Ne klepeći nanulama

Piše: Dubravka Jovanović

Nikako da se refam od alergije ovih dana i pored  terapije i savjeta doktora.
Prateći aktuelnosti, uglavnom na raznim portalima, nije ni čudo da se zdravi razboli. I da postane imun na svaki kinin.
Crne hronike ne pominjem, jer su zacrnile sve stranice života u Crnoj Gori, već godinama. A što se dana žalosti tiče, novog premijerovog izuma, svaki drugi trebalo bi proglašavati žalovanjem, i ozbiljno se zapitati: do kad ovako i je li ovo smak svijeta?
Što je sa ljudskim umom kojeg falsa inteligencija mijenja i đe se izgubilo ljudsko srce? Đeca nam čedna stradaju, i to je najgora žalost od svake muke, najdublja patnja od svih ostalih.
U svemu tome, uključujući nepoštovanje sudskih odluka, zakona, Ustava, javlja se priča, prijetnja i tužba tamo neke supruge, koja se ofendila ni manje ni više nego na novinarku koja je samo radila svoj posao. Smetala joj je istina pa je krenula tužbama da prijeti svima ko se drzne da je pomene.
Poslenicu javne riječi, čiji je posao da primjećuje, otkriva i sprječava svaku vrstu devijacije u društvu, da kritikuje, uz dozvoljene spisateljske metafore, sarkazam, satiru, ironiju, alegroriju i ostale stilske figure.
Štoriju o skupim papučama prve dame prvog čovjeka Glavnog grada Crne Gore, po pjesničkoj slobodi nazvaću: Ne klepeći nanulama.
I dok taj bat nanula asocira na emotivnu, predivnu staru pjesmu sa empatičnim sjećanjem na majku, koje više nema, dok silazi sa čardaka, odnekud iskrsne ova priča o markiranim papučama, na koje ne smije panut trunka prašine kritičkog mišljenja, pa čak ni novinarskog. Od svega toga mi se alergija pogoršava. I nije čudo zašto.

Dakle, definitivno sam alergična na dame koje su se prilijepile uz vlast, pa misle da im je sve dozvoljeno. Kao i svi ostali, one su samo nešto više podložne kritici, a prag tolerancije im mora biti mnogo visočiji.
Ukoliko se ne umiju ili ne znaju nositi sa tim, samo će klepećati skupim papučama, dok će nanule asocirati na dobrotu, plemeniotost i skromnost stare majke.
O papučama ili macama papučarkama (istoimena dječija priča , slikovnica) toliko, uz jednu opomenu, da se ipak okrenemo iza sebe, jer može biti maca oko nas, pazi da te ne ogrebe….
Ono što mi je do urtikarije pogoršalo alergiju i učinjelo rabiju većom je čuvena izjava ministra Radunovića, u narodu zvanog Rozi, kojom predlaže referendum na kojem bi se građani Boke Kotorske izjasnili o UNESCO-vom statusu Kotora.
Dakle, da li nam je potrebna zaštita UNESCO-a i status UNESCOVOG grada ili možemo i bez mjesta drevnog grada na listi zaštićenih privilegovanih područja svijeta? Ljudi, je li ovo moguće?
Koje je tek ovo klepetanje i lupetanje čovjeka koji je u ulozi ministra ni manje ni više nego prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine! Mnogo, bolje reći premnogo zaista.
Ministre, reći ću Vam svojim stihom, za koji sam prilično sigurna da ga nećete razumjeti, da Boka u jedno oko staje, drugim se iznova rađa.
Ako smatrate da ćete Kotor izgraditi ljepšim i starijim za vaše vladavine, baš kao i neki vaši prehodnici što su za Dubrovnik svojevremeno kazivali, kad ga je rušila vaša ideologija,grdno ste se prevarili.
I veće i jače pobijeđivao je ovaj grad od svetaca i vila, pa će i Vaš naum da mu zaštitare uklonite i za jeftine ŠOLDE DA MU MIJENJATE GEOGRAFIJU, ISTORIJU, KULTURU I TRADICIJU. Neće moći ministre od Veljega brda.

Odolijevao je moj i svjetski Kotor kugama i potresima, neverama i ljudskoj gluposti od vjekova. Ni  silni osvajači nijesu mu mogli ništa. Fermali smo s njegovog praga uz pomoć Blažene Ozane  i silnoga Hajrudina Barbarosu čije su se galije podno kotorskih zidina povukle.  Ne zaboravite ministre od Veljega Brda da se na ovom komadiću kamena i mora  udružje dobra vila Alkima sa Notusom  i Borejom a sa kampanela Sv. Tripuna  i Nikole zvoni od vjekova na dobru molitvu, u ovom slučaju, na poziv za odbranu njegove kože.
Blažena Ozana moli za oproštenje grjehova Vaših ministre, jer ovdje se prašta! Ovdje golubovi nijesu na prodaju.
Liberaj se suludne misli ministre i dalje od Boke Kotorske! Dođite kad vam nije dobro da se nagledate njene ljepote koja liječi i melemi sve bolesti.
Dođite da u Boki, prekrivenoj nebom ko od plave svile, sa nama slavite dan zlatne slobode, kako pjeva veliki Šantić. Slobode, od svih vas koji bi da je prekrojite, raščupate, raskubete, da u njenoj kulturnoj i prirodnoj baštini drača izraste. Nevjesta Jadrana gleda na Lovćen plavi
pa  jednoga dana kad se Gospod javi
Kad orlovi naši visoko zabrode
pobjedna se himna sluša s ovih brda“.

Bilo je i biće ministre i to bez referenduma.
Svijet se Boki Kotorskoj divi. I čuva je. I štiti. A vi?
Meni je sa ovom alergijom od Vas i vama sličnih uvijek bolje kad se u more  najljepšeg zaliva svijeta fundam. Nećete mi ga ošporkat, dajem vam čvrstu riječ!