Muzika čara i dočarava

Piše: Dubravka Jovanović

Crno-bijeli svijet klavirskih dirki Tamare-Makice Jovićević još iz vremena čuvene muzičko – scenske  Besane šumske noći Vide Matjan (u kojoj je igrala bubamaru), ostao je zvukom utisnut u pločnike drevnog grada.  Kao štambilj na kičmi njegovog milenijumskog trajanja.
Prosto je bilo nezamislivo roditi se u Kotoru i živjeti međ njegove zidine i kalete, a ne pohađati kotorsku Muzičku školu, koja je bila institucija i muzička škatula kulture, obrazovanja, estetike i etike.
Još u Nižoj muzičkoj školi  kotorskoj, tom simbolu tradicije i otmjenosti Grada sa velikim slovom, postojao je kamerni orkestar, a u njemu tri djevojčice u bijelim dokoljenicama i jedan dječak sa leptir mašnom.
Tamara za klavirom, dvije violine: Mira Pavličević i Ljilja Otašević i čelo Branko Sbutega, bili su članovi malog školskog kamernog orkestra.
Ti „mali ljudi“ kojima je Muzička škola uporedo sa Osnovnom i kasnije čuvenom  kotorskom Gimnazijom obrazovala karakter i duh, a kasnije na visokim školama ih samo učvršćivalo, otvaralo, širilo, punilo i brusilo, postali su veliki.
Njihov put do Muzičke škole uskim ulicama Kotora, tim arterijama grada od muzike, bio je pravac kojim se brže kreće ne samo u budućnost, već i u pravcu prošlosti, ako je tradicija ona čarobna kutija od brilijanata koja tu prošlost čuva i njeguje.
Na postulatima vrijednosti i dobrote vaspitavana kotorska đeca, za dužnost su imala i nosila tradiciju Pestingrada u onom zlatastom omotu ispod kojeg se krije čarolija njegovih civilizacijskih slojeva, njegove mistike, dubine i beskraja.
Njegovog  govora, riječi od mora i morem zalivanih slengova, njegove patine, ali i umidece iz starih portika i portuna  pod  koltrinama teškog brokata od oblaka, serenada zaspalih u sopstvenu tišinu na ponoćnom veluru gradske pjace.
U zvucima limenih instrumenata gradske mužike, u škripi lakirane, crne karoce pasanih đorđina, u tajnama iza starih škura i svjetlosti ferala koje više na pale picaferaji. Sve je to, i još mnogo više, Kotor Tamarine mladosti.
To sjeme iz kojeg  proklija nota života, čuvao je stari Kotor svojom kičmom da ne okošta.  Da onaj ko zna da ga pronađe bude bogat i da mu do kraja života više ništa ne treba.

Na  Pjaci od kina đe je stanovala sa bratom Zoranom – Bobom i uglednim roditeljima Natašom i Dušanom, pred čarolijom velikog platna kina „Boka“ i špicom tzv. žurnala prije filmova, Makica je širom otvarala djetinje oči u koje je stajao čitav jedan Holivud sa svim slikama i tonovima. Slagali su se i slijegali doživljaji tadašnje radoznale djevočice i njenoga dječijeg plemena sa Pjace od kina, u providne slojeve njihovih sanjivih svjetova.
U doba Tamarinog djetinjstva i mladosti Kotor se naprosto dodirivao sa muzikom a Muzička škola bila stožer oko kojeg se  meko i prisno hvatala kultura kao bršljan, i sa tog mjesta širila venama grada.
Pod finestrinima i baladurima čuo se zvuk klavira, gitare, violine ili čela iz kamara i salona onih finih, gospodskih, građanskih, kotorskih obitelji, bilo da vježbaju partiture na instrumnetu ili slave neku porodičnu feštu, ili,  kako je bila užanca, jednostavno bez povoda zakantaju za i sa prijateljima uz bićerin.
Svoj prvi djetinji  let  iz Besane šumske noći, bubamara je  zaustavila na pjanino koji je Tamari postao ego i alter ego. Ma jednostavno se u Kotoru do današnjih dana za nju, kao za muzičkog svica  zadržalo ono – Makica i klavir.

U toj blagoj zavjetrini od života, sa svim nepisanim pravilima njegovim, Makica je svirala i muzicirala i budna snivala i voljela. Voljela muziku koja joj je u starom  Kotoru do kušina stizala srebrnim tonovima zvona sa kampanela njegovih crkava. U tercetu sa zvukom brodske sirene tvorila su simfoniju u gradskim bedemima. Ili, podnevni ljetni koncert zvona i zrikavaca koji gradski sat prati sˊ Pjace od rive.  Dok golubovi i mačke kotorske sa lože ispod  baladura,  uspavankom podnevne bonace drijemaju uz treći čin, zvani fjaka.
U tom i takvom orkestru kome treba dodati i kišni bluz i dobovanje kapi u gurlama koje cvile, štimao se sluh i duh Makice Jovićević , muzičarke po rođenju.

U međuvremenu, zaplivala bi baterflaj u bazenu ili kod tzv. vaške na kotorski banj, kao da će iz mora polećeti i vinuti se u neki morski novi orkestar. Zimi bi svoj sportski duh smirivala na ledenoj ploči tašmajdanskog klizališta, određenog za njene zimske ferije.
Zlatna žica treperila je, a violinski ključ Tamarine životne kajdanke otključavao muzičke svjetove kojima je stizala kao korepetitor do najprestižnijih muzičkih scena i čarolijom klavira pratila velika i poznata muzička imena svijeta.

Pedagoški rad i svoj talenat nesebično je pokazivala u srednjim muzičkim školama, pa do akademija u zemlji i regionu,  što i danas čini iz svog doma.
Ne miri se Tamara sa ravnodušnošću ovoga vremena, koje fundaje vrijednosti i nemilosrdno betonom prekriva slojeve nasljeđa i duše.
Uranja u ono što je ostalo i čemu nema kraja. U  riječ, u pjesmu, u san, u čovjeka.
U prezasićenoj ariji od bezdušnosti ovoga svijeta, u premorenom vazduhu i pomanjakanju ljudskosti, namjernom izokretanju istorije i kulture u naopako okrenutom ogledalu, kada je u pitanju vječna joj Crna Gora, Makica traži i pronalazi dašak tramontane. Crno bijela čarolija njenog klavira, što se umjetnost  zove, nepogrješivo pokazuje onu stranu svijeta na kojoj se duboko diše dobrota.
Njeni prsti na klaviru je kazuju. I pjevaju je. A ona kazuje druge i pjeva Kotor tako velikodušno a istodobno nenametljivo se sklanjajući i ustupajući mjesto onima koje je pronašla i čiju umjetnost želi da odbrani.
Pa još i naslov daje tom djelu, a nikada ne potpisuje sebe.

Neizbježni su konćertini u Jovićevića uz Tamarinu crnu tortu, njeguški sir i pršut, cetinjsku lozu ili domaći, kao lijek orahovac za šuštancu.
Profeorica klavira i dugogodišnji klavirsiki saradnik vokalne i instrumentalne klasične muzike, Tamara – Makica Jovićević je u jednoj riječi MUZIKA.

U takvom ambijentu nastala je  Dubravkina Kotoranka. Uz blistavi sopran Milice Lalošević, koji već mali kosmos hvata, dodirom i jećajem violine Mileve Krivokapić, ritmom Ivice  Biskupovića i njegove  kotorske otmenosti i užance za zabalat kad treba, da se zna ko živi i ko genom i umom tradiciju Kotora čuva.