Nema više Crne Gore!

intervju NEĐELJOM POPODNE za VOMINFO

Pr. dr. Radovan Radonjić, bio je profesor na Fakultetu za državne i evropske studije, nekadašnji dekan Pravnoga fakulteta u Podgorici i Kulturološkoga fakulteta na Cetinju, šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac postdiplomskih studija na Pravnome fakultetu u Podgorici, profesor na Muzičkoj akademiji, Fakultetu dramskih umjetnosti i Fakultetu likovnih umjetnosti, Fakultetu političkih nauka, Centru za međunarodne studije Univerziteta Crne Gore i Univerzitetu „Mediteran“; Osnivač je i voditelj prve Škole demokratije u Crnoj Gori, Osnivač i voditelj prve Škole retorike u Crnoj Gori. Ono po čemu ga malo ko zna jedan je od pokretača i osnivača samostalne Crne Gore

VOMINFO – Profesore,pozvao bih se na dio izjave koju ste dali portalu „Autonomija građanske Vojvodine“ 22.10.22: „Crna Gora je danas tamo đe je zakonito vođena „logikom“ svojeg dosadašnjeg bivstvovanja jedino mogla da bude. Njoj, i u njoj (skupa sa pretkinjama joj – Dukljom i Zetom), nikad nije bilo lako. Često su njeni žitelji morali da se svim raspoloživim sredstvima bore za vlastiti goli život i njen opstanak. Bilo je slučajeva i kad, privremeno, u tome nijesu sasvim uspijevali, tj. kad su gubili sve osim slobodarskog duha i moralnog poretka. Samo zahvaljujući ovim vrijednostima, i principu da njihov život ima smisla samo kao ljudski, uvijek su se časno i junački vraćali na svoje. Da su to ujedno bili i izuzetno važni doprinosi razvoju civilizacije i opšteg opstanka čovječanstva – potvrđuju mnoga zadivljujuća priznanja svijeta. Takve Crne Gore, nažalost, našu i svijeta, više nema, niti će je ikada biti”.

Idući ovom trasom namjera mi je da Vas prijateljski isprovociram  i da se ne osvrćemo na trenutnu političku situaciju koja je rezultat ne samo politika potonjih 30 već zadnjih 300 godina, nagovijestite šanse da se Feniks digne iz pepela, tj crnogorsko nacionalno biće, da postavi na zdrave temelje i krene putem razvijene svijesti u pravcu kojim se kreću razvijeni narodi ostatka zapadne hemisfere. Da li ste u tom pravcu optimista? 

Dr Radovan Radonjić – Poodavno već, javno saopštavam uvjerenje da je postojanje Crne Gore kakvu smo nekad znali, privedeno kraju, da nje više od avgustovskih izbora 2020. godine faktički nema i da su izgledi da ona vaskrsne i da se poput Feniksa, kao što je to do sad u više navrata i bilo, ponovo vrati na istorijski scenu, nikakvi i ne postoje . Ovo prosto zato što je rezultat tih izbora pokazao da je Crna Gora do te mjere u duhovnom, etičkom, političkom, psihološkom, civilizacijskom i kojem god hoćemo drugom smislu, posrnula do mjere da je od jedine slobodne države tokom osam vjekova drugog milenijuma nove ere u Evropi, demokratske države republikanskog oblika, kako jedan američki novinar reče „od rimske države razlikovala samo u tome što je birala na narodnom zboru vladara“, koja je u svojoj istoriji imala trenutaka da je pod vojnom silom morala da nestane, ali se opet habro i časno vrati na istorijsku scenu i svoje postojanje potvrdi velikim djelima od svjetski istorijskog značaja, ovoga puta srozala na poziciju nekoga u kome crkva, krajnje konzervativna, krajnje nedobronamjerna prema njoj, sa svojim učenjima i filozifijom, koji nijesu ništa drugo do projekcija i propaganda robovlasništva, nađe pod njenom upravom. Do toga nije došlo na silu, u smislu da je u Crnoj Gori napravljen neki iznenadni prepad, ili prevrat, koji je preko noći sve promijenio, jer niti države nastaju preko noći, niti se preko noći ruše, preko noći se samo objavljuje čin da je rušenje izvršeno i tamo đe do toga dođe, i jedno i drugo se stvara mnogo duže, kroz mnogo složeniji proces, i zavisno od toga ko tim procesom upravlja, što su njegovi ciljevi, i koja je njegova etička i ljudska dimenzija ugrađena u taj proces, zavisi kako će se ona razvijati. E tu je tog dana, dakle, objavljen kraj toga procesa u Crnoj Gori, u kome se ona održavala ne ni zahvaljujući  prostornoj veličini, ni demografskoj snazi, ni vojnoj sili, ni ekonomskoj moći, nego veličini duha, veličini svoje etike, svog etičkog poretka, svojstva čovječnosti koje se ne miri ni sa kakvom nepravdom, neslobodom, ili nekim poretkom u kome će čovjek čovjeku biti vuk. Takvo duhovno stanje, jer Crnu Goru je oborio duh(!), a ne poraz na bojnom polju, ne ekonomska kapitulaciji ili nešto drugo, ispražnjeni duh, a na tome je rađeno od 1711. godine, pa do dana današnjega, sukcesivno (!).

