Miroslav Ćosović: Simo Sarajlija piše pismo iznad Kotora, preklinje Petra I da ga primi na Cetinje, oktobar 1827. godine

Na današnji dan, 7. oktobra 1827. na Cetinje je stigao Njegošev učitelj Simo Milutinović Sarajlija to jest – srpstvo je stiglo na Cetinje. U Crnu Goru je ušao čovjek koji je i izmislio riječ srpstvo, jer prije nego je on navodi u svojim pismima, ta riječ se ne nalazi niđe, nema je u Vukovom Rječniku srpskog jezika iz 1818. godine.

Na Cetinje je Milutinović stigao nepozvan i neželjen. O Milutinovićevom dolasku u Crnu Goru dr Radoman Jovanović u Zborniku radova profesora i saradnika Filozofskog fakulteta, br. 12 (Nikšić, 1992, str 143-149), ovako je pisao:

“U ljeto 1827. godine 36-godišnji neženja Sima stigao je iz Lajpciga u Trst, gdje se zadržao mjesec dana. U Zadar je doplovio 25. avgusta i dobio vezu za Kotor, gdje je stigao 12. septembra 1827. godine Sjutradan ga je saslušavao okružni kapetan Josip Pajtoni sa svojim činovnicima Sima je na saslušanju izjavio da je cilj njegovog putovanja u Crnu Goru da tamo sakupi jednu zbirku narodnih pjesama i objavi je u Beču ili u Njemačkoj. Rekao je da, osim toga, namjerava, ako mu dozvoli Vladika, da pregleda arhiv Mitropolije i Cetinjski ljetopis i napiše istoriju Crne Gore.  U Kotoru Milutinović je odsio u gostionici Anđelke Visković. Kako na Cetinju nije bilo koga poznavao, obratio se mitropolitu Petru I i priložio preporuku ruskog vicekonzula u Dubrovniku Jeremije Gagića. Ostarjeli Vladika odgovorio je Simi da ga ne može primiti na Cetinju ako mu austrijske vlasti ne viziraju pasoš, ako mu, dakle, ne dopuste da otputuje u Crnu Goru.  Od 12. do 30. septembra 1827. godine Sima je boravio u Kotoru, uporno tražeći od okružnog kapetana dozvolu za odlazak u Crnu Goru. Neki istraživači navode da je tih 17 dana Siminog boravka u Kotoru bilo besplodno i da je tamo živio “sasvim usamljeno”. Nikola Banašević, na osnovu “primječanija” uz prvo izdanje “Pjevanije crnogorske i hercegovačke” piše da je Sima već u Kotoru počeo prikupljati narodne pjesme i da je prije odlaska u Crnu Goru zabilježio 18 pjesama. Pretpostavlja se daje u Kotoru nastavio pisanje tragedije “Obilić”.  Kako nije uspio da dobije vizu, Milutinović je 30. septembra pobjegao iz Kotora preko Špiljara i Mirca u Crnu Goru. Zbog guste magle tumarao je “osam dana bez ikaka jela” po “pustoj planini. ne znajući na koju bi stranu imao okrenuti da dođe na Cetinje”. Njega je vidjelo jedno crnogorsko čobanče i o tome obavijestilo nekog starca, pa su ga njih dvojica doveli 7. oktobra na “uru noći” u manastir na Cetinje, veoma iscrpljenog. Mitropolit je pisao Gagiću da je Sima “s pervoga mojega pogleda uljega u moje serdce… Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan”. Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.”

Istoričar Risto Dragićević je 1949. objavio knjigu “Članci o Njegošu” (Cetinje, 1949). U njoj je prvi put objavio pismo koje je Simo Milutinović napisao Petru I u kolibi iznad Škaljara – kako je Milutinović sam naveo na jednom mjestu (možda je bio iznad Špiljara?).

Sarajlija u pismu kaže da je u kolibi u kojoj boravi sedam dana “ništa jedući”, sačinio tragediju “Obilić”. Svoju ljubav prema Karađorđu, Obiliću, Dušanu kao i srpske nacionalne ośećaje, prenio je kasnije i na svog učenika Radivoja Tomova Petrovića, budućeg Petra II Petrovića Njegoša.

Evo pisma, faksimilno iz Dragićevićeve knjige: