Može li Bećirova “veš mašina” da opere vlastodršce?

Piše: Slavko Mandić

Zaista pojma nemam što su ovi političari opozicije uvrćeli sebi u glavu da bilo kakve veze sa dodjelom Trinaestojulske nagrade ima ministarka kulture, ljekarka po profesiji, Tamara Vujović? Otkud će ona znati ko je Bećir Vuković i kakvim se sve rabotama bavi ovaj genijalni stvaralac. A i ako je đe načula da se radi o pjesniku nacionalističkog narativa, kako mnogi znalci zbore, apsolutnog negatora Crne Gore po svim pitanjima, a samim tim i Crnogoraca i svih ostalih koji mu nijesu po nacionalnoj volji, to ne znači da je mogla biti upoznata i sa aktima kojima je jasno propisano ko može dobiti najveće državno priznanje i koje kriterijume treba da ispuni. Da ne govorimo da prethodno mora članovima žirija  predočiti knjigu kojom konkuriše za nagrade, kako bi članovi ovog tijela, među kojima je malo onih koji znaju čitati, naročito poeziju, mogli da se opredijele po vlastitoj savjesti ali i pravdi božjoj. Ali, gospođa ministarka nije pravnica. Nije ni književnica, možda nije nije ni čitateljica, ko će ga znati, jer se teško snaći  u ovoj vremenskoj zoni koja neodoljivo sliči scenama iz filma Gorana Markovića nastalog 1995. godine pod imenom Urnebesna tragedija. Nije ministarka upoznata sa stvaralaštvom dobitnika jer je njeno Ministarstvo imalo, kako reče, isključivo administrativnu ulogu. Razumjeli smo ministarku da ono, dakle Ministarstvo,  po prirodi stvari pojma nema o čemu se radi, jer je u ovom slučaju samo servis žiriju. Po tome bi se moglo zaključiti da je žiri u stvari Ministarstvo za kulturu i medije i da ono odlučuje o svemu, pa i o poštovanju pravila i zakonskih odredaba po čijim uzusima se nagrada donosi. Možda bi trebalo da pravo ministarstvo bude servis žiriju i u tumačenju odredaba pravila, jer u njemu ne mora biti pravnika, pa da odbije u samom startu sve one koji su se prijavili, ali koji nažalost ne ispunjavaju uslove. Iz žirija je bilo takvih upozorenja, ali malo rukah pravede, malena i snaga. Tako je negator Crne Gore Bećir Vuković dobio priznanje za knjigu za koju, zapravo, nije postojala u bibliotečkim registrima.

Pa što ako je nije napisao? Velika važnost. Śešće jedno popodne i napisaće je. Što je i učinio. Jedan primjerak je neko kompjuterskom štampom neđe dostavio, pa su se pojavili u pojedinim medijima djelovi stvaralaštva ovog pjesničkog genija 21. vijeka.
Jasno je da je hajka Vukovića zapravo napad na čitav srpski narod, stručno je to objasnila poslanica Nove srpske demokratije Milica Rondović. Tu je ona da se nikako i nikad ne zaboravi koliko su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, pa i onda kada su apsolutna vlast. Čudno, kao što je to i umna poezija velikog pjesnika, za kojega ova poslanica reče da je tu, odmah do Njegoša. A u nečemo, to ćemo mi reći, i ispred velikog genija. Potrebno je to danas znati da bi se mogla razumjeti poetska misao pjesničkog fenomena današnjice, kojega, po riječima već pomenute poslanice, većinska Crna Gora cijeni kao najvećeg živog srpskog pjesnika.
Zaista, iz ovog segmena koji ćete pročitati u nastavku teksta, jasno je koliko Bećir bez daha ostavlja čitatelje i čitateljice. On kaže:

“nema snošaja kao na veš mašini
kad je centrifuga u jeku
piše ana” i
“rastali smo se pokraj praznog bazena
i zarđale mašine za pranje veša”.