Ono što se sada ima u Crnoj Gori, rezultat je jednog dugog procesa pretvaranja Crnogorca, od borca, slobodara, čovjeka, viteza, koji može da trpi i glad i žeđ, i sve nevolje, ali nikoga iznad sebe, nikakvog gospodara, i nikakvu poziciju u kojoj on, tatakv kakav je i s tolikom moći koliko ima, odlučuje o vlastitom životu i načinu njegovog ostvarivanja. E sada…iz ove duhovne situacije Crnoj Gori sljeduje sljedeće: ona će biti jedna od pokorenih površina balkanskog prostora koji će možda zadržati i naziv Crna Gora, ali u kojoj će živjeti ljudi za one koji će ih pokoriti, ili su ih već pokorili, znaju da su ispražnjenog duha, da su obeznađeni, obezglavljeni, da su izgubljeni, spremni na sitne trgovine i opstajanje, na kupovini dnevnog bivstvovanja, prodaje časti, viteškog ponosa i uznosa, i vlastite zemlje koja je za svakog čovjeka najveće blago, stvarno druga majka, jer kad nju izgubi izgubio je sve, izgubio je šansu da bude svoj na svome, a kad toga nema izgubio je i svojstvo čovjeka i spuštio se na animalni nivo na kome je važno da biološki preživljava na način koji mu drugi određuje, bez snage i volje, bez ideje i hrabrosti da se upušti u bitku mijenjanja toga, jer onog momenta kad je predao vlast crkvi, on se odrekao prava na sekularni život, odnosno prava čovjeka da na sebe preuzima i posao i odgovornost kako će živjeti i prepuštio to da mu rješava neđe drugo u sferi nečega transcendentalnog i od strane prevaranata, jer svi kanoni hrišćanstva govore,  na prmjer, da je crkvenim ličnostima zabranjeno da se bave svjetovnim poslovima, dakle politikom i državom, vojskom, i bilo čim izvan okvira crkve, da su oni pokorni samo božjoj volji i nikome drugo i da sve izvan toga za njih ne postoji. Prema tome, ako se oni drže toga, oni ne mogu učestvovati u tome đe su učestvovali i naravno pomognuti svojim matičnim državama, budžetima, interesima itd…, javljaju se kao prevaranti boga, isto tako kao što su ljudi koji su školovani da bi od znanja rada i doprinosa svog učinka i zarade živjeli, pa su prevaranti ako istovremeno tvrde da su vjernici jer vjera i nauka, dakle sekularna svijest čovjeka i religijska svijest su dvije međusobno isključive supstance i onaj ko računa da ih posjeduje obije je prevarant. Dakle mi smo došli kao društvo u poziciju prevaranata i to nije samo karakteristika za one koji su ga vodili, već je to karakteristika, na žalost, za sve građane Crne Gore. Jedan, kako sada ispada veći dio njih, za to se poodavno svjesno opredijelio. Jedan možda za to nije bio svjestan da to čini, ali je radio isto, jer mi u čitavoj ovoj zbrci i dramatičnosti događaja nijesmo imali nijednog pokušaja sa strane građana Crne Gore koji vole Crnu Goru i deklarišu se kao takvi da se ozbiljno suprotstave razaranju njihove države, kulture, istorije i čega god hoćete od strane drugih. Te povremene parade sa zastavama, autima, sirenama itd, to jesu neke vrste manifestacija, neke etničke privrženosti, nekog osjećanja, griže savjesti što se radi, ali nijesu akcije kojima se stvari rješavaju.

