Mitološke razmjene djelanja

Piše Ivana Đukić

Nesvjesni svog djelanja, mi uistinu često zanemarujemo prave uzroke i uslove nastanka nekih objašnjivih stvari, zapravo. Za bilo koji proces, da bi se desio, neophodno je postojanje ljubavi. Ukoliko ljubavi nema, mora se iskoristiti ljubav drugoga prema nečemu i tu dolazimo do pojma žrtve. Ali ne samožrtvovanja u ljubavi, u hrišćanskom smislu, zarad viših ciljeva, već žrtve drugoga, kako bi se njegovo djelovanje preusmjerilo, ili bilo protiv njega samog upotrijebljeno, ili bolje rečeno: zloupotrijebljeno. Da bi se razumjele stvari oko srpske pravoslavne crkve i njenog uticaja u Crnoj Gori, moraju se razumjeti procesi činjenica postojeće i svedjelujuće crne magije. Hajde da izađemo malo iz domena racionalnog: crnomagijske aktivnosti dovode u vezu vješto odabrane ciljeve i u tom smislu i smjeru sredstva za njihovo postizanje. U konkretnom slučaju, cilj je onesposobiti crnogosrki narod, i onemogućiti mu da vidi šta se dešava iza realnosti navučene na oči, pod okriljem “blagočinstvenosti”. Sve što vlada na ovom svijetu jesu energetski zakoni. Ukoliko se oni poremete i preusmjere, toga trena se preusmjeravanju, i direktno-posljedčno mijenjaju rezultati: međusobne uslovljenosti i unutrašnje uzrokovanosti. U tim slučajevima javljaju se masovne teledirigovanosti, programiranje svijesti, zombijska konstrukcija poznavnavanja realnosti, u velikoj mjeri nejasnosti u izražavanjima uma, nepoznanice u kontekstima, uvidima onemogućenje, a pojedincima kojima bi se otelo “proviđenje” i glasno o tome govorenje: nagle i ničim objašnjene, tragične posljedice. Tako je i razumljivo kako je njemu, preosveštanom, moguće da izgovori, direktno, a ne iz tuđih usta, u metatezi: “…autofekalna…” –  a da, pritom, ne bude to proglašeno govorom mržnje, ili da se, kroz, pritom, ekavski govor ,,zatire sjeme” ispred hrama Vaskrsenja, od strane “poslanika humanosti” – može samo uslijed nesvjesnosti što nas zapravo zatiče i u kolikoj razmjeri, unaprijed pripremljenoj.

Veliki broj onih, koji su glasno nazivali stvari pravim imenom bili su ućutkani na taj način što su: ili doživljeli tragične posljedice, do neprepoznaavanja čak i od sopstvene porodice, i odricanja, ili kliničke smrti, poslije kojih nijesu, po povratku ni sami u sebi vjerovali, ili se uopšte nijesu vratili iz onostranosti, već u njoj ostali – na taj način sputani. Sputano je time u njima sve što je predstavljalo okosnicu inteligencije, nadprosječnih gabarita i humanosti, ravne hrišćanskim idealima. Ne smije se tek tako oglušavati o sve ono što su ti ljudi sobom postigli do tad, do tog trenutka psihičkog, mentalnog, u svakom smislu zdravstvenog, sloma. Njihove sestre, u skladu sa ogromnom ljubavlju prema braći, u Crnogorki naširoko poznatoj, doživljavale su takve tegobe, da se mnoge nijesu nikad povratile, usljed preuzimanja dijela tereta, sa iste te braće, na sebe. Ne smije se izgubiti iz vida uzrok. To je sve samo posljedica.

Nije li čudno da u maloljudnoj Crnoj Gori, specifičnoj ne samo po geografskoj rasprostranjenosti između divnog krša i najljepše prirode, koja rađa čovjeka predinsponiranog   samog po sebi i predivnog po duhovnosti, prkosnog i sveukog, pa makar i često samoukog, toliko jake u brojčanom smislu i usmjere sile stalno nešto imaju protiv?… Toj i takvoj sredini treba vrhovni poglavar  – Bog, koji će samo putem vibratorno – ispravnih medijuma, kakve je ova sredina uvijek rađala, uputiti proglase o daljim djelanjima. Te mitološke razmjere djelanja, koje se ovdje naziru, a kojima se ne da da se proglase, jer bi za to bila potrebna i arheološka istraživanja, koja nekima ne samo da ne odgovaraju, koja zabranjuju, već se kradu i sa idejnog plana i sa materijalne ravni – već postojeća arhefakta , i naređuju dodatna zatrpavanja i uništavanja.

