Mojkovac nije parastos za laž, već opomena za istinu

Piše: Vitomir

Postoje trenuci kada se istorija ne pokušava tumačiti, već oteti. Najavljena „svečana akademija“ povodom 110 godina od Mojkovačke bitke upravo je takav trenutak. Ne zbog sjećanja na poginule, njih se niko od organizatora suštinski i ne sjeća, već zbog bezočne namjere da se crnogorska krv prevede u tuđi identitet, a žrtva pretvori u političku valutu.

Pod naslovom „Da svak prizna Srbu-Crnogorcu…“, u hramu u Podgorici, Crkva Srbije pokušava ono što nije uspjelo ni okupacijama, ni dekretima, ni bajonetima: da Crnogorca svede na fusnotu srpstva. Da se istorijska činjenica pretvori u ideološki slogan. Da se Mojkovac, simbol crnogorske državne vojske, proglasi epizodom „srpske epopeje“.

Govornici su znakoviti. Jedan je crkveni poglavar, Joanikije Mićović, koji već godinama sistematski briše granicu između oltara i političke platforme. Drugi je potpredsjednik Vlade Crne Gore, Budimir Aleksić, koji tim prisustvom poručuje da je država saglasna sa krivotvorenjem sopstvene istorije. To nije nesporazum. To je stav.

A istina je, uprkos svemu, tvrdoglava.

Na Mojkovcu nije ginula „srpsko-crnogorska vojska“. Ginula je crnogorska vojska, pod crnogorskom zastavom, braneći crnogorsku teritoriju, da bi omogućila povlačenje srpske vojske ka Albaniji. Ginuli su crnogorski junaci iz svih plemena, brda i nahija, ostavljajući kosti u snijegu da bi drugi spasili glavu. I šta je Crna Gora dobila zauzvrat? Kapitulaciju. Okupaciju. Ukidanje države. Gašenje crnogorske crkve. Poniženje.

Ako je to „bratstvo“, onda je bratstvo u kome jedan brat krvari, a drugi piše lažnu istoriju.

Zato je ova najavljena ceremonija ne samo revizionizam, već moralni skandal. Jer se ne radi o pogledu na prošlost, nego o projektu za budućnost: ako dokažeš da Crnogorci nikad nijesu postojali kao narod, onda nema ni njihove države, ni jezika, ni prava na sjećanje. Ostaje samo „Srbin sa planine“, poslušan, bezimen i zahvalan.

Posebno je perverzno što se sve odvija u Podgorici. Ne u Beogradu, ne u tuđoj prestonici, već u glavnom gradu Crne Gore. To govori da okupacija više ne dolazi tenkovima, već govorima, ikonama i državnim funkcijama.

Oni koji danas stoje pod svodovima i govore o Mojkovcu, ne govore u ime poginulih. Poginuli nemaju potrebu da im neko „prizna“ identitet. Oni su ga potvrdili krvlju. Govore oni kojima smeta sama činjenica da je Crna Gora ikada bila država koja je odlučivala sama, ginula sama i plaćala cijenu tuđe slobode.

Mojkovac nije mit. Mojkovac je optužnica. Protiv beogradskih planova iz 1916. i njihovih današnjih epigona. Protiv ideje da se crnogorska žrtva može retroaktivno nacionalizovati. Protiv svakog ko misli da se istorija može prepraviti ako ima dovoljno svijeća, gusala i političkih činova.

Zato je obaveza svakog ko drži do Crne Gore da kaže jasno:
Ne pristajemo.
Ne na „Srbu-Crnogorca“.
Ne na parastos za laž.
Ne na državne funkcionere koji klimaju glavom dok im se država briše.

Mojkovac pripada Crnoj Gori. I onima koji su tamo ostali zauvijek.
Sve drugo je krađa naših grobova, svijetle istorije, ponosa i časti.