Piše: Željko Rutović
Za razliku od vremena nove modernosti koja se završava sedamdesetih godina proslog vijeka, kada je kritička misao imala moć da proizvede društvene efekte javnog interesa, danas je zbog mnogo razloga ta moć sve manja i manja. Gotovo da je zanemarljiva.
No, preneseno na ovdašnje iskustvo, rekli bi da tamo đe nas obrazovni sistem ne uči da kritički i logički mislimo, već da ponavljamo i đe medijski sistem promoviše površnost, prirodno za rezultat dobijemo vladavinu sveopšte osrednjosti. I ispod toga. I kad naivno pomislite da ne može ispod, varate se. Može. Provjereno. Uostalom, čemu se nadati ako znamo i vidimo da diplome, među kojima je sve više kupljenih, nijesu mjerilo kritičke misli, znanja i obrazovanja. Naprotiv. Da bi se mijenjali, morali bi imati čovjeka koji zna da misli. Kritički da misli, propitujući i sebe i drugog. “Analfabeta današnjice neće biti onaj ko ne umije da čita, biće to onaj koji nije naučio kako da nauči”, reći ce psiholog Herbert Džerdžoj. Ali, teža je to matematika. Zato, umjesto postavljanja pitanja o slobodi, pravu i pravdi, etici, granicama znanja i neznanja, prirodi politike i društva, bježi se u prirodno okruženje, na časove društvenih mreža i rijaliti sadržaja.
Promjena te paradigme podrazumijeva i javni kritički govor, a ne bolnu ćutnju. Govoreći šta je prosvijećenost, taj čuveni filozof Kant podučavao je ne slučajno ” da čovjek mora imati hrabrosti da se služi svojim razumom”. Prosvijećenost i ćutnja sigurno ne idu ruku pod ruku. Prosvijećenost ne ljubi ruke. Nikome.
Tek, zašto i kako živimo vrijeme u kome čovjek, onako bez kritičkih filtera, bez pažnje, stvari prima zdravo za gotovo. Lakše mu. Ne napreže se. Ne misli. Ugađajući svojoj lenjosti, uživa u svom kritičkom nepostojanju. A i prijaju mu mnoge od ovovremenih “postistina”, njima srodnih “informacija” i alternativnih činjenica. I sve to opet pusti u svoj dnevni saobraćaj koji, kao takav, postaje lice iskrivljene stvarnosti. A onda u tako “uređenoj stvarnosti” moguće je sve.
Neznanje se pretvara u znanje, najgori postaju najbolji, sloboda postaje teret, ljudska prava retorički amblem populističke palanke u kojoj je trgovačka tezga zamjena za odgovornost.
Prisjetimo se kako je u duhu ovog diskursa britanski filozof Bertrand Rasel to davno opisao: “Problem sa svijetom je što su glupi ljudi sigurni u sebe a inteligentni puni sumnje”.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].