MIODRAG VLAHOVIĆ ZA “SB”: “Rasparčavanje Bosne i Hercegovine donijelo bi novo zlo, uprkos opasnim i antiistorijskim stavovima Donalda Trumpa”

Jasno je da Milorad Dodik, njegovo društvo i njegove linije – koje sežu do Beograda i Moskve – žele da potkupe američku administraciju, da plate “indulgencije”, kako bi bili skinuti sa crnih lista. U tom smislu, koriste široku i dobro plaćenu lepezu savjetnika i lobista.

www.slobodna-bosna.ba

Uprkos interesovanju dijela crnogorske javnosti, još nema suvislog odgovora na pitanje zašto je ambasador SAD u Parizu Charles Kushner ove sedmice u svojoj pariškoj rezidenciji organizovao sastanak ambasadorke Crne Gore Dubravke Lalović i ambasadorke Srbije Ane Hrustanović. Informaciju o ovom neobičnom susretu javnost je saznala zahvaljujući domaćinu, američkom ambasadoru u Parizu.

“Potez crnogorske ambasadorke krajnje je nekorektan i ne odgovara interesima Crne Gore. Ambasador SAD u Parizu, Kushner stariji, otac zeta predsjednika Donalda Trampa, već je napravio gafove koje Francuska kao zemlja prijema ne toleriše, nakon čega je zvanični Pariz američkog ambasadora obavijestio da mu daljnjeg zabranjuje sve komunikacije sa bilo kojim francuskim zvaničnikom. Ovakva se mjera rijetko izriče, ali pokazuje ozbiljnost situacije i spremnost Francuske da reaguje”, kaže nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore, predsjednik Crnogorskog helsinškog odbora za ljudska prava Miodrag Vlahović. 

Razgovarala Tamara Nikčević

U intervjuu za Slobodnu Bosnu, crnogorski diplomata krajnje problematičnim naziva to što se crnogorska ambasadorica u rezidenciji ambasadora Kushnera sastala sa svojom koleginicom iz Republike Srbije, nakon čega je njihov domaćin javnost obavijestio da je razgovarano o obrambenim i ekonomskim pitanjima. 
O kakvim to ‘odbrambenim pitanjima’ ambasadorka države koja je članica NATO razgovara sa ambasadorkom zemlje koja se doživljava kao ruski proksi?

VLAHOVIĆ: To je centralno pitanje. I sve to, ponavljam, uz nazočnost i organizaciju pomenutog ambasadora SAD u Parizu. No, o čemu su tri ambasadora/ke razgovarali? Možda o zajedničkoj pomoći Ukrajini? Ili o vojnoj saradnji u smislu podrške Kosovu? O stabilnosti regiona, uključujući entitete u državi Bosni i HercegovinI? Naravno, nisu o tome razgovarali. 
Kada je riječ o ekonomiji, već se govori i piše o istorijski nezabilježenom nivou korupcije i nizu problematičnih poteza 47. američke administracije, posebno u kontekstu pozicije, uloge, i interesa porodice Donalda Trampa. U svakom slučaju, ako je Crna Gora zaista pred vratima Evropske unije, onda bi trebalo da joj je EU prva, druga i treća pozicija u vanjskopolitičkim prioritetima. Pa onda ostalo.

Da li je ambasadorka morala da zatraži saglasnost oba crnogorska ministra vanjskih poslova za odlazak na sastanak u Ambasadu SAD u Parizu?
VLAHOVIĆ: Ovu brljotinu crnogorska ambasadorica nije mogla napraviti samostalno. Ako ju je, pak, napravila samostalno, i za te situacije postoje rješenja. Međutim, u ovom momentu je važnije kako će i hoće li uopšte – urbi et orbi – ministar vanjskih poslova Crne Gore i ministar ‘spoljnih poslova’, odnosno Ervin Ibrahimović i Filip Ivanović, crnogorskoj javnosti, ali i našim evropskim partnerima, objasniti pomenutu skandaloznu situaciju. 