Od momenta kad je na Cetinju 17. aprila 1712. godine potpisan sporazum o prijateljstvu i ruskom pokroviteljstvu Crne Gore do dana današnjega mi smo bili u poziciji i poniženih i podvlašćenih, i ugroženih, lišenih svakog prava i konačno tako završili 1918. godine. Jer prvo što je crnogorski potpisnik tog dokumenta Mitropolit Danilo Petrović izgovorio, nakon potisa je: „Ja sam Moskov, ja sam Moskov, Moskov, Moskov“, dakle on nije ni Crnogorac, ni kao stanovnik Cetinja Cetinjanin, već ponavljam „ja sam Moskov, Moskov, Moskov a čiji sam ja toga je i Crna Gora“, a taj sporazum je značio: obavezu Rusije, s pojavom realnih mogućnosti, dakle kad se bude moglo, da oslobodi balkanske Slovene otomanskog prisustva, i u mjeri mogućeg pomaže materijalno Crnu Goru. Ono prvo je bilo neodređeno ovo drugo se svelo na povremene i veoma rijetke male pošiljke nekog novca i u par navrata nešto hrane u žitu, pri čemu je novac uglavnom bio namijenjen penzijama crnogorskih mitropolita  koji su vjerno služili Rusiji nasuprot svjetovnoj vlasti s kojom su bili u sukobu u svojoj zemlji i naravno, po ruskom htjenju a po svom činjenju, branili da se ona konstituiše do potrebnog nivoa jer Rusiji je odgovarao takav oslonac na Balkanu u kojemu može da čini što hoće, a nije ga mogla imati ukoliko se prizna da Crna Gora postoji kao svjetovna država, jer bi tada i Turci koji su takođe polagali nekakva prava došli u sukob s Rusima a Rusi to nijesu htjeli. Tada su Crnogorci još prihvatili da mogu formirati nekakvo svoje rukovodstvo do nivoa plemena a da će njihov gospodar biti ruski car, a Crna Gora je uzela u obavezu da ta „dobra“ koja će dobijati od Rusije plaća ljudskim životima odnosno glavama svojih ratnika čija će obaveza biti da na svaki poziv Rusije stupe u rat protiv Turaka za njene interese kako bi djelujući iz pozadine slabili front protivnika na glavnom sudaru s kim je u ratu. Eto tako smo mi došli do te pozicije. Ona je nastavljena nakon rušenja onoga što se zvalo socijalizmom, i to otvoreno, kroz saradnju rukovodstva sa SPC-om tako da je već  dvanaeste godine iz vrha Crne Gore došla izjava da je to što zovemo suverenost u Crnoj Gori klimavo ali se nije preuzela nijedna mjera da se u tom pogledu nešto promijeni… i tako se završilo.

VOMINFO – Polazeći od Vaše teze da je crnogorski sunovrat počeo 1711. tj dolaskom dinastije Petrovića na vlast i čelo Crne Gore, kad Vladika Danilo Petrović već naredne 1712. godine potpisuje sporazum o finanisranju sa Carskom Rusijom ustvari dovodi crnogorsko društvo u stanje potlačenosti, danas svejdočimo manifestaciji tj posljedicama ne samo toga sporazuma već svih politčkih odluka crnogorskih vladara potonje vladajuće dinastije, možemo li zaključiti da je odgovornost upravo Petrovića zbog našeg nacionalnog ambisanja?

Dr. Radovan Radonić – S obzirom na duhovno stanje na koje je doveden crnogorski građanin, na to kako on misli, koliko je kadar da razumije, koliko ne poznaje svoju istoriju… e to je katastrofalno. Vjerujte mi… katastrofalno je stanje našeg znanja o prošlosti. Mi u Crnoj Gori, u prośeku, čak i u najvišim intelektualnim krugovima, sada ako bi napravili anketu ne bi došli do odgovora koji bi nam potvrdio da ljudi znaju kad je i kako nastala Crna Gora. Vjerujte mi… Ne bi našli 2 odsto ispitanika koji bi pokušali da opišu što se dešavalo tokom hiljadugodišnje crnogorske istorije i dođu do trenutka kada u njoj nastaje jedan malignitet koji veoma brzo osvaja čitav njen organizam, jer neđe u vrijeme kad Evropa preko  građanskih revolucija izlazi iz srednjeg vijeka i orijentiše se ka Novom dobu mi imamo dva karakteristična slučaja drugačija od svih ostalih u Evropi, a to su slučaj Engleske i slučaj Crne Gore.

