Morao je malo počinuti ovaj svijet

Da oće pismo ili put.
Demoni su zapleli čvor ovoga proljeća, da se ni u ćikari od kafe, u fundaću ne otvara put.
I maj se rašiva.
Arijadna konce krade.
Možda je moralo ovako?
U lavirintu svakojakih grjehova ljudskih, ipak će Tezej klupko odmotati i izaći na čist zrak.
Moralo se razbistriti i umiriti.
Morao je malo počinuti ovaj svijet.
Ljudi su se vratili pismu, zemlji, cvijetu, travi.
Opomena i dalje visi u zraku, da se naglo i odjednom sve ne uzme.
Da se ne zagrcnemo ponovo od pohlepe i nezasitosti.
Marija iz Novoga, koja drame piše, javlja i slikom malih leja iz njezinog vrta potvrđuje mi da je u njima zasadila luk, rotkvu, repu i blitvu.
Zamišljam je sa vilama i dikelom u zemlju vlažnu od kiše jučerašnje. Onakvu crvenokosu kao cveklu koju je, zaboravih, takođe usadila.
Njegovana joj ruka i vazda puna rečenica dobro složenih riječi i pojmova sad uz dikelu, ali od prave, do žulja.
Na sajtu Skala radija nestrpljivo očekujem fotografiju advokata Piperovića i odlomke iz njegovog dnevnika koronarnog pod naslovom:Iza pučine ne stoji niko.
Da mu ne znam profesiju, a morala sam je upamtiti po čudnoj aferi koja ga je pratila a on časno i hrabro ispratio istu, mislila bih da je pisac.
Danas sam se ponovo poetski oduševila njegovim reminiscencijama, metaforama i mislima utonulim u tišinu i daljinu ovu vanvremenu.
“Zamisliću mjesec, kojemu, izgleda, niko društvo neće praviti.
A stiže ljeto”, piše advokat u kome poeta sniva.
Dnevnik mu sjetom natopljen.
Želim da mu se mjesec surva na postelju i da mu srebri vrijeme uhvaćeno rukom i srcem.
Čovjeka nikada nisam upoznala.
Dnevnik ga kazuje i u dnevniku mu upisujem peticu.
Ma ne na onoj line platformi, nego na stranici duše ljudske.
Dolores, jedina sa ovim imenom u Kotoru a i šire, vjerujem, šalje mi fotografije koje je nazvala slatka pjatanca.
Muti, bati, filuje, peče slatko. Stari u Boki otežu u izgovoru ove riječi samoglasnik a pa je slaaatko.
Rožade, torte, mafini, mandulati, pa sve posložila na taracu da lentra i da se pofali kako joj ova rabota ide od ruke.
U pozadini ovih slatkih i šarenih bokunića je sjajna slika Kotorskog zaliva, što puca sa te njene tarace ili bine u Gornjim Škaljarima.
Rekoh slaatko joj ide od ruke, kad joj noge ne lete ovoga stađuna za i uz furešte čiji je vodič.
Zaliv kunja u bonaci a vapori snom dubokim koronom ukotvljeni.
Od nečega se živjet mora, Dolores će, osmjehom na sve.
Ma, brod je iza pučine i otpučiće, vjerujem.
Ne znam zašto me sad kao val zapljusnuo stih moje davne pjesme:
Srebrna čežnja, more i postelja
Ljubav bi dala Gospa od Škrpjela
Sveti je Đorđe motri i pazi
Ali joj nikad, nikad ne prilazi….

Dubravka Jovanović