Beščasnik u tuđoj kući

Piše: Slavko Mandić

Kome god nešto nije jasno oko knjige trinaestojulskog Bećira, neka slobodno pita vojvodu od parlamenta. Obrnete ga ultra desno i na jastučićima ispod cvikera automatski se ispišu traženi odgovori. Ko je Bećir i od kojih je Vukovića i kakvo im je porijeklo. U koji je Beograd i koliko dugo studirao vojvodin osvjetljivač obraza. Kad se od komuniste, pa potom  DPS-a premetnuo  u četnika, negatora svega svoga i postao njihova žestoka ćeralica.

Vojvoda zna i ono što drugima nije ni u primisli. Takav je. Otkrivaju mu se ljudi, sigurni da ih neće iznevjeriti do prve prilike. Posebno kad je u pitanju složena visokouma tematika, poput ove kojom tek treba da se bavi slavni dobitnik dodijeljene mu nagrade. Jer nije jednostavno pobijediti čak ni sa namještenim žirijem. Znalo se unaprijed da za Bećira nema zime. Toliko je provjereno anti čeljde od zadatka, da je naša najveća  nagrada najmanje što mu se moglo udijelit. Umiriće ga  novac za dobro polovno auto koji uz nagradu ide, jer će ovu sramnu čast nedostojni morati da odradi, za ljubav halapljivom koljeničaru. Jer i on ima svoga picoustog šefa, koji ne prašta grešku.
Tačno je da je uljuljkani trinaestojulski zaboravio da napiše nagrađenu knjigu. Od silne rabote koju su mu  na pleća natovarili, nije ni imao kad. A i što će mu tekst kad ga napamet zna njegov dodjeljivač i pothranjivač svake kreativne suludosti.

Bećir je ljut na sve one koje uporno negira. Što nijesu kao ovi iz Bošnjačke stranke koje negiraš ovoga svijeta a oni se zalijepe za tebe i ne puštaju.  Njima na pamet ne pada da provjeravaju je li Bećko  napisao  knjigu ili nije. On je njihov koalicioni partner, pa je prirodno da mu iz tog sporazuma pripadaju i ovakva (ne)djela.
No grđi od ovih su oni koji su iskopali da nije ni naslov knjige Bećkov. Ma nemojte. No čiji?
Dobro, nema teksta ali ima  naslova knjige. A knjiga bez  naslova je kao čeljade bez imena.
Knjiga  koje nema zove se Kuće beskućnika . Eto ti ga sad Crnogorče nepostojeći, poruči im nagr(a)đeni.
-Ali Bećire jado, jesi li znava da je zbirku poezije  pod tim imenom objavio 1998. godine Benjamin Isović, bosanskohercegovački poeta.
– Ma nemoj, razljuti se uvrijeđeni negator.
– Nije to isti naslov. Naučite nepostojeći da čitate slova. Moje je nenapisano djelo Kuće beskućnika. Dakle ne Kuća, kako je svoju napisanu  nađenuo Isović. Valjda znate koja je razlika između Kuće u jednini i kuća u množini. Moje su kuće naselja u kompletu, poput onoga na Veljem brdu. Njegova je udžerica za koju niko čuo nije. A  o titogradskom  građevinskom poduhvatu svako zbori i divi se.
– Iković se sad, poslije 27 godina, našao da se pleka u moje rabote, bijesni bijesni Bećir. Mora da bi htio makar polovinu nagrade. E neće ni cent gledati, zadajem vi čvrstu svetosavsku vjeru.
Uostalom, grmi autor od ničega, imena zastarijevaju ako ih ne upotrebljavaš. Biće malo frke, pa će se i ovo lani zvati, sa nagradom u špagu i srebren kstom ode Bećir niz strminu. Za sva vremena, sad je već i njemu jasno.