Dok Engleska tek na kraju svoje slavne revolucije 1689. godine prvi i jedini put u Parlamentu bira svoga Kralja, Crna Gora od svog nastanka pa sve do i završno sa knjazom Danilom na zboru bira i šefa sekularne i šefa duhovne vlasti, ali Englezi tada vrlo oštro kritikujući francusku revoluciju i neke njene ideje, se opredjeljuju za nastavak svojega razvoja koji će pokušati da spoji ono najbolje iz istorijske prošlosti njene države sa onim novim što donosi svijet i što se rađa s napretkom civilizacije stalno. I Edmund Berg, jedan njihov filozof kaže: „jednako kao što kruna ima pravo na nasljeđe, tako i narod ima pravo na nasljeđe svojih običaja, svog načina života, svog pogleda na svijet, svoje slobode i da u velikoj mjeri uređuje svoj život kako mu odgovara…“. I tamo se razvija jedan pravni sistem koji se stručno zove „precedentno pravo“ u čemu „common low“, narodno sudstvo ili običajno pravo jako učestvuje, tako da danas sudija kad presuđuje tamo on donosi odluku na osnovu nasljeđa iz te oblasti i po slučaju kakav on ima. Znate li da Engleska nema pisani Ustav kao što to druge zemlje imaju?? To je jedna vrsta tog nasljednog prava u kome se poštuje ono dobro što se imalo u prošlosti i nastavlja razvijati na način da čuva svoju suštinu u najvećoj mjeri, a od ovog novog uzima ono što mu treba prilagođavajući jedno drugome. Zato imate danas Britaniju kako jednistven slučaj najdemokratskije zemlje na svijetu po mnogo čemu. To je jedan slučaj… drugi je bio kod Crne Gore kad je došla u tu situaciju, došlo je do ovog loma koji je izveden preko Rusije jer je započet dolaskom Petra I Velikog Romanova na čelo Rusije, koji je bio veliki reformator, kako kažu „polulud čovjek“ koliko je bio zanešenjak i spreman da lično radi i da se angažuje i pokreće poslove. On je prosto izveo Rusiju iz feudalnog doba i kulture koja se formirala tokom 240-ogodišnjeg ropstva pod Mongolima. U tom trenutku on ima ambicije  da taj ośećaj poniženosti, tu frustraciju koju nosi ruski narod u sebi, izliječi naletom na Evropu i pokori je. U tom pogledu veoma je karakteristična njegova oporuka đe kaže kako je jedan od zadataka Rusije da privuče sebi tkz “šizmatične Grke” sa Balkana koji su pod Turskom i Mađarskom, a on pod tim terminom smatra pravoslavne Slovene i kaže “ da ih privučemo sebi, ne damo im nikakva prava, nego ih učinimo zavisnicima, unutar sebe posvađanim, jer što su više posvađani više će potrebe imati za nama kao pomiriteljima da se uzajamno ne poubijaju, a koji će nam biti korisni kao vojnička pomoć za naše ratove koji će se u tom prostoru dešavati”. Dakle od tada to počinje. U Crnoj Gori umjesto da se nastavi, kao što je to bilo u Engleskoj, sa poštovanjem nasljeđa i postepenim prihvatanjem onoga što novi civilizacijski trend nakon revolucija donosi, pada odluka da se ide na neku vrstu zakašnjele autoritarne i autokrastke monarhije istočnjačkog tipa, neke mini istočne despotije, što je sve rađeno pod komandom Rusije. Kad recimo