Zategnutost odnosa Evrope i SAD potvrđuju i sankcija Francuske američkom ambasadoru u Parizu, o čemu ste već govorili. Međutim, kako se države Zapadnog Balkana odnose prema toj činjenici? Možemo li govoriti o svrstavanju? 
VLAHOVIĆ: Oštre i definitivne podjele su teške i nezahvalne; tim prije što je riječ o dinamičnim procesima, iako postoje inklinacije koje su jasne. Razumljiva je želja svih država Zapadnog Balkana da na svaki način izbjegnu sukob sa Trumpovom administracijom. Nikome, naime, ne ide u prilog da, ko god da je aktuelni predsjednik Amerike i kako god će istorija ocijeniti njegovu misiju, uđe u bilo kakav konflikt sa SAD i sa njenom potpuno promijenjenom vanjskom politikom. Govorimo o nacionalističko-izolacionističkoj involuciji u SAD – i globalno, i prema EU, a naročito u odnosu na Zapadni Balkan. 
Kada je riječ o Crnoj Gori, odnosno o aktuelnoj vlasti koja je, barem formalno-pravno, raznorodna po ideološkim profilacijama, a zapravo veoma slična i veoma bliska po onome što zajednički rade – bez obzira na podjelu posla – tu možete naći i otvoreno oduševljenje i Trampom i Vladimirom Putinom, što je takođe logično.

Zašto je logično?

VLAHOVIĆ: Zato što je, suštinski, to isti svjetonazor. Naravno, govorim o predsjedniku Skupštine, četničkom vojvodi Andriji Mandiću i njegovim političkim saveznicima, velikosrpskim nacionalšovinistima. Na drugoj strani imate melasu u ostatku vladajućih struktura predvođenu pokretom Evropa sad, Demokratama i Bošnjačkom strankom.
Stranka premijera Milojka Spajića ideološki se oduševljavala Trampom, ‘trampizmom’, hiperkonzervativnom “Agendom 2026”, Elonom Muskom i DOGE programom kojim je obezglavljen višedecenijski soft power američke diplomatije i američke demokratije, koja je bila prisutna u svim našim zemljama i imala veoma pozitivne rezultate. Crna Gora se i u tom smislu nalazi u nedefinisanom stanju: s jedne strane crnogorska vanjska politika i ukupna vladajuća politika ponavlja da je apsolutni prioritet Crne Gore Evropska unija, dok, s druge, pokušava da se ne iskaže do kraja u kontekstu odnosa prema potezima i posljedicama Trampove politike. To je, naravno, povezano i sa njihovom formalno-pravnom – i u pojavnoj ravni – podrškom Ukrajini, koju prate veoma formalni i veoma skromni stvarni potezi.

Što je sa Bosnom i Hercegovinom? Milorad Dodik je, nakon povratka iz Vašingtona, prijetio da će razvaliti Bosnu i Hercegovinu, izbaciti visokog predstavnika i sl.

VLAHOVIĆ: Jasno je da Milorad Dodik, njegovo društvo i njegove linije – koje sežu do Beograda i Moskve – žele da potkupe američku administraciju, da plate “indulgencije”, kako bi bili skinuti sa crnih lista. U tom smislu, koriste široku i dobro plaćenu lepezu savjetnika i lobista. Ostatak političke strukture u BiH se ponaša, koliko vidim, različito: riječ je o manje ili više vještim pokušajima da se  održi komunikacija sa SAD, a da se istovremeno očuvaju postulati i principi američke vanjske politike u odnosu na BiH. To prije svega znači da se ni u kojem vidu i ni na koji način ne dovede pitanje cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Bez obzira na opasne, destruktivne i antiistorijske stavove predsjednika Trampa, njegovog State Departmenta i Marka Rubia, mislim da će taj dio američke pozicije prema BIH opstati. 

Zašto to mislite?

VLAHOVIĆ: Zato što vjerujem da, uprkos skretanju i lutanjima američke i unutrašnje i vanjske politike, u pomenutim američkim strukturama postoji svijest o tome da bi rasparčavanje Bosne i Hercegovine donijelo novo zlo i BiH i ovom dijelu Evrope. Doduše, postoji i elementarna kontradikcija o kojoj sam pisao: američka politika prema Zapadnom Balkanu – Pax Americana – u posljednjih možda i deset godina je od prvobitne blage, teško vidljive i između redova politike prema EU, prešla u otvorenu konfrontaciju. To je žalosno i istorijski pogrešno. I veoma se reflektuje na Zapadni Balkan. Jer ne možete biti u vrsti trvenja sa Briselom, a da istovremeno diplomatski promovisati evropske integracije zemalja Zapadnog Balkana. Zbog toga, poslije toliko decenija, u evropskim intelektualnim, političkim i diplomatskim krugovima imamo žaljenje zbog toga što Charles de Gaulle nije bio ozbiljnije shvaćen kada je pedesetih godina prošloga vijeka govorio o potrebi strateške autonomije, ne samo Francuske, nego i Evrope. Danas ta priča ima mnogo više osnova nego što se ikada činilo. U bosansko-hercegovačkom slučaju, ako se ne desi neki veliki i ružni belaj, ne vjerujem, kažem, da će Amerika popustiti po pitanju jedinstvenosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. 

