Možda nije nasilna, ali svakako jeste krvava aneksija

Piše: Slavko Mandić

Nevera na skučenoj crnogorskoj poprilično paranoičnoj društveno-političkoj sceni. Spajićeva momčad, i to onaj njen dio koji mu je u zagrljaj došao direktno iz DPS skuta, bol boluje što još u zakonu postoji zapisano da je anekcija Srbije nad Crnom Gorom 1918. bila nasilna. Iźedoše se od muke Gordan Stojović i Miloš Pižurica,  što niko do sad nije ništa učinio da se ta nasilna „sramota“ makne iz zvaničnih dokumenata i istorijskih akata. Treba učiniti sve kako bi razumjeli i na domaćoj a i na međunarodnoj sceni, kako je Crna Gora pozvala Srbiju i bratski je zamolila da je okupira. Srbijanska vojska se odazvala „pozivu“ to što je mogla i silom oružja i ljudske pogani počinila strašne zločine nad crnogorskom nejači, ženama i starcima, kakvi nijesu zabilježeni u svijetu do tada. Hapsili su mladost, prebijali je mučili i ubijali. Sve što je crnogorsko bilo je izloženo svemu neljudskom. Već u prvim godina strašne apsane Crne Gore ubijeno je preko 5000 Crnogoraca. Isto toliko internirano  a zapaljeno preko 6000 crnogorskih domova. Bio je to strašni sud ove iste srbijanske vojske čiju su odstupnicu čuvali ovi isti Crnogorci na Mojkovcu, ginući dok su im toboš braća bježala od Austrijanaca preko Albanije. Ustanovilo se kasnije da su crnogorske žrtve, hrabrost i junaštvo bili potpuno bespotrebni, i da im je pogibiju unaprijed pripremio i namjestio srbijanski „brat“. I sve to postoji zapisano i može se naći u arhivima širom svijeta, pa i u samom Beogradu.

Mnogo je zločina koje je srbijanska vojska načinila po Crnoj Gori. Nije samo unuk Karađorđević, poznatiji kao Aca krvavi, udario na đeda Nikolu, kod koga mu je bio dom na Cetinju od rođenja 1888. godine, već je učinio sve da nestane njegove Crne Gore i njegovih Crnogoraca a njemu zabrani da se vrati i domovinu. Njegova vojska, kojoj je dao odriješene ruke da divlja po Crnoj Gori, prepoznata je po monstruoznim zločinima. Jedan od najvećih je ubistvo i spaljivanje porodice Petra Zvicera, crnogorskog junaka i patriote, u cuckom selu Rokoči. Zlikovačka srbijanska žandarmerija, koju je predvodio major Kecmanović ubila je kompletnu porodicu Zvicer, zvjerski ih mučeći prethodno najstrašnije, da bi ih na kraju monstruznog pira zapalili u njihovoj k ući. Prethodno su izveli Petrovu babu Đurđu od 80 godina, svezali je za trešnju i primorali je da gleda kako joj gori kuća i u njoj njeni najmiliji: Anđa Zvicer, majka Petra Zvicera, koja je imala 60 godina, Zagorka Zvicer, supruga  Petra Zvicera sa troje đece, te Vidak i Plana Zvicer, brat i  sestra Petra Zvicera.

Monstruozne krvoloke, ubice i zlikovce nikad niko nije pozvao na odgovornost.
Zločini srbijanske okupacione vlasti, kako su potpisivali zvanične dokumente i naredbe, na najbolji način govori o kakvoj se aneksiji radi. Možda i nije nasilna, kako tvrde PES-ove nove uzdanice, ali zato sigurno jeste krvava, da krvavija ne može biti. I zato bi bolje bilo da u izmjenama zakona stoji krvava a ne prisilna aneksija.

Sve ovo, i znatno više zasigurno znaju predlagači. Što se njih tiče, a i njihovih naredbodavaca, ili bolje vlasnika njihove bezdušnosti, aneksija, za sad može da stoji, ali nasilna nikako. Boriće se preletački dvojac Stojović – Pižurica svim silama da pokaže i dokaže svoju lojalnost novim gazdama. Zbog toga su, ni malo slučajno, izabrani da odrade ovu prljavu rabotu, jer neko prosto mora, a ko to može bolje od onih u čiju se iskrenost opravdano sumnja. Sˊ pravom, jer ko jednom izda, učiniće to kad mu se neka druga ponuda učini primamljivijom. Zna to idejni tvorac prijedloga, pa je baš zbog toga izabrao baš ovaj društveni otpad da se predstavi kao   predlagač izmjene i dopune Zakona o statusu potomaka dinastije Njegoš. A onaj koji je smislio svu ovu rabotu, nije to učinio za dobro potomaka crnogorske dinastije Petrović Njegoš.  Cilj je da se Karađorđevićima vrne imovina koju je raznim mahinacijama, pljačkom, korupcijom i zloupotrebom vlasti nelegalno pośedovala, a što im je oduzeto 1947. godine. Tu kao najvrjedniji objekat spada vila Miločer s parkom i kuće na Cetinju i Rijeci Crnojevića. Pored ovog, motiv onih koji bi da oštete vlastitu državu nalazi se u činjenici da zločini Aleksandrove vojne kamarile prema Crnoj Gori ne uđe u spor oko ogromne štete koju je dinastija Karađorđevića načinila Crnoj Gori, a koju bi današnja Srbija trebala da plati. Zato je ova ujdurma učinjena, a najlakši je put učini zločinačku aneksiju dobrim djelom. Jer, bez nasilne, tačnije krvave, ona je samo aneksija pa vi razmišljajte je li po pozivu, dobrovoljna, blagonaklona, samo da nikako nije nasilna.

Ono što je iznenađenje, a možda i nije, je pitanje  zašto je crnogorski princ Nikola prihvatio da se izbriše iz zakona riječ nasilna (aneksija), kad zna koliko je krvava i koliko nasilna zaista bila? Moguće da je ipak sve u novcu i da je dvorac na Kruševcu dovoljna satisfakcija za bolove koje mu je trpio prađed i cijela tadašnja Crna Gora. Kako god bilo, ovo je sramota koju princ nije smio sebi da dozvoli. A nije baš malo dobio od Crne Gore. Što je on učinio za Crnu Goru i „svoje“ Crnogorce, više je nepoznanica.