govore da je Njegoš modernizovao vlast u Crnoj Gori uvodeći Senat, ovi jadnici naši koji ne znaju jer nijesu čitali a za sve postoje jasni dokumenti, što je prosta izmišljotina. Njegoš nije imao vlast. On je bio samo crkveno lice i Rusi su ga koristili, nakon što je pobijeno guvernadurstvo, svjetovno vođstvo, kao nekoga preko koga su činjeli što su htjeli i on nikad sam nije bio nego vazda pod strogom pažnjom nekog od ruskih obavještajnih oficira ili tih ljudi iz tog sektora policije i unutrašnjih poslova i slično. Senat ustvari stvaraju dvojica Rusa koji su došli u Crnu Goru pri čemu oni zauzimaju mjesta prezidenta i viceprezidenta a ostalih deset, jer ih je bilo ukupno dvanaest ljudi, čine prvaci seoskih organizacija tj stanovništva i… pazite, svih deset su bili nepismeni. Tako da odluke koje donosi taj Senat, naravno po Ruskom diktatu, jer oni diktiraju sve, ovih deset nesretnika potpisuje palcem ili neko drugi za njih to radi jer ga oni ne mogu i ne umiju pročitati. Eto to je ta organizacija vlasti koju je napravio. Ti perjanici su bili njegova lična kaznena garda koja je izvršavajući njegovu volju vršila kojekakva nasilja po Crnoj Gori uključujući i činjenicu da je po njegovoj volji, mimo suđenja, mimo bilo kakve participacije građana Crne Gore u procijeni krivice kakvog čovjeka, smakao osamdeset i četiri lica. Pazite…duplo više nego što se pripisuje popu Maci iz II svjetskog rata. Na to niko ne reaguje jer ne može da ospori. Mi sve to zaboravljamo! A inače ispričaću vam kako je došlo do formiranja tog Senata… tako što je Vladika Petar I, kao čovjek koji je išao s krstom kroz narod, mirio, i borio se da sačuva mlade glave od krvnih osveta kako bi ruska vojska imala što više oslonca na njih… da bi se moglo što više njih regrutovati. Zato je i primao penziju! Inače se požalio ruskom ministru vanjskih poslova da ima problema sa svojim Bajicama i Donjokrajcima koji mu kradu koze iz Donjega kraja i žito iz mlina u Vladičinoj bašti, tuku mu đakone i da su ubili jednu Špadijersku đevojku pred Vlaškom crkvom, tada on piše guvernaduru i moli ga da ga zaštiti “Jer da sam u Turskoj  mnogo bi mi lakše bilo no što je među vama. Ako me ne zaštitite od ovih što me tako zlostavljaju ovđe u mojemu manastriru ja ću morati da napuštim Cetinje pa ću poć oli u Crmničku, oli u Riječku nahiju, oli van Crne Gore ali ovako više ne mogu”. Vladika tada uspostavlja dirkentu vezu sa Ministrom vanjskih poslova Rusije dopisujući se i u tim pismima s njim dogovara da mu ovaj napravi projekat uređenja Crne Gore po Ruskom sistemu i obezbijedi dvojicu Rusa koji će doći da to sprovedu. Ta dvojica su oni koji su napravili Senat po ruskim procjenama zbog čega su i izabrani nepismeni. Vladika Petar I pred sam kraj života piše pismo ruskom ministru moleći ga da pošalje iz Rusije još jednog mitropolita kako bi preuzeo kontrolu nad crnogorskim svještenstvom jer u Crnoj Gori to nema ko pošto njegov mladi nasljednik je dijete još i on to ne može.

