
MIROSLAV ĐUROVIĆ-PORTRET JEDNOG NEMIRNOG DUHA
Munja osvijetli planinu na trenutak pjesnik nam ostavi pogled kojim ćemo je vidjeti zauvijek
Piše i priređuje: Božidar PROROČIĆ, književnik
Miroslav – Miro Đurović, rožajski i crnogorski, vanvremenski i svevremenski. Prijatelj slikara Zećira Lubodera, pisca i pobratima Zaima Azemovića i mnogih drugih pjesnika, pisaca i stvaralaca sa kojima je dijelio književnost i život. U pedeset i jednu godinu njegovog trajanja stalo je sedamnaest knjiga poezije i putopisa, doktorski rad o poeziji Radovana Zogovića, godine provedene u učionicama i među knjigama. Koliko je još nenapisanih stranica ostalo u njemu, to možemo samo slutiti. Imao je pedeset i jednu godinu kada je, 8. jula 1989, u Moskvi stao njegov životni voz.
Danas, dok iščitavam njegovu poeziju, prozu, putopise i rukopise, sve sporije okrećem stranice, kao da bih staloženo mogao proći kroz otkucaje pišćevih riječu. Razmišljam o njegovim prijateljstvima, o predjelima kojima je prolazio, o svemu što je morao sačuvati u sebi prije nego što bi prenio na papir. U tom čitanju ima i radosti otkrivanja i sjete zbog jednog prerano završenog života. Možda smo ga danas neopravdano prepustili zaboravu i zapostavili njegovo djelo. To pitanje mi se vraća dok prelistavam njegove stranice. Koliko često danas izgovaramo njegovo ime, koliko ga čitamo i koliko smo spremni da se njegovim knjigama ponovo približimo? Osjećam potrebu da mu se odužim upravo čitanjem, da poneku njegovu rečenicu i pjesmu približim ljudima koji će u njima možda prepoznati dio sopstvenog zavičaja i života.
Eh, pjesnici, te „boemske glave“, koje su svoje mudrosti, nemire i emocije ispisivale za radnim stolovima, na pisaćim mašinama, a zatim ih do zore izgovarale u kafanskim razgovorima. Zamišljam te noći u kojima se raspravljalo o pjesmi, prijateljstvu i svijetu, sa vjerom da se riječju može doprijeti do čovjeka. Vjerovali su da mogu probuditi dobrotu, obnoviti povjerenje među ljudima i uticati na vrijeme u kojem žive. U toj vjeri bilo je nečeg dirljivo upornog. Čovjek bi ih možda nazvao zanesenjacima, a onda bi se, mnogo godina kasnije, upravo njihovoj riječi vratio kada mu zatreba malo nade. U misli Miroslava Đurovića prepoznajem nešto duboko filozofsko i životno, kao da su je klesale ruke životnih neimara, ostavljajući u njoj tragove ljudskih sudbina ali i često (napaćenih) duša. Dok ga čitam, osjećam hrapavost tog kamena i toplinu ruke koja ga je doticala. Iza opisa predjela otvara se pitanje šta od čovjeka ostaje kada se njegov život završi. U pjesmi o Majstorima to pitanje dobija glas napuštene kuće, a u „Lovćenskim munjama“ širinu planine sa kojom se čovjek mjeri. Tada pomislim koliko smo sebe ostavili u mjestima kojima smo prolazili i koliko tih mjesta nastavlja da živi u nama. Đurovićeva riječ dodiruje baš tu bolnu tačku, potrebu da svaki pjesnik doživi svoje ,,drugo” rađanje i život kroz poeziju, prozu i eseje.

