Može bit da će nam jednom biti bolje?

Piše: Slavko Mandić

Može bit da će nam jednom biti bolje. Zbog svega kako živimo današnjicu, i u kojem društvu,  nije lako povjerovati u takvu pretpostavku. Ali se od nečega mora početi, da bi se došlo do konca vrteške koja će se zaustavit nakon definisanog vremena, i krenuti natraške da se vrti ka vremenu naprijed. Moramo vjerovati ako zaista mislimo da prodišemo i progledamo istovremeno. Što sad ne činimo, no ćutimo zagledani u glupost, sa sramnim povezom preko očiju i uzdahom kako nam je jednom bolje bilo. Kao da u ovoj današnjici nijesmo mi učestvovali. Svako na svoj način. Neko mrvu samo, a nego bogami ima komad u udjelu koji je formirao užas od kojega danas pokušavamo da uteknemo glavom bez obzira.
Nije problem povjerovati u izrečenu konstataciju, jer po zakonu vjerovatnoće to se jednom mora dogoditi. Ukazao nam je na tu činjenicu komšija iz Dubrovnika pri kraju 16. vijeka, znameniti Ivan Gundulić u svom Osmanu, i od tada znamo da su proljeća varljiva i da ništa za navijek nije. Gundulić kaže:
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.

Niz je uspostavljen i po njemu se ophodimo. Jasno je sve, osim vremenskog razmaka između donje i gornje tačke. Ili obrnuto, kako ko iz koje perspektive gleda na uspone i padove. U tim zonama, smješten je nespokoj i goli strah kako će nam biti kad jednom ne budemo ono što danas jesmo. Da li ćemo uspjeti da na vrijeme obezbijedimo od svega po dosta, pa da budemo nanovo učesnici u pokretanju vrteške makar tako da njeno zaustavljanje dijelom i od nas zavisi. I da se iz nje iskrcaju definisani izabranici, odani do kosti, tuđem posebno, svjesni da se, ako to makar valjano ne odglume, mogu ponovo naći na tom istom točku sudbinskog rascjepa, koji će, ako se dogodi, nezaustavljivo jurnuti ka dolje.

Da nije toga, oni koji su gore ne bi imali nikakvog problema da, kao na nekakav malo duži izlet, pođu u obilazak ovih koji su dolje. Da ih osmotre i uvjere se da su ustvari to oni u nekom drugom vremenu. I da se prema njima odnose ljudski i čojski. Da se ne bahate i ne kradu. Da ne lažu i druge i sebe. Da ne falsifikuju vlastitost jer im je tako kazalo nekakvo bradato čudovište, ili neki njima slični. Da ih nije strah da budu ljudi, koliko god to teško bilo.

Čujem kako vrte glavom, koja nema vjere u slovo koje dolazi sa ove moje strane tumačenja. Zaogrnuta skepsom, potpunom nevjericiom i strahom od buduće odmazde, mehanizmima koji su prirodna zaštita i moguća odbrana od mene i ovakvih sa dna točka, ona će nastaviti da traži rješenja samo u okvirima sebe ispred stada koja na ispašu vodi. Bez obzira što taj put zablejaloj družini neće niti moguć kroz drače koje bodu đe stignu, i od kojih toči krv u prenešenom ili izvornom smislu, potocima. Ti današnji vrači na čelu kolone, ti eksperti bajanja koji su stepenicu ispod čovjekovog upinjanja da spozna vrijeme ispred sebe, koprcaju se tražeći prostor u kome su učaureni i bez dohvata. Izmuzli su stado i sad bi rado prepuštili onima odozdo da se sa njim batrgaju. Dok oni uživaju u plodovima izvršenih naredbi, od čijih posljedica se kosa na glavi diže onima koji je imaju.
Ali, kako to učinjet? Što ako oni odozdo nasrnu na ove odozgo? A i jedni i drugi znaju da ima razloga za takav strah. Dovoljno je da se obrnu iza sebe pa da im se ukaže slika raznovsnih nepočinstava, zlodjela i svakakvih nečasnih rabota. Da ih trefi nečija bol koju su izazvali, ili ne daj bože, kletva koju su im uputili oni ranjene duše koji njihovu osionost i bezočnost ničim nijesu zaslužili.

Rekoh već da bi oni sami otišli kad bi bili sigurni da im taj put neće nanijeti štetu. Dvoume se i čekaju. Zato što znaju da je sve svakome jasno. A njima ponajprije. Zato to tako dugo traje.
Bez obzira na sve, čini se da se izvršitelj primakao točku. Možda mu još malo treba da ga dofati i snažno zavrti. A u točku, ostaće samo onaj koji se bude čvrsto uvatio za nešto ili nekoga u koga može imati vjere. Pitanje je da li takvih ima, posebno kod ovih današnjih odozbo, koji putuju u jednom pravcu. Makar tako izgleda danas dok se prelistavaju stranice našeg sudbonosnog puta u śutra.

Biće nam dolje, sad je već to bez ikakve sumnje. Jer, kako reče Gundulić, a mi ga preveli: Kolo sreće naokolo, vrćeti se ne prestaje…