Naše pognute glave na Vučkovom Sajmu vina

Piše: Slavko Mandić

O kukavno Srpstvo ugašeno, napisao je u Gorskom vijencu crnogorski pjesnik svjetskog formata, kojega srpska politika i kvazi istorijska nauka bezočnih (s)tvorova uporno decenijama prisvaja. Ne bez razloga, jer Njegoš, koji takođe ne bez razloga nije nikad kročio u Srbiju, jer nije mogao da udiše isti zrak koji na tom prostoru udiše jedan Raković, Bećković, Vučić, Marić, Mitrović, Antić i broja im se ne zna. Kazat ćete kakve veze ima ono sa ovim vremenom? Ima i te kako, jer je Njegoš imao tu sposobnost da prepozna nadolazeće breme zla koje je putovalo kroz vrijeme i za koje je bio siguran da će udariti svom svojom prljavom žestinom na njegovu Crnu Goru. Zato je upozoravao i na vrijeme, navodno se obraćajući  Turcima a ne domaćim janičarima, kako bi zametnuo trag, da se Vlasi ne dośete. Znao je Njegoš da 500 godina srbijanskog ropstva pod Turcima i potpunog davanja u svakom smislu, čini da se fizionomije izmijene do te mjere da jedni na drugi liče u potpunosti. U svemu baš. To se našim suśedima bradate ideologije da se zaogrne Crnogorskim čojstvom i junaštvom, izgledom koji je znao da zadivi one koji su joj u pohode dolazili, nošnjom, umom i junaštvom o kome su se priče ispredale i dalje kroz legende živjele do dana današnjeg, nije dopadalo. Nije ih teško razumjeti, jer nijesu imali svoje. A i na prvi i svaki drugi pogled jasno je da ovaj i onaj narod nemaju ama baš nikakve sličnosti. Genetski je dokazano ko je od kakvog materijala načinjen. A i ne treba nauka. Dovoljno je i oko, ne toliko ni oštro, da uoči što se s kilometra vidi.  Zato je Beograd bio okićen Njegošem i njegovim mislima, koje malo ko tamo razumije. Jer je on pisao crnogorskim jezikom, potpuno nerazumljivim i u svemu drugačijem od sbijanskog.
S vremena na vrijeme apsolutista Vučić istrese iz špagova svoje plaćenike, koji imaju zvanje ali ne i znanje, što nije ni bitno u sluđenom društvu, da posredstvom njegovih 98% medija ispričaju njegovu pustu želju da jednom za uvijek posrbi Crnu Goru. Za priču o njegovom političkom tvorcu, osuđenom ratnom zločincu Šešelju i sramno njegovo poistovjećivanje tog bolesnog uma sa crnogorskom heroinom Draginjom Vuksanović Stanković, Antić, koji je samo nešto blaža ideološka varijacija ovog zemunskog čudovišta, izabrao je i u Crnoj Gori stranice srpske pogane misli, koje mogu da istrpe svu gadost ovoga svijeta.
Tu se izlupetao, dokazujući puku jeftinih starleta i izbezumljenih licemjera kupljenih za Vučićev sitniš, do koje se mjere prima kvazi znanje, laž, krađa, falsifikati, obmane, kao proizvod naručen za potrebe srbijanske klero politike i šovinističkog čvrstog zagrljaja. Ne usuđujem se reći da je navodni istoričar Čedomir Antić, lakomisleći „naučnik“ od srpskog kvazi formata, nastao još u vremenu o kojemu je Njegoš pisao. Dakle, ne tvrdim da je to što se kroz istoriju ozbiljniju značajno od one kojom se on bavi, tvrdi, (ali da liči-liči brate), jasno je čak i Vučićevoj generalnoj odbrambenici Brnabić. Na to nas navodi učenje od nastanka svijeta pa do današnjeg dana. Kompleks koji se formira kod onoga koji nema ono što drugi imaju, zna biti toliko snažan da se poviju koljena i legne na pod tražeći noćne prste gospodara.

Kao vrhunac „promišljanja“ Čeda, koji čak ni nadimak nema, a može mu se nađenut, jer ima dovoljno kapaciteta, saopšti svojoj kasti da je Draginja Vuksanović Stanković ekstermistkinja kao i Šešelj i da je šovinista kao i spomenuti.
Što je ovim sramnim poređenjem htio da postigne Antić, nije teško pogoditi. Kao i crnogorski prešednik onomad, kad se divio Vučiću koliko je znanja skoncentrisano u njemu i gledao ga kao zaljubljeni tetrijeb. Tako bi ga rado zagrlio, stisnuo i prilijepio se od njega, da ga ni poljoprivredni ekspert Joko tinjalica ne bi hemijskim sredsvima koje koristi za  urušavanje poljoprivrede, mogao razdvojiti. Ali, on je svjestan da je, iako slučajni, ipak došao na poklonjenje šefu. A za tako nešto moraju se uvažavati pravila koja samo vlastodržac može prekršiti. On kojega naš slučajac zove prešednikom. I nije greška. Vučić i jeste njegov nadređeni, i ova sprdnja koja se dešavala na Sajmu vina u Beogradu najbolja je potvrda takvoj tvrdnji.
Na njih takve Vučko s visine gleda, dok mu domaća kokodakala oko nogu bauljaju. I zbog toga su dolećeli pravo iz Crne Gore.
Svoju raskoš i univerzalnost i elokvenciju javno je demonstrirao i naš čuveni proizvod, Joko poliglota. Dobro se ispričao na italijanskom  sa preśednikom regije Veneto, Lukom Zaji.
Ono što je sigurno, ništa se nijesu razumjeli. Ali zar čar ovakvih susreta nije upravo u takvoj vrsti komunikacije.
Crnogorski eksperti su tu pravi kraljevi.