MISTIČNA LJEPOTA CRNE GORE-HRIDSKO JEZERO I HRIDSKA GORA (II)

Pišu: Božidar PROROČIĆ i Boban REDŽEPAGIĆ

 Stižemo terenskim vozilom u neposrednu blizinu Hridskih krša, đe nas dočekuju stoljetne molike, ponosno okružujući skriveno Hridsko jezero koje se ne vidi sa glavnog puta. Put vodi ka nekadašnjoj karauli i dalje prema albanskim planinama a mi se polako spuštamo uskom, krivudavom stazom. Mladi šume molike osvajaju ovaj prostor, pružajući osjećaj kao da smo zakoračili u zaboravljeni, magični svijet. Na jednom proplanku, pred nama se ukazuju kamene gromade koje vode ka jezeru, nalik na kamenu rijeku ili razbacane šahovske figure. Kralj, njegova vojska i pješaci, kao da su u vječnom nadmetanju, ne dopuštaju da koraci civilizacije dopru do njih. Čini se kao da smo zalutali u šahovsku partiju prirode, đe svaka figura čuva svoju tajnu.

Stare molike, ponegdje srušene u blizini staze, svjedoče o snazi prirode. Na njihovim korijenima, nagorjeli dijelovi odaju priču o čestim i nepredvidivim udarima groma i nevremena. Svaka paleta boja, svaki miris i svaki zvuk čine ovaj trenutak bezvremenim, dok nas priroda nježno vodi kroz svoje tajne staze, otkrivajući nam ljepotu koja nadmašuje sve naše snove. U toj čaroliji, osjećamo se kao da smo zakoračili u bajku, đe je svaka staza nova avantura a svako drvo svjedok vremena i prirodne moći. Hridski krševi postaju naša inspiracija, a mi, očarani posmatrači, nastavljamo svoje putovanje kroz ovu netaknutu divljinu.

Ja hitro preskačem preko krša hridske kamene rijeke, kao vješt planinar naviknut na surove pejzaže Lovćena. Moje noge lagano klize preko kamenjara, dok stranci koje srećemo na stazi začuđeno posmatraju moju brzinu i spretnost. Uska staza vodi me direktno do Hridskog jezera, čije blistave vode izranjaju pred mojim očima kao dragulj skriven u srcu prirode. Oko jezera zapažam grupe domaćih, ali i ruskih turista, koji fascinirano posmatraju ovu netaknutu ljepotu. Jezero, okruženo stoljetnim molikama, oštrim kršima i hridima, kao i bogatim grmovima borovnica, zrači magijom i spokojem. Bez sumnje, Hridsko jezero je jedno od najljepših jezera na svijetu, pravi biser Crne Gore.

Dok stojim na obali, osjećam divlju ljepotu koja pulsira kroz svaki kamen, svaki talas i svaku grančicu. Ova prirodna harmonija, u kojoj su stoljetne molike svjedoci prolaznosti vremena a oštri krševi čuvari ove čarobne oaze, ostavlja me bez daha. Jezero kao da zrači svojom prastarom energijom, pričajući priče o prošlim vremenima i davnim legendama. Divlja ljepota na dlanu, ali i u srcu Crne Gore, otkriva mi se u svom punom sjaju. Hridsko jezero nije samo mjesto izvanredne prirodne ljepote, već i prostor đe se osjećam povezan sa duhom zemlje i njenim neukroćenim silama. Svaki korak ovdje, svaka kap vode i svaki dah svježeg planinskog vazduha, ispunjavaju me dubokim osjećajem mira i poštovanja prema ovoj veličanstvenoj prirodi. Putovanje kroz ovaj bajkoviti krajolik ostaje zauvijek urezano u mom srcu, kao uspomena na trenutke kada sam bio jedno sa prirodom, dio priče koja se neprestano razvija, i svjedok čudesne ljepote koja je prava esencija Crne Gore.

Profesor Halil Makišić u svojoj knjizi “Plavsko-Gusinjski kraj Prirodne rijetkosti i legende o njima” (strane 168-169; izdavač Priroda i Baština, Rožaje, izdanje 2017. godine) piše: ,, Hridsko jezero (Ridsko jezero, Vilinsko jezero, alb. Liqeni i Hrídit, Liqeni i zanave) se nalazi na sjeverozapadnoj strani stjenovitih i teško prohodnih planinskih vrhova – Hridskih krša (2358 m), na 1970 m nadmorske visine i pripada grupi najviših planinskih jezera. Njegove geografske koordinate su 42°34’20” SGŠ i 20° 02’20” IGD. Skriva ga stara šuma najljepšeg bora molike (Pinus peuce), endemične i reliktne vrste, koju botaničari nazivaju biserom Balkana. Na zapadnoj strani jezera je Veliki Hríd, prostrana i izvorima i potocima izvezena planinska kosa, obrasla molikovom šumom, koja je isprešicana proplancima, rudinama i vrištama borovnice i kleke. Sjeverno od jezera prostire se nešto viša kosa. To je Mali Hríd. Najvećim dijelom je pod molikovom šumom prošanranom proplancima sa bujnom travom, a na višim položajima su vrištine i rudine. Između Velikog i Malog Hrída probija se Hridski potok, koji nosi vodu Hridskog jezera u Temnjačku rijeku, koja se uliva u Babino polje.