Pa ako ovo nije za Trinaestojulsku naGrdu, onda neznam što je. Ima li, malo uvaženi puku, minuciznijeg umnog tumačenja velikana u samoj blizini Njegoševe misli, od ove koju pročitaste od dobitnika najvećeg državnog priznanja? Ja znam da nema, a vi kako god oćete.
To priznanje nije samo prestižno. Ono, uzgred rečeno, donosi toliku novčanu korist, da dobitnik ove nagrade više nikada neće morati da poteže za mobilnim telefonom u jednoj trgovini, koji nije njegov.  Pa da ga poslije, kad je shvatio da tamo ima kamera, navrat-nanos vrće. Jer  izrugivač sopstvene države će dobiti 12 prosječnih zarada i doživotno primanje u visini prosječne nagrade. Zamislite, neki čak kažu da je ovo skandal endemskih razmjera, posebno kad je riječ o falsifikovanju podataka o izdanju neizdate knjige.  Taman posla. Što vi je narode maniti? Što ste poluđeli pa napadate sjajne filandedrone, ili puzavice sobne, otporne na svaku humanost, etiku posebno, čojstvo i poštenje. Svakako i istinu, koja je u ovom (ne)ljudskom sazvježđu zabranjena kategorija. Daleko je ova sprdnja od endemskih. Do tog nivoa ovi sprdomeni moraju da se ugledaju na čitav niz ničega, počev od premijera, preśednika države, Skupštine, i grdila pomoćnog osoblja. U pitanju je samo manja pljačka od brojnih koje su postale svakodnevica i kao takve ušle u običajno pravo značajnog dijela vlastodržaca.

Vrnimo se mi gospođi ministarki, doktorici za zglobove, kosti i svašto još, u što se autor ni mrvu ne razumije, ali je baš zato sljedeći kandidat za ovu istu ne daj bože Bećirovu nagradu, koja mu pripada zbog bukvalnog opstanka i finansiraja brojnih presuda za ono što su učinjeli drugi, jer im je moglo bit.
Prvo, upravni postupak je pokrenula i Agencija za sprječavanje korupcije, kako bi provjerila da li postoji konflikt interesa u slučaju dodjele Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću za knjigu „Kuće beskućnika“.ASK provjerava da li je postojala prepreka prilikom izbora laureata. Nažalost, Nova srpska demokratija Mandićeva partija se ne oglašava, a morala bi, malo śutra. Zar je to uopšte važno? Nije, naravno.

Ministarka je objasnila ljudski da su poslanici, a ne ona, birali žiri. Đe ona da popuje žiriju, kad je to njegovo autonomno pravo. Ne bi se živa drznula da im remeti ovlašćenja, pogotovo ako su dali glas onome kojega ona gleda blagonaklonim okom. Jer je brate, pjesnik poštovanje za svaku “veš mašinu”. Nije ona kriva, nego žiri. Nema ona s tim ništa, ne mislim sa kulturom, nego sa ovom cijelom zbrkom. Mada…

Najvažnije je da je knjiga izašla. Makar i taj jedan nevidljivi primjerak. Sasvim dovoljno za nagradu. I obezbjeđivanje preživarima da preživaju dok im život traje. I da skubu iz državnih stogova državnu apanažu, od koje bi se zaštitilo bar desetak penzionerskih porodica.

O propustima i svemu što je Bećiru dosanjalo san o sopstvenoj veličini, o poljupcu na relaciji Andrija – Bećir na dodjeli ovog nekad najznačajnijeg priznanja, neću ni slova. Śetimo se protesta i napada policije suzavcem na mirne demonstrante, na koje je sila vlasti udarila samo zbog njihovog neslaganja sa nacionalističkim sramotnodobitnikom. Onih istih koji su bili pratnja razularenim batinaškim čoporima kojima je „dostojanstveno“ pravila obezbjeđenje dok su besprizornici urlali „Turci napolje“, i još ponešto grđe od toga.
Naravno, gospođa ministarka nije reagovala, jer to nije njen resor. Sa ovim kultura i mediji, oni koji su podstrekavali, nijesu imali ništa. A oni koji su osudili ovakvo divljaštvo i vandalizam, pod budnim su okom svih vrsta tužilaštava.

Biće da je i ovo još jedna seljačka rabota za premijera. To nije ekonomija, mada njegovo uvođenje viza za turske državljane čuvenom paf-paf metodom i te kako jeste, a on, osim proizvodnje ekstremno visoke inflacije, na kojoj počiva kakvo takvo punjenje budžeta, drugo ništa niti zna, niti ima potrebe da nauči.

Sad kad niko nije siguran ko je učinio ovo zbog čega se digla ekstremna desnica da ćera Turke, a premijer ekspresno zabranio turskim državljanima ulazak bez viza u Crnu Goru, imamo licemjerstvo kakvoga teško još neđe ima. Vlast je prvo malo išćerala Turke, pa im uvela vize, pa, da bi pokazala koliko ih uistinu voli, osvijetlila most Milenijum bojama turske zastave na Dan njihove državnosti. E vala ne može bolje. Iskreno i prijateljski. A da znaju Turci, ko novca ima, neće mu ni biti prepreka da uđe u Crnu Goru. Kad god oće.

E, kukala nam majka. Ovakvijeh (s)tvorova nije bilo!