Bljesnuo je Miroslav Đurović poput lovćenskih munja, parajući nebo i pjesnički kamen stihovima pravednika. U tom bljesku prepoznajem njegovu potrebu da riječju obasja ljudsku sudbinu, da se približi čovjekovoj muci i sačuva ljepotu predjela kojima je prolazio. Bljesnuo je i ostao trajno upisan u pjesničko i putopisno pamćenje Crne Gore, u njenu ljepotu koju je umio da osjeti i prenese čitaocu. A danas, dok mu se vraćam, osjećam kako iz njegovih stranica još sijeva isti nemir. Zadržava me nad napuštenom kućom, podiže mi pogled prema Lovćenu i podsjeća koliko ljudskog života može stati u jednu rečenicu. Nad njegovim riječima zastajem sa mišlju da postoje svjetlosti čije trajanje tek poslije nečijeg odlaska počinjemo da razumijemo. A on je bio svjetlost makar on apjesnička duša koja je vječito lebđela između života i smrti.
Sa sjetom izdvajam iz njegove književne riznice „Lovćenske munje“ i pjesmu „Majstori bez Majstora“. U njegovom doživljaju Lovćen plovi između mora i neba, nerazdvojan od Njegoša i od čovjekove potrebe da se uzdigne iznad svakodnevice. Čitajući taj tekst, osjećam koliko se dugo mora gledati jedna planina da bi se u njoj vidjelo toliko ljudskog. A u pjesmi o Majstorima, među kućama, travama i sjećanjima, ostaje prisustvo onih kojih više nema. Stih „Kad ih nema, još ih ima“ danas mi zvuči i kao mirno obraćanje samom pjesniku. Ove stranice doživljavam kao susret sa Miroslavom – Mirom Đurovićem. Prilazim mu sa poštovanjem i zahvalnošću za ono što je ostavio, sa željom da njegov glas ponovo dopre do čitalaca. Neđe između lovćenskih munja i vječnih i vječitih graničara i čuvara Majstora njegova riječ i dalje nalazi put do nas. Zastanem nad njom i učini mi se da je pjesnik samo nakratko odložio rukopis.

Život je pjesnikova igra sa emocijama, a poezija trag svega što ga je u toj igri dotaklo. Takav je svoj jedini, neponovljivi život živio Miroslav – Miro Đurović, povjeravajući riječima svoje tajne, a nama ostavljajući da ga u njima iznova otkrivamo. Jer pjesnik je tajna najveća. Neka i ova novembarska noć obasja sjećanje na tebe, Miro, lovćenskim munjama i pronese tvoju riječ kroz oluje vremena. Tvoj život, kratak poput leta noćnog leptira, ostavio je na ovim stranicama svjetlost kojoj se vraćam. Dok ih polako okrećem, učini mi se da u tišini još zatrepere tvoja krila i da je poneka riječ sačuvala toplinu ruke koja ju je ispisala. Nad njegovim djelom zapisao bih ovu misao:
„Pjesniku je dat jedan život, a on ga riječima otvara toliko široko da u njemu i drugi pronađu mjesto za svoju dušu.“
Nadi Drašković, autorki bio-bibliografije „Miroslav Đurović (1938–1989)“, dugujem posebnu zahvalnost za dragocjene biografske podatke i predanost sa kojom je sakupila građu o njegovom životu i stvaralaštvu. U njenom radu prepoznajem pažnju prema svakoj sačuvanoj činjenici i duboko poštovanje prema pjesniku. Zahvalan sam joj što svojim trudom čuva mogućnost da mu se ponovo približimo, da ga potpunije upoznamo i da njegovu riječ prenesemo novim čitaocima.
LOVĆENSKE MUNJE
Miroslav Đurović
Gledajući ga i misleći na nj, noseći ga i osjećajući, nikada nijesam sasvim uspio da mu uhvatim lik i značenje. Izvijen na njegovom brodu, znao sam da su cio svijet, sve muke, zablude i laži poda mnom, pod gorom koja pripada i zemlji i nebesima jednako. Viđen sa Morače i Skadarskog jezera, sa kopna, između tijesnih crnogorskih brda, Lovćen je produžena ljudska želja za ljepotom, visinom i daljinom, on je crnogorski izlaz u svijet, kao što je lovćenskim visom svijet uplovio u Crnu Goru. Njegoševa samotna postojbina vrhuni crnogorskim gorama, znači njihov napor da se u prostoru obilježe a da se ne izgube, najviši je domet prirodne i ljudske čežnje za visinama, maštanjima.