Dno i sjevernu obalu Hridskog jezera čine morenske naslage sastavljene od čvrstih kvarcitnih breča. Pri niskom ljetnjem vodostaju, površina jezera iznosi 33376 m², dužina 295 m, širina 175 m, prosječna 110 m, a najveća dubina 5 m. Obala mu je kamenita, sitno razuđena, pri visokom vodostaju 1100 m dugačka. Jezero dobija vodu od padavina, snježnika i izvora, a gubi je poniranjem. Jezero ima i dva mala stjenovita ostrva koja se nalaze u plićem dijelu jezera, pored sjeverozapadne strane. Oticanje vode kroz ponore je veće od priticanja, što će na kraju dovesti do odumiranja jezera. (12, str. 43) Iako se Hridsko jezero nalazi na relativno velikoj nadmorskoj visini, tokom jula i avgusta, za vrijeme sunčanih dana, pruža uslove za kupanje, jer temperatura vode iznosi 16-18°C, a temperatura vazduha 17-21°C.

Poribljavanje jezera, sasvim neopravdano, izvršeno je 1959. godine, čime je potpuno narušen ekosistem jezera. Ribe su gotovo potpuno istrijebile planinske mrmoljke (Triturus alpestris), čija je populacija nekada u ovom jezeru bila veoma brojna. Sa izlovljanjem ribe, mrmoljci ponovo naseljavaju jezero.

Moji saputnici i kolege, Boban Redžepagić i Sneža Didanović, polako pristižu, dok ja nestrpljivo, bosonog šetam oko jezera, osjećajući svježinu zemlje pod svojim stopalima. Privučen čarobnom ljepotom vode, ulazim u jezero i primjećujem tritone kako se kreću ispod površine. Vještim zahvatom ruke nježno iz vode izvlačim alpskog tritona, nepokorenog kralja Hridskog jezera. Ovaj mali vladar jezera, preživio je sve – od klimatskih promjena, kiša, snjegova i leda, do nekadašnjeg nasilnog poribljavanja. Presijava se na mom dlanu pod podnevnim suncem, kao da mi se osmjehuje i kao da mi šapuće svoje drevne tajne. Njegova koža blista, otkrivajući dugu paletu boja, dok se sunčeva svjetlost igra na njegovom tijelu.

Osjećajući povezanost sa ovim predivnim stvorenjem, vraćam ga pažljivo u vodu, đe nestaje među sjenama algi i kamenja, nastavljajući svoj tihi, neprimjetni život. U tom trenutku, kao da je čitava priroda oko mene oživjela, pričajući priču o preživljavanju, snazi i neukroćenoj ljepoti. Hridsko jezero, sa svojom netaknutom divljinom i skrivenim čarima, pruža nam priliku da osjetimo magiju prirode u njenom najčistijem obliku. Dok moji saputnici pristižu, dijelimo ovaj jedinstveni trenutak, svjesni da smo svjedoci nečega zaista posebnog. Svaki kamen, svaki talas, svaka stopa ovdje nosi svoju priču, a mi smo samo prolaznici koji su dobili priliku da na trenutak budu dio tog veličanstvenog mozaika.

Vješto se uspinjem na davno osušena stabla molike, čiji su prastari grane poput skulptura prirode. Kao čuvari Hridskog jezera, njihovi krivudavi obrisi prenose priče o vremenima kada su ponosno stajali, pružajući zaklon i hranu mnogim generacijama. Sada, njihove suvee grane pružaju savršen okvir za moje fotografije, kao da su same priroda i vrijeme osmislili ovu čarobnu scenografiju. Svaka fotografija nastaje s pažnjom i ljubavlju, hvatajući esenciju ovog bajkovitog mjesta. Jezero, u svom miru i spokojstvu, odražava nebeske visine, dok stoljetne molike stvaraju osjećaj bezvremenosti. Svaka slika prenosi priču o prirodi koja je prošla kroz cikluse života i smrti, ali i dalje zrači nevjerojatnom ljepotom.

