Ne ljuti se čovječe!

Zašto je po pravilu veliko, lijepo i neponovljivo ono tako obično i svakodnevno, ono čiju vrijednost osjetimo tek u punom doživljaju, onda kada ga nema, ili kada ga izgubimo?

U danima i noćima izmještenog života, sve njegove sitnice izgledaju kao najblistavije perle na pokidanoj kolani svakodnevice.

Sitnica, pivo u kafani sa prijateljima, šetnja u parku sa unukom. Sitnica, ruž na usni bez maske. Đir donjim putem u osam ura,poljubac u škuribandi, kafa sa komšijama na taraci, đačka marenda i žagor velikog odmora.
Sitnica i nova frizura, jutarnje novine ispred “Dojmija”, s bebom u kolicima preko rive, sunce i pašta na Pine, nove creve za proljeće, pica u Pronto….

Od svih sitnica koje danas u korona neveri život znače, ostale su samo sms poruke, fejs, instagram, tviter, preko kojih nam dolazi sve i svašta.

Tu su stikeri, gifovi, selfiji, humor svih vrsta i podvrsta, onaj do suza i crnjak, dubina ljudskog uma i neiscrpan duh koji ima odgovor ama baš na sve situacije životnih nepredvidivosti.
Lete savjeti, preporuke, molitve, ljekarije, babarije, bajalice, brojalice.

Korona u svakoj riječi, od muke do novog vica, od brojki koje se, kao na ruletu vrte, pa se zavrti u glavi. Od straha do aplauza ljekarskom i poslu svima  sa bijelim mantilima i plavim maskama.

A oni mali, oni što samo znaju da moraju stalno prati ruke i ne mogu vanka, ne idu u vrtiće ni na rođendane. Zatvorene im igraonice i Kamelija.

Oni koji znaju da je neki virus ostavio doma i tatu i mamu, i babu i đeda, i tetu i donda, i učiteljicu.

Oni kojima nikako ne umijemo objasniti kako to da je sunce i da ne smiju na ljuljašku ispred zgrade kad ne pada kiša, kad jako ne duva, kad je toplo i kad su procvjetale tratinčice?

Onda se desi sljedeća situacija.

Iz starih škatula i škafetina, sa šufita i iz portika se vade zaboravljene društvene igre, domine, čovječe ne ljuti se, šah. Kreće tablić i remi, jamb, tombola, itd.

Pravila se znaju, nema na lukavljenje.

Nema da se,igrajući ne ljuti se čovječe namješta šestica, niti da se na kvarno pojede pion protivnika.

Do kućice moraju pošteno, pa ko će prije, treba pametno odigrati i sve ih po pravilima ove igre uvesti u kućicu.

Jedna djevojčica je uporno lukavila.

Kad su je ukućani opominjali  govoreći da više ne može tako i da neće više da igraju s njom, ona im je odgovorila: „Pa moram kako znam i umijem najbržim putem da moje figurice uvedem u kućicu. Ne smiju biti vani, da se ne razbole. Zar nam stalno ne govorite da budemo doma, svi u kuću i da nikoga nema vanka.

U kućicu zato jure moji pioni. Moram da ih uvedem i zato, NE LJUTI SE ČOVJEČE!

Dubravka Jovanović