Ne može nam niko ništa, jači smo od planova

Piše: Slavko Mandić

Sad Hrvati lude. Neka komšije, i treba. Umjesto vama, sada će se betonizacija ulcinjske obale, za početak samo, dogoditi nama. A nudio vam se mega projekat na tacni. Preporod hrvatske prijestonice bio vam je nadohvat ruke. Bila je to šansa da dobijete Zagreb na vodi. Potom, duž cijele lijepe vaše. Bez sumnje, na red bi brzih godina došao i ostatak Hrvatske.
Projekat od kojega zastaje dah, tiho se ušetao u živote naših suśeda. Bilo je jasno svakome da je sad, ili nikad. Počeli su razgovori, pregovori, dogovori, konsultacije. Mislilo se po onoj srbijanskoj, Ne može nam niko ništa, jači smo od planova. Ali tamo postoji nekakva stručna javnost, odlučna da zaštiti interes države i naroda. Postoji i civilni sektor koji ne preza u lice da kaže onima koji čine grešku i da zatraži njihovu odgovornost. I nadasve, postoji narod, prilično svjestan i savjestan. Ustali su združeni i snažnom porukom pokazali  Mohamedu Alabaru, moćnom investitoru iz Ujedinjenih Arapskih Emirata da na njihovom terenu zamišljeno neće moći. Nikada!!!

I tako bi te daleke 2019. godine. Ode Alabar spuštenoga nosa iz Zgreba da tumara morima, tražeći zemlju koja bi prihvatila njega i njegov evropski Abu Dabi. Obrni, okreni, na tom putu ama baš niko da ga razumije i ponudi mu nešto od onoga što je netaknuta ljepota. Da ga preporodi i cimentira po vlastitom nahođenju, i na taj način ispuni vjekovnu maštariju ovdašnjeg čovjeka, koji je mislio da mu je od sna ostala samo riječ iz pjesme „O da mi je cimentati more…“. Kad je veliki Mohamed iz Emirata pomislio da mu je uzaludna rabota, i da je džabe ovoliki put činio, bog ga je pogledao. Potpuno slučajno, kako samo lijepo u prvom javljanju povodom sve nejasnije priče objasni crnogorski premijer, došetao se ovaj moćnik, prepun para, na ulcinjsku obalu. Svrnuo onako u prolazu. Da popije kafu. Nekako se slučajno potrefilo, baš u danima kad su se plaže čerupale i dijelile raznoraznim unaprijed određenim. Onako u dosadi, zaigra on na jednu od karata koju je imao u špagu. Za ovakve i slične prilike.
– Je li dosta desetak i više puta skuplje da platim, upita  investitor i glasno i žestoko uzburka javnost ?

-A što će tebi naše plaže, zapitaše ga Ulcinjani? Što ćeš ti s njima činjet, opet će oni isti. Vidi se da ne shvataju o čemu se ovđe radi. Kao ni cijela nacija, sastavljena od mnogobrojnih nacio djelova.

-Pa da vam ih vrnem, da vi upravljate, reče Alabar, ne progovorivši ni jednu jedinu riječ.