Dok stojim visoko na jednom od tih starih stabala, osjećam se kao dio bajke, okružen čudesima prirode. Vjetar nježno miluje moje lice, dok sunčeve zraci probijaju kroz guste krošnje, stvarajući zlatne pruge svjetlosti koje plešu na površini jezera. Pogled sa visine pruža mi panoramski uvid u ovo predivno mjesto, đe svaka staza vodi do novih otkrića, a svaki trenutak je ispunjen magijom. Moji saputnici, Boban Redžepagić i Sneža Didanović, prilaze mi sa osmijesima, očarani ljepotom prizora koji nas okružuje. U tom trenutku, osjetim kako smo svi povezani ne samo međusobno, već i sa prirodom koja nas okružuje. Svaki korak, svaki dah, svaka fotografija postaje dio nezaboravne priče koju ćemo nositi sa sobom cijeli život. Dok se spuštam sa stabla, osjećam duboku zahvalnost za ovaj čarobni trenutak. Oko nas, Hridsko jezero i dalje blista svojom nepokorenom ljepotom, podsjećajući nas da su najljepši trenuci često oni koje provodimo u skladu sa prirodom, osluškujući njen tihi šapat i divlje otkucaje srca.

Nakon više od sat vremena provedenih u ovoj čarobnoj oazi, slijedi povratak istom stazom. Sunce se polako spušta iza planinskih vrhova, obasjavajući jezero popodnevnim zracima koje stvaraju zlatnu aureolu oko stoljetnih molika. Svaki korak, svaki kamen pod nogama, kao da nosi priču drevnih vremena i skrivenih tajni koje su sačuvane u ovoj netaknutoj divljini. Kolega Boban Redžepagić iznenada sreće zemljake iz daleke dijaspore. Njihova lica svijetle od radosti i nostalgije dok razmjenjuju priče i uspomene. Vuku ih korijeni da se vrate sa dalekog zapada i koračaju istom onom stazom kojom su koračali njihovi preci. Njihove oči, ispunjene ponosom i tugom, odražavaju vezu koja nikada nije prekinuta, bez obzira na udaljenost i godine.

Dok nastavljamo put, osjećam kako nas ova staza povezuje sa prošlošću, kao nevidljiva nit koja spaja generacije. Svaki korak postaje sveto putovanje, dok kroz guste šume molike i preko kamenih gromada, osluškujemo šapat vjetra koji nosi priče o davnim vremenima. Oko nas, priroda se polako povlači u popodnevnu tišinu, ptice se vraćaju svojim gnijezdi a vazduh postaje svježiji. Osjećaj spokojstva i mira obuzima nas dok koračamo ovim drevnim putem, kao da smo dio nečega većeg, nečega što nadilazi prostor i vrijeme. S prolaskom kroz šumske staze, osjetim kako je svaki trenutak ovdje, svaki dah svježeg planinskog vazduha, dio bajke koja nas obavija svojom ljepotom i magijom. Povratak postaje ne samo fizičko putovanje, već i duhovno, jer nosimo sa sobom uspomene koje će nas uvijek podsjećati na ovo čudesno mjesto. Dok se vraćamo, razgovori se smiruju, a tišina prirode postaje glasnija, ispunjavajući nas dubokim mirom. Naše duše su obnovljene, obogaćene iskustvom koje će ostati sa nama zauvijek, kao dragocjena priča ispisana u knjizi naših života. Hridsko jezero i njegova divlja ljepota postaju dio nas, dio priče koja će se prenositi s koljena na koljeno, pričajući o čaroliji prirode koja nikada ne prestaje da nas zadivljuje.

LEGENDA O HRIDSKOM JEZERU

 Profesor Halil Makišić u svojoj knjizi “Plavsko-Gusinjski kraj Prirodne rijetkosti i legende o njima” (strane 172-173; izdavač Priroda i Baština, Rožaje, izdanje 2017. godine) prenosi jednu od brojnih legendi a ovo je jedna od negovog oca Rama: ,, Pripovijeda se da u Hridskom jezeru žive vile jezerkinje, te da nije đais tokom noći pokraj jezera prolaziti, pa ni preko dana sâm na njegovoj obali odmarati. Osobito, kažu, velikoj opasnosti se izlaže svako ko se usudi da sam zapliva u sjeveroistočni dio jezera, gdje jezerske vile kolovrat (vrtlog) stvaraju. Starije osobe vole da pričaju, kako su, dok su bili mladi, od njihovih starih slušali da su jezerske vile mnoge usamljene posjetioce jezera nekud odvele. Možda u Hridske krše, u Đavolji grad, ili su ih u pticu ili drugu životinju, kamen, drvo, cvijet, izvor ili nešto drugo pretvorile. Zaista, kad čovjek izdaleka pogleda pojedine dijelove stijena na kršima i stare, suhe i bijele borove oko jezera ima utisak da ljudske figure posmatra.