Kada ga ugledaš sa jadranske pučine, sa dva pepeljasto-modra vrha, zarita u plavilo mediteranskih nebesa, Lovćen je brod, nasukan na hridi, u vječnosti zastao. Kad se oštrije zagledaš, čini se da plovi morima i nebesima. U noćima zvjezdanim, kada je nebo čitko, a zvijezde bistre, naslućuje se njegova silueta, ne samo u moru nego i u nebu. Tada, na zemlji, u moru i na nebu, plovi više Lovćena.
U avionu, zažališ što su ljudi izmislili divne letilice da budu više od Lovćena. Iz oblaka, Lovćen je samo Njegoš i ništa više, jer su se kameni bridovi planine slili u jednu cjelinu sa ostalim kamenim vrhovima.
Na Lovćenu, čovjek je najviši. Sa toga visa, najorlovskije Crnu Goru vidi i najbolje je spoznaje. Kamena Crna Gora, odavde, beskrajna je, nedovršena. U moru, prevrnuti lik Lovćena, čini planinu dvostruko visom, a more biva dublje i ljepše za jedan stožer, za razapeta kamena krila nad Bokom.
Iz ovog vremena, slutim kako su Lovćen vidjeli hodočasnici, pjesnici i osvajači. Kako se skupio u oku jednom Bernardu Šou, Lazi Kostiću, Severjaninu, Omer-paši Latasu, Pirciju Biroliju? Kakav je bio omražen, kakav ljubljen? Ostajući vazdan Lovćenom.
Izrastao je preda mnom Lovćen, sa Cetinja i iz Novog, u munjama noćnim i u ljetnjem suncu, u sebi i u svijetu, Njegoš. Kako li ga je vidio Njegoš, mlad i bolan, uoči bitaka sa Turcima, poslije širokih petrogradskih vidika i vitkih nevskih mostova, u snijegu, poslije pitomog Napulja, kao istorijsko značenje i pejzaž, kao sopstvenu grobnicu?
Bijeli i samotni Lovćen. Pospani div što magnetski privlači Crnogorce, da se ne prospu i ne izumru, da pamte i traju; medvjed bijeli koji se svake noći krišom kupa u vodama jadranskim, da svane čist i nevin. Svjetionik vremenima, gorama i ljudima.
Lovćen se zamijenio sa pjesnikom. Prepoznajemo i pamtimo pjesnike po planinama i rijekama. Ovu goru otkrivamo po pjesniku. Ova je gora rodila pjesnika, – a pjesnik je goru stvorio. On je njen potomak i predak. Jedno su.
Crna Gora sa Lovćena, mala je i veća od svijeta. Ogleda se sva u bokokotorskom zalivu, a obrisi iz mora u nebu primorskom. Na Lovćenu shvatiš da si više čovjek, izvijen nad svakodnevicom, hitnut u visine. Lovćen, kameno sidro, plovi morima i nebesima, sa pregršti Njegoševih i naših kostiju, on je naša intima, naš put i međa. Sa Lovćenom, odnosno sa Njegošem, mi smo stekli svijest o sebi, sa njim smo uplovili u svjetske luke i bespuća. Lovćen u oblacima cetinjskim i u oku čovjeka, u snu i na javi, u domu i u svijetu, u nebu kamenom i moru zvjezdanom. Čuo sam o njemu puno riječi, ružnu nikad.
