MURALI JEDNE EPOHE – VITO, SKALE I BOTA

Piše: Željko Rutović

U prečniku od nekih stotinak metara, nikšićkih ulica Narodnih heroja i Karađorđeve, grad krase tri murala. Tri dimenzije. Tri poetike. Tri estetike. Vito Nikolić, Skale Gvozdenović i Božidar – Bota Nikolić. Pjesnik, odbojkaš i reditelj.

Tako je vrijeme htjelo. Spojilo ih u jedan novi kosmogonijski krug  kao uzvišene sinove jedne epohe, kojoj su dali sve najbolje od sebe. Više se nije moglo.
Vitov pjesničko – etičko – boemski obol ostaje povjesnicom poetosa, na čijim temeljima riječ vječno traje, tako da se za njegovu, Vitovu riječ poseže i visoko se doseže i  kad je sjeta i tuga, merak i sudba, nada i vječnost, osama i tišina. Svaka riječ duboka da para i pamti srce, za duboku dušu intime koja sa Vitom i sniva i pjeva, tuguje i boluje, pa se opet budi za dan novog početka u kom iznova za životom i riječju tragamo. Onom Vitovom, nadvremenom i svevremenom. Vitorođenom – mitorođenom. Ostaje njegov originalni vječni  trag kao lirski dokument za kojim posežemo da približimo vrijeme, grad i ljude. I iznova Vito, taj pjesnički Bog u koga se i grad i pjesničko bratstvo kunu. Po kome se grad  kazuje. Po kome se boemija slika i pamti. Za vremena. Za svevremena.

Skale i njegovih ruku odbojkaške skale do neba, i to tako da su te ruke i ta lopta remetili zakone fizike. Skale, taj antički sportski div za kog ne bijaše tajni u fudbalu, košarci, stonom tenisu…odbojka tog vremena zvaše se imenom njegovim. Pa opet, obišao loptom svijet, poslao je u svijet trajne memorije a on stameno ostao  vječiti Nikšićanin čije bratstvo, ulice, kafane i  zakone prizivaše i poštovaše do kraja života. Melanholično i nostalgično. Na toj etičko životnoj skali Skale se potvrdio svojom i samo svojom autentičnom skalom, pomjerajući iznova granice ljudskih i sportskih visina. Kakva nemjerljiva dimenzija. Skale od Nikšića do Olimpa. I nazad. Vratio se,  kako kažu riječi sa murala.

Skale, za pamćenje. Za vrlinu. Za čast. Za priču koja traje. Za ime koje u udžbenike   staje.

Na muralu posvećenom Boti Nikoliću, na zidu njegove rodne kuće, tekstopisac kaže ” U njemu su do kraja života ostale te autentične nikšićke osobine temperamentnog duha njegovanog prefinjenim šmekom gradske ulice na kojoj su sva zvanja padala u vodu naspram onoga  po čemu se  prepoznaješ ili ne na svim mjestima gdje se ispisuje etička čitanka života”

Nema te dokumentarne crno – bijele nikšićke  životne trake bez filmske Botine trake. I ne samo filmske, jer mural nije konvencija, nije protokol. To su mjesta odabranih. Životom. Svojim rediteljskim umijećem, svojom kamerom, beskonačno dugom, svojim nikšićkim duhom, ostavio nam je Bota u sjećanje jedan životopis, jedan filmopis, koji se uzidao u duhovne temelje grada. I takvi temelji budu trajni i čvrsti, otporni na sujetu i pizmu, mržnju, primitivizam, duhovnu bijedu i svakojaku malograđanštinu .Biti građanin, znači biti čovjek svijeta slobode duha. Da, upravo kao ličnosti murala epohe. Epohe koja zbori i tvori  građansko, etičko, ljudsko. Civilizovano i kulturološki emancipovano. Razumljivo epohama svih kultura i svih  jezika u kojima se vrijednosti slobode i vrijednosti osobenog  duha čuvaju, poštuju i  prenose u nasljeđe nekim novim epohama i nekim novim muralima.

Visoko uspostavljene skale kojom su časno hodili, životom i djelom brodili Vito, Skale i Bota, ljudi jedne epohe, ostaju  primjerima vječnih pouka i poruka.