Posjetioci ovog prelijepog jezera u grupicama dolaze da se na njegovoj obali odmore, umiju njegovom vodom ili da se, pak, okupaju. To čine mladi i zdravi da budu još ljepši i zdraviji, a oboljeli od bilo koje bolesti da bi ozdravili, jer se vjeruje da su vode ovog jezera ljekovite. Govori se da su neki slijepi pošto bi se umili progledali, da vide ljepotu jezera, a nepokretni prohodali da bi se popeli gore visoko, visoko na Hridske krše. Naravno, kažu, bilo je i onih koji iz nekog razloga ne bi ozdravili, ali je ipak i njima bilo bolje. Sa jezera uzimaju vodu i piju dojilje koje nemaju dovoljno mlijeka s ubjeđenjem da će im to pomoći.

Vjeruje se da je mnogo dobro za Đurđevdan na jezero doći, omiti se njegovom vodom, a zatim u neki sud njegovu kristalno bistru vodu zahvatiti i u tu vodu prve proljećne cvjetove staviti i sve to kući ponijeti. Prije no što sunce grane, najbolje u zoru, treba se tom vodom omiti ili, kažu da je još bolje, okupati. Oni koji to urade biće zdravi i lijepi, kao planinsko cvijeće i bistri (pametni) kao što je voda Hridskog jezera kojom su se okupali. Doista se ne pamti da se voda ovog jezera nekad zamutila. Možda nijeste znali da vam se ono što na obali Hridskog jezera poželite ispuni. Kada se nešto poželi u vodu valja baciti sitni metalni novčić, dugme, konac ili neku krpicu. Zato se često vidi kako se u jezeru metalni novčići presijavaju.”

Uslijedio je povratak jer su naša čula bila ispunjena ljepotom prirode. Svaka boja, svaki miris, svaki zvuk ostavili su neizbrisiv trag u našim srcima. Dok se vraćamo, odlučujem dio puta preći pješice, jer volim posmatrati vegetaciju koja ovdje buja u svom punom sjaju, bogata i zanimljiva, poput šarenog tepiha razasutog po stazama. Dok hodam, osjećam tugu što moramo otići, ali znam da moramo svoja iskustva pretočiti u zapis, kako bi ova magija ostala sačuvana i podijeljena sa drugima. Stare molike, ponosno stojeći uz stazu, lelujaju se na povjetarcu, kao da nas pozdravljaju i šalju svoje blagoslove. Njihovi zeleni prsti nježno se njišu, dok šapuću priče o prošlim vremenima i davnim tajnama.

Masivni Hridski krši, sa oblacima koji ih prekrivaju, izgledaju namršteno, kao da nas opominju na prolaznost vremena i moć prirode. Njihovi oštri vrhovi, skriveni u magli, podsjete nas na snagu i nepokolebljivost koju nosi ovaj kraj. Čini se kao da planine same dišu, svjedočeći našoj prolaznosti i veličini svijeta koji nas okružuje. U tišini povratka, svaka stopa postaje meditacija, svaki dah povezanost sa prirodom. Vazduh je svjež i ispunjen mirisom jela i smrča i divljih cvjetova, dok nas put vodi nazad kroz ovaj čarobni pejzaž. Svjesni smo da nosimo sa sobom djelić ove netaknute ljepote, koju ćemo utkati u svoje priče i uspomene.

Dok sunce polako zalazi, ostavljajući zlatni trag na horizontu, osjećamo kako se priroda oko nas smiruje, pripremajući se za noć. Srce mi je ispunjeno zahvalnošću i divljenjem prema ovoj veličanstvenoj zemlji. Hridsko jezero i njegova okolina postali su dio nas, dio priče koju ćemo nositi sa sobom i prenositi drugima, kao bajku o neukroćenoj ljepoti i miru koji se može pronaći samo u naručju prirode. Molike i krševi, sa svojim starim, mudrim pogledima, ostaju iza nas, ali njihova čarolija ostaje sa nama, ispunjavajući naše misli i snove, dok se polako vraćamo u svijet svakodnevnice, obogaćeni iskustvom koje će trajati zauvijek.