VOMINFO – Znači li ovo profesore da je Petar I Veliki Romanov napravio master plan uticaja Rusije na Balkanu?

Dr Radovan Radonjić – Da, da, da…

VOMINFO – Možemo li nakon ovih konstatacija baziranih na istinitim događajima, koje kroz istoriju niko nikad nije demantovao ni opovrgao, zaključiti da su najveći uništitelji crnogorskog nacionalnog bića ustvari članovi dinastije Petrović Njegoš? 

Dr Radovan Radonjić – Da! Oni su Crnogorce smatrali stokom. Divljacima s kojima se ne može razgovarati bez konopa i sablje. To kaže mitropolit Petar I recimo u pismu kotorskom providuru Sorancu. To kažu i ovi prije njega. To kažu naravno i ovi kasnije. Dakle, oni su se tako odnosili i tako formirali Crnogorce. Oni govore stalno o slovenskom narodu, o Slovenosrbima o Srbima. Evo jedan interesantan detalj: Mitropolit Petar I je na nagovor jednog ruskog admirala koji je 1805. godine uplovio s jednom  manjom mornaričkom formacijom u Boku u manastiru Savina koji mu je rekao u prisustvu drugih kako bi bilo dobro da se, jer su Rusi imali ambicije da osvoje čitav taj prostor tamo uključujući i Dubrovnik, na tim prostorima formira jedna zapadno-ilirska carevina. Toj carevini bi mitropolit crnogorski bio na čelo… bez obzira što se u Rusiji poštuju principi da Crkva ne može da ima svetovne vlasti, jer su to pravila zapisana u dokumentima Vaseljenksih sabora.   Već 1807. godine Petar I Petrović izlazi s projektom stvaranja sloveno- srpskog carstva u kome bi on bio kao zamjenik Ruskog cara na čelu tog carstva u zvanju ruskog  kneza i tajnog savjetnika ruskog cara. Śedište tog carstva bi bilo u Dubrovniku, imalo bi tri mitropolije od kojih je jedna i Cetinjska i ono bi obuhvatalo naravno Crnu Goru, Bosnu, Srbiju, dio Dalmacije itd. To je 1807! Garašaninovo načertanije, koje je također došlo spolja, tj iz Češke, se javlja 1844. dakle 37 godina poslije Mitropolita Petra I! Što znači da su Srbi  počeli iskazivati svoje ambicije prema ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, naravno pod Srbijom i ne kao federlna jednice, nego su Crnogorci izrazili želju da oni zaśednu na svesrpski prijesto. Time su naravno legitimisali isto pravo Srbiji prema Crnoj Gori kao što su oni mislisli da imaju pravo vlasti nad Srbijom. Još jedan interesantan  podatak: Njegoš se nalazi u sastavu jedne tajne organizacije koja Garašaninov plan treba da dovede do realizacije a njemu je bilo obećano da će biti glavna crkvena ličnost u toj carevini. On nijedne riječi nikad nije progoviro o tom planu niti mu se suprotstavio. Ako čitatate njegova sabrana djela, viđećete da on Garašanina smatra najvećim Srbinom i svojim najvećim prijateljem kojega izuzetno cijeni i van njegovog savjeta on ništa neće da učini.

VOMINFO – Danas, i ko zna koliko dugo bi trajao ovaj razgovor ako bismo nabrajali sve slučajeve koje pamti istorija crnogorskog nečojstva i nejunaštva, kako kod običnih žitelja tako i kod onih koji su imali sve poluge moći, i da ne moramo zalaziti samo u istorijske arhive već jednostavno da se okrenemo oko sebe i svjedočimo svakodnevnom izdajstvu brata, roditelja, doma i ognjišta, nacije i države, predaka.. identiteta uopšte.. U tom pravcui imajući u vidu sve te činjenice želim vas pitati sljedeće: Da li postoji zdrava žila za koju se možemo uhvatiti i izgraditi na tom temelju naciju evropskog i prozapadnog duha i sačuvati crnogorsko nacionalno biće za generacije pred nama, za vjekove? 

Dr. Radovan Radonjić – Što se tiče vaskrsa nekakvog Crne Gore kao nezavisne države itd…nema govora! Apslutno nema govora! U Pobjedi sam pred izbore dao izjavu da ko god pobijedi stvari se ne mogu promijeniti jer su u glavi građani Crne Gore, takvi kakvi jesu, i ova generacija i naredne izgubljene. Ono što bi Crnogorci ukoliko ih ima mogli da urade i bilo bi časno da pokušaju da objašnjenjem kako je do ovoga došlo privedu ljude logici razmišljanja što im valja činiti da bi zadržali nešto ljudsko i kao ljudi živjeli. To znači pripremati ih u intelektualnom, duhovnom, etičkom smislu, kroz jedan dugi proces obrazovanja, kad bi ga uspjeli začinjeti tim sadržajima, jer je i program obrazovanja prilagođen aktuelnim dešavanjima kao i sve ostalo, i onda pripremati te ljude da se emancipuju kao građani da ne bi ostali sa ovom sviješću i nasljeđujući kao što su dosadašnje generacije da ne bi postali faktički robovi. To je jedino što može da se uradi. Formirati pokret, neko tijelo koje bi se bavilo time da vratimo ljude svijesti, da im objasnimo što ih je dovde dovelo i što bi trebalo da rade ako misle da budu slobodni građani, ovog i budućeg vremena.