Vidim ga sa munjama na plećima, kako u daljine plovi, šapatom talasa uspavljivan, sijevom zora buđen, sa sjetnim krmanošem Njegošem, u sedlu, na bridu, u nesanicama, brod taj svakog od nas nosi, bez njega smo siromasi, sa njim baštinici i ljudi, u snovima veremo se na njegove visove, na javi se ravnamo sa njim, sa planinom okrilaćenom pjesnikom, sa pjesnikom okamenjenim u goru, plovimo puni mora i zvijezda, sa pjesmom i samim sobom, u bestrv i nejav, u širinu svjetsku.
Plovi svjetionik moj Lovćen, sa remenima munja na grudima i na Njegoševim ramenima, dok Njegoš, sizifovski umoran i uporan, iz pepela budi i stvara iskru u kamenu, koji ramenima gura, zagledan u vrijeme i nevrijeme, u kameno more i primorje, u ljude i bezmjerje. Slušam gromove koji se u vršinama lovćenskim rađaju i umiru. Munjama se lovćenskim, suhi i ljuti kamen sa ženstvenim vodama jadranskim ljubi, spaja se naše oporo, slovensko i skitalačko biće sa pitominom, ovaploćenjem vječitih žudnji, sa mediteranskim sunčanim značenjima. Te svijetlice u ponoći, rane i toke Mandušićeve, vrele suze snahe Milonjića, misli Njegoševe, elektricitetom nabijene, što se u kamenu i zvijezdama zažižu, budnice moje. Gromovi lovćenski, otkucaj su vremena i oluja, udari Njegoševog i crnogorskog ritma. Sa munjama i gromovima, punim se elektricitetom i muzikom vječnosti, dok mi od lovćenskog kamena kosa brže sijedi, a zjenice se utapaju u bionjače.
Lovćen i Njegoš sinonimi su. Njegoš se Lovćenom uzvisio, s Njegošem je Lovćen svjetski toponim postao. Pjesnik i gora – dva najviša vrha ljudska i zemaljska. Slušao sam ove dvije riječi na raznim jezicima i u različitim krajevima svijeta, gledao Crnogorce u tuđini kako ćute i smrknuto misle istu misao: Njegoš i Lovćen. Bolovao bol Njegoševih potomaka i drugova po peru, vidio njihove suze i strah što je Njegoš bio, možda, nižeg rasta nego što smo zauvijek naučili. Treperio od straha da sami ne budemo manji.
Dok se Lovćen izvija nad morjem i gorjem, živjeće Njegoš, a dok živi Njegoš – postojaće i Crna Gora.
Crnogorcu svakom, usred srca, u vidu izvrnute kupe, skriven je po jedan Lovćen, da se kičma ne slama, da ljudska slutnja u bezdan ne potone, da se nada osnovi.
Lovćen i Njegoš – Lovćennjegoš.
MAJSTORI BEZ MAJSTORA
Miroslav Đurović
Od Majstora — majstorište,
Majstorani bez Majstora,
Sad ih nema, sad ih ima,
U ćutanju, u sjećanju.
Majstorica, Majstorani,
Krš vojvodin, žeđ slobode,
Od Lovćena do pamćenja,
Sa Šatora žedni vode.
Bez Šatora, šator neba,
U pepelu, u supretu,
Kad ih nema, još ih ima,
Pod travama, u svijetu.
Nezaborav — svaka glava,
Kuća svaka — jedna tuga,
Svaka ljubav ljudskog zbora,
Sto dimova od Majstora.