Priroda nas je izmorila i valjalo je pronaći mjesto za predah. Izbor je pao na katun Bajrovića kod Samelove kolibe, gdje nas je dočekala vrijedna planinka Ermina Redžematović (rođena Lalić). Njena radost bila je očigledna kad je čula da sam sa Cetinja. Ispričala nam je kako je radila u industriji modne obuće “Košuta” na Cetinju punih dvadeset godina, a da joj na Cetinju žive majka, brat i dvije sestre. Brat je oženjen od Bogdanovića, što je dodatno ugrijalo srce ovim susretom.

Ermina nas je počastila domaćim sokom od maline i posebnom kafom, dok je pričala o svom životu na katunu. Njene priče bile su ispunjene slikama prošlih vremena i trenutne ljepote planinskog života. Kao prava domaćica, pripremila nam je raskošan ručak. Na stolu su se našli mladi i stari sir, domaća pita, kisjelo mlijeko i pečene paprike – sve ono što sama uzgaja i priprema na svojim njivama. Dok smo sjedili uz kolibu, osjećali smo se kao dio ove priče, okruženi prirodom i toplinom gostoprimstva. Svaki zalogaj bio je ispunjen ljubavlju i trudom a razgovori su tekli lagano, donoseći nam mir i spokoj. Erminina ljubaznost i srdačnost činili su ovaj trenutak još posebnijim, stvarajući uspomene koje ćemo nositi sa sobom dugo nakon što se vratimo kući. Nebo je bilo kristalno plavo, a povjetarac je donosio miris jela i svježine planinskog vazduha. U tom trenutku, svijet se činio jednostavnim i prelijepim, a mi smo bili zahvalni za ovaj dragocjeni predah na katunu Bajrovića. Dok smo se opraštali od Ermine, osjećali smo kako smo bogatiji za jedno novo prijateljstvo i nezaboravno iskustvo. Priroda, sa svojom surovom ljepotom i neodoljivom privlačnošću, ostavila je neizbrisiv trag u našim srcima. A susret s Erminom Redžematović bio je da na mapi ovog čarobnog putovanja, koji će zauvijek ostati u našim sjećanjima kao simbol gostoprimstva i ljudske topline u srcu divljine.

Krenusmo polako ka Plavu dok noć polako pada, obavijajući pejzaž velom čarobne tame. Dan je bio stvoren za ovu magiju, ostavljajući za sobom nezaboravne trenutke koji su nam ispunili srca i duše. Dok sumiramo zajedno sva iskustva, u terencu koji neprestano poskakuje, uzimam svoju bilježnicu i počinjem zapisivati:

“Jezero Hrid, hridska gora i hridski krši sa svojim katunima…”

Svaka riječ dolazi spontano, inspirisana ljepotom koju smo doživjeli. U daljini vidim svjetla Plava koja trepere kao svici, dok jezero obasjano mjesečinom sjaji poput dragulja. Grad se kupa u srebrnom sjaju, stvarajući prizor koji izgleda kao da je izvučen iz bajke. Naša vožnja kroz noć postaje poetska, dok terenac klizi kroz staze okružene šumama koje šapuću svoje prastare priče. Svako poskakivanje vozila čini mi se kao ritam srca prirode, snažno i neumorno, podsjećajući nas na snagu i ljepotu svijeta koji nas okružuje. Na nebu iznad nas, zvijezde sjaje poput dragulja rasutih po baršunastom crnom platnu, dok mjesec, veličanstven i pun, obasjava naš put. Osjećam se kao da prolazimo kroz vremensku dimenziju između stvarnosti i sna, đe se miješaju čarolija i stvarnost, gdje svaka sekunda postaje dio večne priče.

Svijetla Plava postaju sve jasnija kako se približavamo, a jezero sjaji kao ogledalo nebeskog svoda, reflektujući zvijezde i mjesec. U tom trenutku, osjećam duboku zahvalnost za sve što smo doživjeli, za svaku stazu kojom smo prošli, za svaki dah čistog planinskog vazduha. Dok zapisujem ove misli, osjećam kako se svaka rečenica pretače u trajno sjećanje na ljepotu i snagu prirode. Ovaj putopis postaje ne samo priča o našem putovanju, već i oda veličanstvenoj prirodi koja nas je dočekala i ispratila sa tolikom gracioznošću. Na kraju, stižemo u Plav, srce mi je ispunjeno mirom i srećom. Osvrćem se još jednom na horizont, đe se nebo i zemlja stapaju u savršenoj harmoniji i zaključujem svoje bilješke sa mislima o povratku, ali i s obećanjem sebi da ćemo se jednog dana vratiti u ovaj čarobni svijet, đe priroda govori jezikom srca, a svaka staza vodi ka novim otkrićima.