Nema većeg mrzitelja Crne Gore

Amfilohije Radović nastavlja „litijašenje“ sa svojim ceradnim likom i ovaj put (posthumno) pravi, ne „auto-litije“, već kamionsko-ceradne, solitersko-višespratničke!

Bože dragi, koliko je ova kreatura doprinijela crnogorskom jeziku, ne manje nego Mlatija Blebećković, kada smo preko njegovih nepočinstava dobili sve ove pojmove koji moraju da zbune sve svjetske kanoniste i teologe! – Upokojio se u Gospodu Mitropolit Amfilohije. Sluga Božiji i narodni rukovoditelj, sveštenik u najdubljem smislu te riječi! Za mene je on bio i još nešto više, bio je prorok i pjesnik, a to je kao da kažete hrabrost i nježnost u jednome. Pjesnik ranjenog, otvorenog srca kome su kaplje krvi i suza neprestano kapale nad Crnom Gorom – istakao je Grigorije, dodajući da suze koje je prolivao Amfilohije nijesu bile uzaludne.

Jedan srpski pjesnik u knjizi „Vunena vremena“ koja nije bila namijenjena umrlom kvazicrkvenjaku već časnom predśedniku SFRJ kaže: „Njušci svojoj stoka ne veruje, nije umro već se ućutao! Može Zver da vaskrsne i sedne na Stolicu!“

Obično se kaže ,,o pokojniku sve najbolje“! Amfilohije nije pokojnik; on živi u beščašću koje je otjelotvorio i ostavio kao živi dokaz da u njemu nije bilo ničega hrišćanskog! A prozborio je, između ostalog, poneku i na sahrani Đinđića, bestidno! Ni većeg mrzitelja ni većeg ponižavatelja Crne Gore od Amfilohija – Rista Radovića!

Pjesnik Mladen Lompar, dragi prijatelj i patriota, je znao kazati: „Onamo đe Amfilohije ulazi na vrata, Hrist bježi preko prozora!“

Priśetimo se: Princa Nikolu su išćerali iz Cetinjskog manastira, kada je došao pośetiti svog pretka Svetog Petra Cetinjskog u crkvi Cetinjskog manastira i svog đeda kralja Nikolu na Ćipuru, uz riječi „kopile katoličko“. Crnogorce je bezbroj puta antihrišćanski nazivao „komunističkom kopiladi“, volovima i „nakotom“! Crnogorsku crkvu, Božjom voljom stvorenom (znaće oni možda što to znači), nazivao je „autofekalnom“, dakle, Hristovu crkvu je smjestio u fekalije, a Crnu Goru „fildžan državom“, u kojoj su etnički Crnogorci psovačkim i vulgarnim Amfilohijevim rječnikom izašli iz „Brozovog Jajca“, premda je Brozu na Kubi ljubio ruku, što je izazvalo opšti podsmijeh, samo što su neki bivši Crnogorci „usavršili“ to „ljubakanje“, pa su počeli ljubiti tuđe zastave, podove crkava, neke prašnjave ćilime!

Ljubavnih li političara, Bože me sabrani!? Nije ga smetalo da svakog Dukljanina, a Duklja je prva crnogorska država, „klinči“ za Vezirov most, kao što ga nije smetalo da godinama potom „proizvede“ episkopa Diokletijskog! Uz to idu i tvrdnje njegovih tzv. duhovnika da su Crnogorci „pocrnjeli Srbi“ i da ih treba staviti u Varakinu da „izbijele“, analogno onim (ne) djelima kada su Dritanove sunarodnike stavljali u visoku peć (krematorijum) u Trepči da „popepele“ shodno njihovom učenju „prah prahu, pepeo pepelu“! Nakon Hitlerovih krematorijuma, morbidnost bez presedana!

Držeći se Grigorijevog citata đe za Nepomenika kaže da je Pjesnik ranjenog, otvorenog srca kome su kaplje krvi i suza neprestano kapale nad Crnog Gorom, mora se kazati da je taj „pjesnik“, iz Devetog kruga pakla, prolivao suze i kada je na samrtničkoj postelji uzeo ruku patrijarha Pavla i falsifikovao potpis, na unaprijed pripremljenom dokumentu, da ga patrijarh ostavlja za nasljednika! Onda je Sinod SPC morao zasijedati da tu banditsku rabotu poništi!

Amfilohije je bio oličenje zla, mrzitelj svega ljudskoga, đavolji šegrt, onaj koji je blagosiljao zlikovce, koji su oduzeli živote desetinama hiljada ljudi! A nad odrom patrijarha Pavla se krstio jednim prstom što odgovara otpadnicima od hrišćanstva, monofizitima, sekti, koja ne vjeruje u Sveto Trojstvo!

Valja ponoviti: Ni većeg mrzitelja, ni većeg ponižavatelja Crne Gore. U nečemu će ostati „najveći“!

Da bi pokušao prikriti svoje sramno djelovanje na grobu nije ispisano da je „srpski“ mitropolit!? I neka nije! Kao takav ne treba pripadati nikome!

Može li se nazvati hrišćaninom onaj koji je „uz strune gusala“ hrabrio bojovnike u zločinu i genocidnim radnjama, onaj koji je genocid u Srebrenici smatrao samo ekscesnom situacijom, koji je skrivao ratne zlikovce i odlikovao ih najvećim crkvenim priznanjima, a za svece proglašavao ubice i dželate?!

U tom zlokobnom naumu nije poštedio ni Srbiju u čijoj službi je ponizno ostao do kraja, bez kraja!

Sreten Vujović

(Autor je akademik DANU, potpredsjednik Crnogorskoga PEN centra, pjesnik i prevodilac)