Nema ljutiš, šjor Njunjo

Piše: Slavko Mandić

Nema ljutiš, šjor Njunjo. Kad ne može meštru od krvave kame, „čuvenome“ Paju Đurišiću u beranskom selu Gornje Zaostro, ne može ni tebi spomenik u tvome Herceg Novom. Mada opet, nijeste ni bili u istoj poziciji. Iza njegovih bronzanih leđa podmetnuo je svo svoje svetosavlje i golu popovsku silu po mnogu čemu čuveni Metodije, zagrlivši njegova zlodjela kao svoja, pripisujući mu za njih zasluge koje pripadaju samo herojima i junacima od karaktera i ljudske časti. Zna pomenuti višepartijski padobranac s  bradom od dva značenja Ostojić, da je ovaj nepomenik spomenik zavrijedio upravo zbog veleizdaje i krvavog pira koji je činio nad svojim narodom đe se god pojavio, baš kao što je debelo zaslužio i onaj gvozdeni krst koji mu je dodijelio sveti otac nacizma Adolf Hitler. Krvniku nad  muslimanskim življem, koljačem žena, đece i staraca, partizanskike mladosti i boraca za slobodu svoje domovine to je i tada bila čast, kao što je i danas njegovom bronzanom mentoru.

Njegov bronzani lik, pod okriljem noći, kako to i rade kukavice po uzoru na zloglasne crne trojke, premješten je iz crkvice u Gornjem Zaostru pravo u Đurđeve stupove. Da bude u ravni sa Isusom i svim svetim apostolima. Da širi hrišćanstvo po mjeri popa Metodija, čiji je zadatak da ovo nedjelo sprovede u skladu sa istinskim djelovanjem njegove političko-vjerske zajednice.

Ali moj Njunjo, Pavle je imao leđa Ostojića. I vaskoliku crkvu i najveći dio aktuelne vladajuće državne politike. Koja se na sve ovo što se dešavalo i na ovakvu demonstraciju bezumlja nije ni obrnula. Vjerovatno je organizacioni komplet mislio da će se metodom paf-paf obezbijediti da sve uđe u istorijski zaborav, čemu smo, bez sumnje u Crnoj Gori posebno vični. Nijesu se nadali da će pritisak javnosti biti toliko jak i odlučno uticati da se čak i Evropa učini bar malo zabrinutom. Ministarstvo kulture se oglasilo nakon cijele muke i alabuke, pa je donešena odluka da se spomenik ukloni. To je trebalo da znači da je država pokazala zube i da neće dozvoliti da se naum nečasti i otvorenog fašizma ustali na dijelu njene teritorije. Pošla je ekipa da ukloni spomenik, sa sve dva policajca, od kojih jedan to i nije bio, da budu „odlučna“ asistencija odlučnoj državnoj ruci pravde. Kako je to volio da reče bivši premijer, kojega će istorija zabilježiti zbog sramnog i veleizdajničkog potpisivanja lažnog temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, kojim je toj organizaciji predao svo naše duhovno i materijalno nasljeđe koje je njihova država okupirala i otela Crnoj Gori 1920. godine. Vlast beranska se popričala sa akterima ovog ljudskog zastiđa i postigla dogovor da oni sami sklone i unesu u crkvu bronzanog Pavla. Jer tu, po Dritanovoj kapitalnoj izdaji, prestaje ingerencija države. Crkvi je darovao ex-teritorijalnost, a kako to nije mogao bez Skupštine, njegovi darovi ne proizvode pravno dejstvo.

Pa ipak, iza Pavla bronzanoga stao je član 7. temeljnog ugovora, nevažećeg, koju je i vlast ispoštovala do kraja nezakonito, tako da je spomenik prenešen u crkvu, a potom u manastir, kako već rekosmo, Đurđevi stupovi. I za to niko od državnih organa nije ni znao niti je ikoga vidio da čini ovo sramno (ne)djelo.

Iza Pavla bronzanog stao je padobranac pop, ili obrnuto, Metodije. A ko je stao iza tebe Njunjo? Novljanin si, kao što je i ministarka kulture, doktorica medicine Tamara Vujović. Ko će kome dobri Njunjo ako ne svoj svome. Ona je ta koja je stala na put tvome kočoperenju na hercegnovskoj Njegoševoj ulici. Ona je ta koja je naredila: Miči Njunja. Zakon mora biti isti. I za Njunja odžačara, omiljenog u narodu svoga kraja, kao i za Pavla krvnika i zlikovca, omraženog zlotvora čije se ime s gađenjem pominjalo. Ali, naređenje s vrha partije se mora bezrezervno slijediti. Pogotovo ako si Demokrata, koji će dok trepnut načiniti nad tobom istorijski veting, pa te potom obasuti svakakvim prljavštinama od kojih se nikad oporavit nećeš. Tako da doktorici  ministarki nije ostalo ni gram mugućnosti da se odupre i sačuva dobroćudnog i turistima atraktivnog Njunja. Sad ovaj oriđinal neđe čeka da se promijeni ovo zlo vrijeme, ne bi li ga vrnuli đe mu je i mjesto bilo od 2009. godine.
Rudolf Karužić Njunjo, bio je popularni hercegnovski odžačar, Bokelji bi rekli špacakomin i omiljeni oriđinal. Volio ga je narod. Turisti su zastajali kod spomenika i fotograsali se za uspomenu, jer su o Njunju slušali tokom turističkog đira. Bio je neraskidivi dio kulture grada umjetnosti i svjetlosti. Sve dok ga se ne dočepa „ruka pravde“ njegove sugrađanke. A ona ne prašta. Jer je adminsitracija utvrdila revnosno da odluka o postavljanju spomenika Njunju nije sprovedena u skladu sa zakonskim propisima. Što se naknadno moglo otkloniti da je bilo volje, kako se Njunjo ne bi micao s mjesta đe se prirodno i zasluženo stopio sa hercegnovskim raskošnim ambijentom.

Naravno, za sad je ovako kako je. Jači kači. Ostaje pitanje kako li će se droktorka ministarka ośećati kad se vrne jednom sa političko ministarske ekskurzije, pa prođe pored mjesta odakle je uklonila Njunja? Hoće li joj zaigrati nešto u grudima, ili je sve to već davno đavo demokratskog vetinga izio?
Vjerujem, ⁸bićemo živi toliko, pa ćemo viđet na licu mjesta!

I zato, strpi se šjor Njunjo. Nema ljutiš!