Utoliko odnekuda dođe on. Da, da, baš on. Opet slučajno kao što se i ovaj prvi tu strefio. I tu pade ruka ruci. Paf, paf jedan drugome i ode premijer da pakuje kofere. Za koji dan evo ga posred Abu Dabija. Da sa tamošnjim vrhovnicima zgotovi pripremljenu kuhaniju koja je u neko doba ovamo počela da se vari. Pade paraf na bijelu kartu i krenuše zvanične foto priče na državnim sajtovima, i one selfi za dušu i ličnu upotrebu po društvenim mrežama. Kako i ne bi kad je uspješno zaključen posao stoljeća. Za koliko će se dati na upravljanje Velika plaža, a zauzvrat dobiti blagostanje kakvo svijet nije vidio. Sve na najvećem svjetskom nivou. Za kratko vrijeme dobićemo aerodrom planetarnih razmjera, da više ne moramo u Tiranu. Pa  bolnicu kojoj ni Trampove carine neće ništa moći. O autoputevima da ne zborimo. Spojiće nas Mohamed preko Bojane sa bratskom Albanijom, čim prije stigne. I saniraće iz temelja već sanirani stari Ulcinj. To je samo jedan od blagodeti najavljenog preporoda. Investitor je ovom prilikom bio široke ruke. Prosto nas je čovjek zavolio. Naprasno, jer nije znao kakvi smo. Sad kad se uvjerio, sa 30 milijardi, podigao je ulaganje na 35. Da časti i on. Jer niđe nije ovako primljen. Država će  mu dati  pravo da čini što god oće i da mu se u rabotu niko ne smije miješat. Ne trebaju mu ni planovi, prostorni ni urbanistički. O tenderima nema ni zbora. Dosta je više ovih zakonskih kočničara državnog preporoda.
Ali, ne leži vraže. Počelo  je ovamo kao kod naše braće Hrvata da se čuje nekakav glas (ne)razuma. Krenu niskopametna svijest da nervira premijera. A investitor, svjestan  je on opasnosti, iako nema đe drugo, može i da odustane. I što onda domaći umnjaci? Ajde, rečite. Jasno je da nemate što valjano u obrazloženju ovakvih idiotluka.
– Nije Alabarov projekat vezan jedino za nas. Još su dvije države u njega uključene, objasni premijer, ali nikako da reče koje su to druge dvije. One daju duplo više svega. Ali nas više voli, zaključismo sami, pa zato nama daje u pola cijene, ili možda plaća polovinu više. Ili nešto tako, ako smo dobro razumjeli. Jer mu neke od njih nude sve bez ikakve državne garancije. Čak mu i zemlju prodaju. Državnu, za koju je dozvoljeno da se krčmi. Pa zar to tako nije učinio sa temeljnim i njegov prethodnik. I što se desilo? Ništa? Dakle, možda dio i prodamo. Što skačete. Velim možda. Nas je malo a zemlje ima dosta. Svakome će od toga posla bolje biti. Ovo sam rekao ja a ne premijer.

Konačno će na Veliku plažu da se vrnu turisti iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije. Blago udom, što bi narod rekao. Svaka čast meštre. Kako si se samo śetio da potpuno slučajno sretneš ovoga. I dogovoriš se s njim sve za samo nekoliko dana. A iza njega stoje, kako nam to ti objasni, cijeli Ujedinjeni Arapski Emirati. A iza nas…? I tu zasta misao. Ne moš je naćerat da prevali preko usana ni po koju cijenu. Mada, valja razmisliti kad je cijena u pitanju…
Malo je investitora koji mogu da iznesu ovakav projekat, objasnio je značaj ovoga posla premijer. Malo, a možda i nimalo.
Jasno je da je problem u nama. Mi kakvi smo možemo sve da zafrknemo. A onda će se ON moguće povući. Pa ćemo dobit što smo tražili. Opet ću se poslužit narodom, kako to čine svi,oće nešto da zakukulje i zamumulje, u slučaju da nam razum ne profunkcioniše pod hitno, dobićemo od šake do lakta. Samo se stariji śećaju što to znači. A ove će dolazeće generacije, po svoj prilici dobro ośetiti pravo značenje ovoga svega. Pa neka im je sa srećom.
Vlada je jedinstvena, siguran je premijer. Vjerovatno je mislio da su bogougodne fotelje u potpunom međusobnom saglasju. Tako da ne treba sumnjati da li će se ova makrokosmička varijanta razvoja u konačnici usvojiti.

Dok slavlje likuje milenijumski uspjeh genijalnog premijera, Ulcinjani umjesto svečanosti povodom Dana opštine idu kolektivno na proteste. Za sad na Maloj plaži, a da li će ikada više moći na Veliku, od njih i svih nas zavisi. Premijer proteste razumije, što će reći, podržava ih. To je visokocivilizacijski pristup koji je dat samo odabranima.

Neka nam je sa srećom. Bez sumnje, što imamo i što smo dobili,zaslužili smo!