Ne lomite mi himnu

Piše: Dubravka Jovanović

Ko pjeva zlo ne misli, stara je narodna.
Muzika ne poznaje granice. Mocart je kazao da se muzika ne nalazi u notama, već u tišini između njih. Naravno, sve ovo u vrijeme kada je Bog po zemlji odio a ne lažovi, izdajice, prevaranti i mutanti ovovremeni.
Kada se i muzikom svađa i zavađa, onda to znači da se slavuj u kukavicu pretvara. Onda je to kraj duhu i duhovnosti, magiji i ljepoti. Onda je to tužbalica nakon smrti i sahrana pravih vrijednosti. I muzici, dakako.
Zaglušujuća tišina danas nakon banjalučke terevenke na Trgu Krajine tokom obilježavanja Dana Republike Srpske, koji je Ustavni sud  BiH proglasio neustavnim. Na trgu  đe je Danica Crnogorčević, uz salve aplauza otpjevala nezvaničnu himnu Crne Gore, kako prenose srbijanski mediji zaduženi za laži o našoj državi.
Među njima čak i portal N 1 koji, kad je Crna Gora u pitanju i njena raskošna istorija i tradicija, kakvu Srbi nemaju, liči na Sarapino i Marićevo tumačenje besprizornih laži, falsifikata i prevara. Jer morao je opozicioni medij koji s Vučićem ne zbori oko svih pitanja, osim Crnogorskih, da zna da naša država nikada nije imala niti će imati nezvaničnu himnu. Ali, Crna Gora je Srbiji trn u oku. I onoj klerošovinističkoj a i onoj navodno drugačijoj, demokratskoj.
Javno iz glasa i bez zazora rovare protiv Crne Gore, Crnogorki i Crnogoraca. I nikome ništa. Oni mogu sve i svašta.
Njihov osnovni i jedini cilj je da se posrbi Crna Gora, da nam samo tri prsta na ruci ostanu a na srcu Žiča i Ravanica u kojima se moli i poje za srpski rod. Uz naše pokradene svetinje , vjerujem ipak samo privremeno. Bez sumnje, vratićemo svoje koliko se god daleko danas čulo pjevanje popularne litijašice Danice Crnogorčević.
Nebeski, jedini i božji. Srpski, jer ostali ne postoje. Svi ostali da se ne vesele.
Da nas najgore kletve stignu zato što smo Crnogorke i Crnogorci i što smo svoji u svojoj državi koja se zove Crna Gora. I da nam se sudi najstrožijom kaznom, da nas razapinju i da nam se strva ne zna. Ko se srpskom rodu ne veseli ne bilo ga, poručuju nam javno i glasno zaduženi pisari, poput ovih koji se kočopere novinarskim standardima i istinom, koje jedino nema kad je Crna Gora u pitanju. Jer je i za njih ona samo dio Srbije, i ništa više.

A kad Dane zapjeva Srpskom rodu, na tekst đakona Ivana (supruga dotične), onda se planine pomjeraju do Kosova ravna.
Pa još kad  klikne: Sini jarko sunce sa Kosova, ne damo te zemljo Dušanova, ne damo te zemljo Nemanjića, Obilića braće Jugovića, onda zaista gori more, tope se planine i bez Zdravkove vjere i moći.

Srbijanska politika i njihova istorijska nauka počivaju na falsifikovanju i lažima. To najbolje svjedoči njihov vrhunac, dvorski istoričar Aleksandar Raković, koji je doktorirao na rok en rolu. Taj prednjači u lažima, jer on o Crnoj Gori i njenom istorijskom trajanju zna taman koliko i ideološki drug mu Dritan.

Daleko od toga da u Srbiji nema onih zbog kojih volim ljude tamošnje. Pa i kad zaigraju međ jelekom, anterijom i opancima, uz sitan vez kola Užičkoga, Moravca, Čačka, Vranjanskog i ostalih, sa tradicionalnim slatkim i vodom, šljivom i kafom.
Dakle tamo đe prirodno pripada i riječ i tanac, nota i nošnja.
I gostoprimstvo, da ne zaboravim, jer bih tako zaboravila i moju Slađanu koja piše najljepše stihove svojoj zemlji i njenim manastirima i crkvama, ali isto tako voli i poštuje moju i moje more, poslije kojeg, onako preplanula napiše čaroban stih Kotoru mom na dar.
Ali kada silom na sramotu Crnu Goru posrbiti želiš, pa joj i himnu izmišljaš i pjevaš je takvu nakaznu, koliko te glo nosi, onda je to zločin ali i otvoren poziv na sukob i mržnju. Onda je to prst u oba oka Lovćena: Štirovnik i Jezerski vrh. Onda je to metak pravo u usta Boke, i nož u leđa Cetinjskoj vili.
Obratite pažnju na tekst, odakle god da ste.
Jer svakome normalnom i neopterećenom nacionalizmom, šoviniznom, klerofašizmom i crkvenokretenizmom, jasno je što se hoće i dokle idu kavgadžije, ratnohuškači i oni koji s mirom niti mogu niti umiju proživjeti ovaj jedini život na zemlji crnogorskoj i srpskoj, muslimanskoj i bošnjačkoj, bokeljskoj, hrvatskoj bosanskoj, hercegovačkoj, albanskoj, itd.
Do himne crnogorske, ustavne, su stigli. Da je prepjevaju  po njihovoj mjeri i otruju. Himnu, uz koju slavimo i kličemo slobodi i časti, protestvujemo nepravdi, lažima, zlu i pokušaju porobljavanja jedine nam države. Uz čije note i riječi slavimo sportske pobjede i slavne datume časne crnogorske istorije i najsvjetlije tekovine antifašizma.
Na himnu crnogorsku su se osmjelili. Uz aplauz do neba nebeskoga naroda, glasom Daničinim koji bi trebao etnos i duhovnost da slavi da je sreće i veličine ljudske.
Istoričarka umjetnosti pristala je da od himne zemlje u kojoj je rođena poderano i šporko ruho od kržljavih i malih riječi tvori. Tu i takvu nazovi himnu, ili nezvaničnu, kako je prekrstio portal N 1 i njihov Bog pljuje. A ona ovako ojađena, tamo njima glasi:
 “Oj junaštva svijetla zoro, majko naša Crna Goro, jedina si za slobodu ti ostala srpskom rodu. Daće Bog i sveta mati da se jednom sve povrati, da se jednom sve povrati. Lovćen nam je oltar sveti, u njega smo svi zakleti, na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija srpska glava, najmudrija srpska glava. Lovćen kite Petroviči, a Kosovo Obilići. Durmitore jel ti žao što se Lovćen opjevao, a neka ga, nek se pjeva zasluga je Njegoševa. Ko se stidi ove pjesme, zaigradi oro ne sm’je, ko se stidi korijena vazda rđa dovijeka”, poje  Dane, da ne trepne.
Stidim se ovoga jada (jer je sve osim  pjesme) a zaigrati Oro smijem vazda, spremna polećeti u po dana u po noći svojoj zemlji u odbranu od tih i takvim jada i portala, umjetnika i popova, kukavica i topova.

Korjenima se ponosim a rđa će tamo đe ih iskopati kane.
Crna Gora i  njeni LJUDI čuće pjesmu slavuja.  Kukavice mogu samo da falširaju himnu života.

Volimo vas brda tvrda

I stavične vaše klance

Koji nikad ne poznaše

Sramotnoga ropstva lance…