Na dvoru od republičke države

Piše: Slavko Mandić

I opet mi na um pade Boro Miranović. Nekrunisani kralj Crne Gore, kandidat za njenog preśednika na izborima 1997. godine, vrhunski bodibilder, glumac u filmovima po pozivu, predstavio se u kampanji izuzetnim idejama, čijom bi realizacijom preporodio Crnu Goru. Ta turbulentra devedesetsedma u pojedinim segmentima nevjerovatno liči na 2023. godinu, kada se birao preśednik države i premijer, nakon parlamentarnih izbora. Nekrunisani kralj je tada izjavio da bi plata, koja je kod nas u prosjeku bila prilično ispod sto njemačkih maraka, ako on bude izabran, iznosila najmanje 500, ali je na zahtjev prisutne publike često znao da taj iznos duplira. Hiljadu, bio je glasan i jasan kralj Boro. A onda pomiješani aplauz i smijeh prisutnih, svjesnih da to baš tako lako jednostavno ne može.

Danas premijer reče da može. Još jasnije i još glasnije. Uz neke male dodatke i korekcije, to je klasičan vid krađe autorstva ondašnjeg kandidata Bora Miranovića. I to 27 godina od njegove promocije. Procijenite narode sam da li je tako. Spajić Milojko reče juče: Podnijeću ostavku ako za godinu dana prosječna plata ne bude 1000 eura a minimalna 700. Razlika je samo u tome što je Borovih, u prvom momentu, a kasnije u drugom i cijelih 1000 njemačkih maraka, nominalno bilo višestruko vrjednije od ovih Milojkovih duplikata. Pritom se kralj Boro obavezao da će odstupiti sa funkcije ako to tako ne bude bilo. Ostavku je unaprijed ponudio i Milojko, i pozvao pritom medije da sve to uredno zabilježe, kako bi eventualno snimci njegove izjave bili neophodan dokazni materijal.

To je u kampanji za preśednika države govorio i Jakov, koji je namjernim slučajem, preko noći postao kandidat. Umjesto partijskog šefa Spajića, čiju mu kandidaturu osporiše drugovi iz samog vrha pripadajuće partije, pomognuti Vučićem, Jakov se upustio u kampanju. Njegov favorit (Vučkov) bio je ovaj današnji preśednik, slučajni, kako ga dio naroda od milošte zove, jer je obećavao više i u svemu za njegove potrebe bio bolji. Pokazalo se da je bio potpuno u pravu. Fascinacija Vučivim (ne)djelom, posebno prema Crnoj Gori, slučajnog je motivisala da se ponizi do te mjere da je bilo tužno gledati ga kako bruka svoju državu. Sebe je već ranije obrukao, tako da to u ovom slučaju i nije bilo važno.

Originalna kampanja koju je vodio Boro i njegovi prijatelji pokazala je mnoštvo ideja koje se u potpunosti podudaraju sa nekima aktuelne vlasti. Pomenuću žičaru Kotor-Lovćen, malo modifikovanu jer je tadađšnji vlasnik ideje htio da je sprovede sve do Svetog Stefana, sa prelijepim gondolijerkama u atraktivnim gondolama u kojima bi uživala bogata klijentela. I donosila konkretnu dobit Crnoj Gori, odakle bi se finansiralo, predpostavljam, obećano enormno povećanje plata. Razlika toga i ovoga doba je što se tada znalo o čemu se radi, a danas nema toga majčinoga sina ko će rastumačiti građanima što to Evropi 2 program? Ima li ga i odakle novac kad odavno već nema u našoj državi stvaranja novog dobra. Ukoliko se ne računa šverc Nije sigurno, ali se priča da to o čemu priča nije savladao ni sam premijer. A tek slučajni koji, kao bijedni pokušaj blijede imitacije Vučića, pokušava povremenim obećanjima rasta plata i penzija, da se predstavi kao faktor od kojega gotovo sve zavisi.

Milojko je imao jasnu viziju u svom objašnjenju da Crna Gora treba da bude Švajcarska Balkana i Singapur Evrope, doduše uz izostanak kako to sprovesti, ali je Borova iz 97-me bila još jasnija i konkretnija. Ona je glasila: “Ja znam kako, Crna Gora ka‘ Monako“. Može li se od toga više? Ne, i ne bi nam trebalo jer, kako nam rekoše oni koji znaju, u Monaku narod živi, a kod ovaj naš zasluženo samo životari.“Ja znam kako, Crna Gora ka‘ Monako“

Pored sličnosti, prirodno je bilo da je između današnjeg državnog vrha i nekrunisanog kralja Bora, postojalo i razlika. I one nijesu bile male, jer je Boro to što je radio – radio srcem, neskriveno pokazujući ljubav prema Crnoj Gori i potrebi da joj se daje u potpunosti. Imaju li što od toga u svom imidžu današnji?

Možda je to vrijemo devedesetih upravo tražilo nekoga kome će se na licu čitati iskrenost. A sve drugo će doći. Ako nije imao političko ili ekonomsko obrazovanje, to nije značilo da nije mogao biti preśednik Crne Gore. Jer, Boro bi sigurno znao da mu je Crna Gora država, a ne republika, kako to za austijske medije nedavno saopšti, ne trepnuvši neko ko joj je na čelu. Ne izgleda da je lapsus, jer da jeste, izvinio bi se i krenuo dalje. Ljudski je griješiti. Ali, ništa od toga. Mada je to njemu isto, a izgleda i najvećem dijelu onih u čije ime se obraća začuđenom inostranom puku.

Klicalo se Boru u kampanji. Nosili su ga na rukama. U liku Konana, legendarnog junaka herojske fantastike, jednom od najpoznatijih likova u savremenoj popularnoj kulturi, njegovim epskim avanturama i podvizima, oduševljavao je narod. Potpuno bez interesa, što je još jedna razlika koja ga je krasila i krasi dok ga se sjećamo. U odnosu na skoro ništa.

Imao je Boro rješenja i za vojsku u kojoj bi svi bili kao Rambo. Bio je tu i origunalni Trojanski konj, kao jedinstvena atrakcija turističko-scenskog karaktera.

Očekivano, i pored skupljenih potpisa, Izborna komisija mu nije dozvolila da izađe na izbore. Možda se uplašila strašnog mača pravednoga Konana, ali tih devedestih Boro nije mogao do preśedničke fotelje. Takva je to tada bila demokratija.
Danas do funkcije šefa države mogu svi. Do premijera, a posebno ministara, takođe. Potrebno je da imaš podršku partije u kojoj su pozicioniran pri vrhu, ili tu u okolini. Da nešto radiš što ti daje mogućnost da zastupaš više interesa istovremeno, po pravilu nekoga čija je snaga mnogostruko veća, pa će i korist biti takva. I da umiješ da činiš selfi svojim mobilnim telefonom u društvu sa stranim šefovima vlada ili država. I da se baviš nečim što po ustavu nije tvoja rabota.

Ne možeš meštre od Vlade, ako si premijer da te nije briga ko će biti na čelu ANB-a. Niti da samo staviš tačku na ponašanje tvojih članova kabineta, za koje baš ti  reče da njihova nedavna retorika na skupštinskom Odboru za bezbjednost prije priliči muškoj svlačionici neke škole, jer si u toj svlačionici ti šef i njihov trener.

Možda premijeru, prešedniku države, a ne republike, ako se śetite viđite koji su to novinaru pod stalnom prismotrom Agencije za nacionalnu bezbjednost. Znamo mi da je za naše dobro, ali eto da vidimo o čijem dobru iz naše familije posebno brinete.