Blizu pameti bi bilo da neko istinski razmotri psihičko stanje u kom se nalazi gopsodin preosveštano sakriven u mantiji – Amfilohije Radović. Njegovoj bi se nedoumici za sprovođenje enormnih nakaznih i nenadoknadivih šteta: što u kulturnim dobrima, materijalnim, duhovnim, te u ljudskim žrtvama, konačno ugledao uzrok, a i objasnio ogroman strah “u nas” ovoliki niz godina, koliko je na snazi.

Frojd bi to jasno definisao, pošto je čovjek optužen za homoseksualni čin sa svještenikom , sa kojim je bio i u vezi (otud manito sakrivanje identičnih u crkvi, protiv kojih nemam apsolutno ništa, jer su mi prijatelji, i u dobrom smo kontaktu), i po kazni protjeran u Crnu Goru da služi. Kako mu je ukinuta fizička ljubav, ljudska, bijes je preovladao i ogromno nezadovoljstvo: sve od tad je dodatan ventil za ispoljavanje istog…

Ne smije se ispuštiti iz vida, ukoliko ga ima, da nadređeni svima u potaji šalje skrivene simbole kroz poruke koje bi trebalo da budu jasne i prepoznatljive. Na naslovnici “Vijesti”, u dijelu gdje treba da stoji “Nezavisni dnevnik” – od Amfilohijeve glave “ne vidi se dobro” – te se čita samo “zavisni” (bez prefiksa “Ne”), a ispod, umjesto samog naziva “Vijesti”, zbog u još jednom maniru prepoznatljivom položaju tijela, i to još sa pratećom pozadinom u vidu sljedbenika, trouglaste formacije, ostaje samo “Vesti”. Na časopisu koji je dostupan u samom manastiru, pod nazivom “Crna Gora”- u potpisništvu jako čudnog izdavača “Matica srpska – članovi u Crnoj Gori”, kvalitetne i skupe štampe u boji (ako to uopšte treba da se naglasi): na naslovnici je Isus izbušen mecima. Trebaju li nam još neke poruke?

Još jedna vješto prikrivena zabluda je i vezi sa samim nazivom: naime, nekada je Danilo Petrović bio mitropolit skenderbeški i primorski (tako je bio intituliran) – jer se veći dio Crne Gore (njene pojedinačne oblasti) tako nazivao, te je sav naziv zajedno predstavljao teritoriju Crne Gore – u potpunosti. Suptilna zamjena teze smješta Crnu Goru i njen teritorijalni integritet i suverenitet toliki niz godina, u Srbiju, jer se sad intitulirani naziva: mitropolit crnogorski i primorski (crnogorski u vidu prisvojnog pridjeva– dijela srpskog integriteta, izmještenog, izbačenog iz nje). Čudno je, zaista, da neko sa ovog prostora i sam porijeklom (Radović, Moračanin), ne želi da bude njen dio, ali u magijskim činodjejstvima, vješto uvučenim u ruho religijskih postupaka, prilikom ceremonijala vršenja službe Bogu, ne postoji ni nacija, ni Bogosluženije. Ne znaju svi u pravoslavnoj srpskoj crkvi ovo, jer je za prikrivanje istog potrebna visoka inteligencija (ovim izrečenim ne optužujem, niti upirem u prstom ni u koga, već samo navodim činjenično stanje). Naime, unutar same crkve postoje ljudi koji bi trebali biti istinski hospitalizovani, kad je u pitanju njihovo psihičko stanje (i to govorim ja, koja ne vjerujem u “probleme”, već, kroz holistički i scjeljujući pristup životu: iscjeljenje u potpunosti), ali koji su zbog svoje savršene i nepogrešive poslušnosti u svakom smislu i smjeru, bez postavljanja suvišnih i “nepotrebnih pitanja”, uz nepostojanje ličnog identiteta, zapravo savršeno pogodni.

Sprdajući se (u bukvalnom smislu te riječi) zbog neprepoznavanja, i nepoznavanja religijskih postupaka, on se ne libi ničega. Niko se do sad, toliko dugo nije ni budio, ni bunio, ma koliko da je suštinski spoznao i jasno sebi u svakom smislu definisao, tako da preosvešteni istinski začuđen, i to ozbiljno, zašto i se sada uopšte nešto pokreće???

Navikli na likove vladika kakav je bio Danilo Petrović, Petar I, Njegoš (jer su sjećanja u tom pogledu jaka), mentalitetski, u svojoj osobenosti, Crnogorcima je kaznena odrednica (između ostalog) i njihova sopstvena psiha, u toj mjeri, što ne mogu da odrede razliku. Za njih je ličnost postavljana na čelo crkve i dalje simbolika vlasti od Boga, kroz posrednika. Ne sklanjaju se oni ni Srbima, ni Crnogorcima, već onom što smatraju da je istinsko duhovno i temeljno, i zato što žele da vjeruju da nije u pitanju prevara. Želja za vjerovanjem je jasna, ali ne pomaže u rješavanju činjenično ritualnog stanja.