ga prekrste u: šaran.

U Hrvatskoj, BiH i Srbiji vele: šaran.

Ne nampada im njegovo prekrštavanje u: krap

No, predaleko sam otiša’.

Naime, za razliku od ovdašnjega, to su narodi koji:

• sebe poštuju;
• identitet čuvaju;
• na sebe NE pljuju;
• na istragu NE pristaju;
• za tuđim NE zanovijetaju;
• zarad ćara glave NE savijaju;
• pred drugima sebe NE ponižavaju;
• da im se drugi sprdaju NE dozvoljavaju;

i – kojima:

• poštovanje nasljeđa predačkoga, koje se pokazuje i dokazuje čuvanjem svekolike tradicije;
• lični ponos i dostojanstvo;
• budući usud i ugled potomaka –

NIJE NA PRODAJU !!!

____________________

P.S.

Ukoliko neko od vas, može bit’, pomisli da prećerujem s ovolikom, uslovno rečeno, mojom borbom za očuvanje samo šačice crnogorskih riječi – dozvolite mi da ustvrdim:

taj se neko grdno, grdno prevario!

____________________

Nastaviće se …