BIOGRAFIJA MIROSLAVA – MIRA ĐUROVIĆA
Pripremila Nada Drašković
Miroslav – Miro Đurović je rođen 15. maja 1938. godine u Grižici, zaseoku sela Bašče, kod Rožaja. Osnovnu školu završio je u svom rodnom selu, nižu gimnaziju u Rožajama, a višu u Beranama i Novom Pazaru. Filološki fakultet (grupa za jugoslovensku i opštu književnost) završio je u Beogradu 1962. godine. Od 1962. do 1965. godine bio je nastavnik srpskohrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi „Mustafa Pećanin“ u Rožajama, gdje je jedno vrijeme bio i pomoćnik direktora. Bio je profesor i direktor gimnazije u Rožajama. Radio je i kao profesor u Tehničkom školskom centru u Leposaviću, a potom kao profesor u gimnaziji u Andrijevici. U Titograd se doselio 1979. godine, gdje je radio kao urednik programa i v. d. direktora Republičkog centra za kulturno-umjetničku djelatnost. Bio je sekretar Udruženja književnika Crne Gore i sekretar Republičkog odbora SUBNOR-a Crne Gore, na kojoj dužnosti je ostao do smrti.
Pisao je pjesme, prikaze, eseje, putopise i književnu kritiku. Sarađivao je sa mnogim listovima i časopisima na prostorima bivše Jugoslavije. Doktorirao je na poeziji Radovana Zogovića neposredno prije smrti. Napisao je 17 knjiga poezije i putopisa, a posthumno su objavljene knjige: Modre kiše (1990), Grumen života (1996), Udes pjesnika (2005), Hljeb (2006) i Ždral u magli (2007). Stihovi su mu prevođeni na više stranih jezika. Na gruzijski jezik prevedena mu je knjiga stihova Ulice i ljudi (1980), na bugarski jezik Modre kiše (1997), a brojni strani časopisi i novine objavljivali su njegovu poeziju.
Priređivač je više knjiga, među kojima Daleka zvijezda Radosava Ljumovića (1981), Pjesme: izbor Dušana Kostića (1983), Listaj goro Vukića Gošovića Komskog (1985). Autor je knjige Životom i stihom: (crnogorski pjesnici pali u NOR-u i Španiji), za koju je u pismu svom pobratimu i prijatelju Zaimu Azemoviću rekao: „… s ljubavlju i do identifikacije pisao sam ovu knjigu o izuzetnim ljudima i pjesnicima, koji su glavom platili vlastiti zaborav. Naš naravno. Čini mi se da sam ih više upoznao nego rođene im majke…“. Priredio je i antologiju Savremena crnogorska poezija (1974), a takođe je i autor više izbora poezije crnogorskih pjesnika, koji su objavljivani u mnogim časopisima, našim i stranim: Stvaranje (Titograd), Ulaznica (Zrenjanin), Hlas L’udu (Novi Sad), Jeta e re (Priština), Revija (Osijek), Izraz (Sarajevo), Razvitok (Bitolj), La Vallisa (Italija), Barwy (Poljska), Poezja (Poljska) i dr. Sastavio je, u koautorstvu sa dr Slobodanom Kalezićem, Čitanku za III razred usmjerenog srednjeg obrazovanja, koja je doživjela više izdanja. Autor je velikog broja predgovora i pogovora u knjigama savremenih crnogorskih pjesnika.
Dobitnik je nagrada za poeziju: I nagrada lista Polet (1957) za pjesmu Hrast i ja, I nagrada Univerzitetskog odbora Saveza studenata Beograda (1958) za pjesmu Molba Sutjeskina, I nagrada Savjeta za kulturu Crne Gore (1958) za pjesmu Zlatna gora, nagrade „Risto Ratković“ (za knjigu stihova Ovidije sa Ibra, 1973), „Blažo Šćepanović“ (1976) za neobjavljenu zbirku pjesama Nesavitak, Nagrade oslobođenja Rožaja (1977) i drugih priznanja za poeziju i esejistiku. Odlikovan je Jugoslovenskim ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom 1984. godine.
Umro je u Moskvi, 8. jula 1989. godine, a sahranjen je u rodnoj Grižici uz prisustvo brojnih prijatelja i književnih poštovalaca.
Poslije smrti je nagrađen prestižnom nagradom „Pečat“, izdavača „Unireks“ iz Podgorice, za knjigu Udes pjesnika, koju je objavila Izdavačka kuća „Komovi“ iz Andrijevice.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].