Na današnji dan, prije 43 godina, umro je drug Tito

Na današnji dan (4. maja 1980.) prije 43. godina umro je Josip Broz Tito.

Kao da se zaustavilo vrijeme.

Spiker državne televizije, ukočen, praznog pogleda, saopštio je kratko: “Umro je drug Tito”.

Muk i tišina na ulicama, u domovima, fabričkim halama.

Plač  na sportskim i kulturnim manifestacijama.

Tuga se širila diljem Jugoslavije.

Što i kako sad, lebdjelo je u zraku.

Kao da je nestala sigurnost u samo jednom jedinom danu.

Sigurnost koju smo imali i kojom smo se ponosili zamijenio je strah od neizvjesne sjutrašnjosti.

Kroz socijalističke glave prolazile su nam slike života sa Titom.

Cijenjen u svijetu mnogo više od ostalih državnika bio je ponos domovine.

Dočekivali su ga na jedinstven način, u cvijeću i sa pjesmama na našem jeziku.

Promiču slike njegovih boravaka u Indiji, Kini, SSSR-u, Koreji koje su proglašene za jedinstveni spektakl koji niko nikada doživio nije.

Samit nesvrstanih u Havani samo nekoliko mjeseci prije njegovog odlaska u legendu i  on kao neprikosnoveni lider trećeg svijeta čiji su šefovi upijali svaku njego u riječ.

Sjećamo se Titovog rođendana, koji je proglašen Danom mladosti, kada se na stadionu JNA u Beogradu predavala štafeta naroda i narodnosti Jugoslavije vrhovnom komandantu i doživotnom predsjedniku Socijalističke federativne republike Jugoslavije sa porukama koje su trebale da ubijede Tita da stojimo čvrsto na njegovom putu, da bratstvo i jedinstvo nema alternativu i da se za budućnost jugoslovenskih naroda ne treba plašiti.

Slavilo se diljem zemlje.

A onda je Tito umro.

Suze i nevjerica na licima najvećeg dijela građana, kilometarski redovi da se oda pošta najvećem sinu naše zemlje, da se nekako dođe do značke koja se prodavala u milionskim serijma.

Veličanstvena sahrana a ubrzo potom slijedi raspad Jugoslavije i jedan od najkrvavijih ratova na ovim prostorima.

Napadi na lik i djelo Josipa Broza sa svih strana.

Ne dugo nakon toga, kada je rat izgubio zamahe i pokazao svu svoju besmislenost, priča o drugu Titu ponovo počinje da se prelistava.

Slavi se dan njegovog rođenja i svi značajni jubileji toga vremena u mnogim mjestima jugoslovenskih republika, sada suverenih, međunarodno priznatih država.

Njegov rodni Kumrovec okupi više hiljada obožavatelja gdje se sa crvenim maramama i partizanskim uniformama pleše i pjeva i slušaju Titovi govoru.

U Tivtu predaja štafete na Pinama uz veliki broj posjetilaca, i tako redom.

Priča o Josipu Brozu i tome kako se živjelo, možda ne njabolje ali dobro i u miru, kako je moglo da se putuje bez viza na sve meridijane širom zemaljske kugle, kako se moglo zanoćiti sigurno na svakom pedlju naše domovine, kako smo imali posao, platu i sve što nam život čini dostojnim čovjeka, samo je priča koja govori o nama.

Ne tražimo ponovo Tita radi Tita.

Tražimo ga radi nas kako bi mogli ponovo u soc realizam nadajući se da ćemo imati primanja bez rada, kredite za kuće i stanove čije će rate progutati inflacija pa će nam, poslije par godina vraćanja kredita doći kao poklon, kako u Evropu nećemo kao građani drugoga ili ko zna kojega reda.

Želimo ga zbog sopstvenih interesa a on je ipak otišao u istoriju koja će znati da mu odredi zasluženo mjesto.

Sigurno je da nijesam bio jedan od onih koji su se tada i godinama prije klanjali njegovom djelu.

Nijesam nakon smrti stajao mirno na zvuk sirene niti u crkvu palio svijeću.

Vrijeme je odmicalo.

Izubijani međusobno u primitivnom nagonu da pokažemo i dokažimo ko smo i što smo, u čemu smo na kraju potpuno uspjeli nijesmo ni osjetili da nad našim glavama lebdi duh Josipa Broza Tita.

Lebdi s porukom iz vremena kada smo bili dostojanstveni i kada smo imali kakvu takvu ličnost.

Pogledajmo se danas u ogledalo naše naravi.

Ako hrabrosti imamo, a nje je samo kod rijetkih, kazaćemo što vidimo.

Blijedu sjenku negdanjeg vremena i ništa više.

Zato nam treba vođa, Treba nam Josip Broz Tito.

Slavko Mandić