Mjesečarenje Zorana Pipirovića

U prilagođenoj klimi jednog određenog lirskog senzibiliteta, Zoran Piperović ispisivao je svoj Dnevnik da bi ga nedavno javnosti pokazao ukoričenog u knjizi pod nazovom „Iza pučine ne stoji niko“.

Više to i nije forma dnevnika već na mnogim mjestima bilo kog  književnog djela, da se čitalac ne obazire ni na dan ni godišnje doba ni vrijeme ni mjesto.

U razgovoru za Skala radio, Piperović je kazao da je postao pisac iz nužde. Prosto mentalno prinuđen da nešto uradi od sebe, od 15. februara ove godine, kada je njegova Vesna, životna saputnica, završila u bolnicu, a koronavirus i njena bolest ga vezale za zatvoren prostor.

Tada je saopštio sinovima i prijateljima da nešto mora da radi, a to je pisanje, koje mu istina nije bilo strano i prije pomenutih okolnosti.

To da je postao pisac iz nužde, Piperović objašnjava time da je 2003. godine bio najomraženiji Crnogorac. Većeg bandita i kriminalca od njega, kako kaže, nije bilo. Stoga je morao pred onim ljudima koji su ga poznavali da se „opere“. Pred njima i pred sobom.  „Oprao“ se tako što je napisao dvije knjige o Moldavki koje su filovane dokumentima iz sudskog spisa.

Nakon toga, advokat i pisac Piperović je bio relaksiran i mogao je da pokaže svoju kreaciju za koju ni sam nije znao da je posjeduje, ili bar ne u toj mjeri.

„Bilo bi pretenciozno da kažem da pišem dobro, lijepo ili sjajno, prosto ono što pišem pišem iz srca, pišem iskreno i svaka riječ koja je na papiru je onako kako je ja osjećam. Čovjek kad piše treba da bude odgovoran prvo prema hartiji, pa prema sebi kao čovjeku, i da bude odgovoran prema ljudima koji će ono što on piše da pročitaju. Hartija ne tripi laž i ne tripi improvizaciju“, saopštava naš sagovornik.

Kada si iskren prema hartiji onda si iskren prema sebi i prema onome kome si namijenio to pisanje, a Piperović je svoju novu knjigu namijenio pokojnoj supruzi koja nekako progovara iz njega. Ona mu daje snagu i motiv za dalje pisanje, objašnjava on.

Emocija njegova prosto drhiti, bilo da se oprašta od voljenog bića ili da mu nesanica ne dozvoljava da uspokoji misao poslije koje  noć morska sa obaveznom lunom ispija ćutanje.

Od krucijalnog značaja za njegovo stvaranje je ambijent u kome piše, jer je veoma neobičan. Sa taraca njegove kuće u Ulcinju uglavnom se vidi more i mjesec.

On smatra da ako čovjek hoće pošteno da piše, mora da ima izraženu sliku ispred sebe.  Kada on piše, posebno kada se radi o deskripcijama, to radi tako što smjesti prvo emociju, a potom sliku ispred očiju, opisujući ono što vidi bilo da je to realno ili iz imaginarnog svijeta.

Prvo osluškuje ono što mu srce diktira u tom trenutku stvaranja, vezujući se za ambijent, a onda sliku prenese na papir.

Emocija koja ga je savladala možda je, priča Piperović, dominantno uticala da bude finiji nego što jeste.

Svi oni koji ga doživljavaju kao mrguda iz sudnice, kad pročitaju ove redove kažu, to je neki drugi Zoran. Ne, to je pravi Zoran, kojemu treba mentalno stanje i okolina da bi izrazio svoj osjećaj, makar i na papiru.

Mnoge misli njegove su univerzalne vrijednosti jer je mudrosti, a nada sve iskrenosti, toliko  ogoljene da naprosto pokazuje čitaocu svoju rentgensku sliku,u ovom Dnevniku.

“Dvije stvari kartakterišu vaspitane ljude i tako vaspitavam svoju djecu”, poručuje Zoran Piperović.

“Prva je principijelnost, a druga stvar je blagodarnost, u prevodu – zahvalnost. Principijelost konzumira u sebi dobar odgoj, moral, istinu, pravdu i kičmu. Uvijek sam težio tome u svom životu, da kada  imam svoj stav i kažem nešto o čemu mislim, prva stvar mi je bila da to ne mora nikome da se dopadne, ako to proizilazi iz mene i ako smatram da je to što ja saopštim ispravno. Govorim ono što mislim, pišem ono što osjećam i vjerujem u ono što saopštavam“, navodi on.

Našem društvu fali iskrenosti, smatra Piperović. Ne fali mržnja, ali nedostaje iskrenost.

„Ja sam kao nacionalni Srbin i Crnogorac imao mnogo neprijatnosti zbog nacionalnog osjećanja, ali sam uvijek govorio da zbog mog nacionalnog osjećanja nikoga glava nije zaboljela. Budi to što jesi za kuću, a vani, za državu, u životu, budi čovjek. Budi vaspitan, fin i blag, miran i staložen, obrazovan i budi pametan. Sve drugo će samo doći. Budi čovjek koji smatra da mu nije važno ko je ko, već kavog čovjeka imaš ispred sebe,a iza pučine ne stoji niko”, poručuje Piperović.