Ali, ako se Dodik mogao otkupiti… 

VLAHOVIĆ: U Americi imate neprijatnu dugačku listu onih koji su otkupili svoje grijehe i kojima je oprost od krivično-pravnog gonjenja potpisao predsjednik Tramp. To je serijska proizvodnja “otpisa grijehova”, tj. abolicija i – nije ništa ovo. Milorad Dodik i njegovi saučesnici uspjeli su da otkupe svoje grijehe, da plate globu, što takođe nije ništa novo. Da li to može imati i neke političke reperkusije? Može, zato što vjerovatno smanjuje mogućnost i ugrožava šansu ozbiljne političku alternative Miloradu Dodiku i njegovima u entitetu RS. To je primarna posljedica. 
Kada je riječ o poljedicama po Bosnu i Hercegovinu, izuzev kranje neprijatnosti da vam se neko sa biografijom i političkim koferom Milorada Dodika predstavlja kao slavdobitnik i kao vaš most komunikacije sa novim Vašingtonom, to je ipak samo privremeno stanje. Ne želim da licitiram imenima nekih lobista – neke i lično poznajem, tj. imao sam priliku da ih gledam i slušam i znam o kome je riječ – ali nisam siguran da je to naročito slavan spisak. Na tome se svakako ne može graditi ozbiljna, dugoročna i stabilna politika. Međutim, ne mislim da je to ključni problem za BiH.
Nego?

VLAHOVIĆ: Ključni problem je to što se ne dozvoljava da se konstituiše funkcionalna zemlja, funkcionalna država. Dug je spisak razloga i na američkoj, i na evropskoj strani, zašto je to, i poslije trideset godina od Dejtona, tako. Prijatelji Bosne i Hercegovine na to gledaju sa velikom tugom i željenjem.

Oni koji u Crnoj Gori sebe nazivaju prijateljima BiH, a koji su dio vlasti, podržavaju jedinstvenu i građansku BiH; istovremeno, predlažu ‘bosnizaciju’, tj. podelu Crne Gore po etničkim šavovima. Kako to?
VLAHOVIĆ: Nažalost, to je definicija onoga što radi Bošnjačka stranka, a što duboko kompromituju interese Bošnjaka, crnogorskih muslimana i Crnogoraca islamske vjere. Tom se politikom pravi dugoročna šteta svima. Ervinu Ibrahimoviću se očito čini da je moguća ta vrsta dihotomije u politici, što je elementarno kontradiktorno: u BiH se tobože zalažu za građansku BiH, a u Crnoj Gor za nacionalni parcijalizaciju i rašivanje po etničkim i religijskim šavovima, i to po ugledu baš na ono što je danas ključni problem u BiH. Gledajući nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države, vođe Bošnjačke stranke u Crnoj Gori praktično doprinose i učestvuju u stvaranju disfunkcionalnosti Crne Gore. Etnička federalizacija je duboko pogrešna i opasna politika. U odgovoru kritičarima, Bošnjačka stranka odgovara izanđalom tlapnjom, problematičnom i veoma zlobnom u svojoj suštini kvazi-filozofijom koju promovišu i velikosrpski šovinisti u Crnoj Gori, ti neoočetnici, kada kažu da oni koji napadaju takozvane srpske stranke u Crnoj Gori napadaju srpski narod. Tu poganu besmislicu sve češće, što je meni veoma žao, koriste i vođe Bošnjačke stranke. Imam ozbiljne primjedbe na politiku Bošnjačke stranke, ali prezirem one koji bi mi zbog toga rekli da nisam prijatelj Bošnjaka. 

U kojoj mjeri su narušeni odnosi Evrope i USA mogli da se vide na Minhenskoj konferenciji? Ima li EU snage da izađe na kraj sa nekim državama članicama bliskim i Vašingtonu i Moskvi? SAD je čak najavila pokretanje portala, čiji bi cilj bio da Evropljane slobodno informiše o onome što se događa u njihovim zemljama. 

VLAHOVIĆ: I to je u skladu sa Trumpovim alternativnim Ujedinjenim nacijama, sa tom šaradom, sa farsom u diplomatskoj i političkoj ravni. Govorim o Trumpovom Board for Peace, Odboru za mir. To što je Marko Rubio govorio je o Minhenu jeste blažiizraz, ali, kada se malo zagrebe, to je vrsta nekakvog “novohrišćanskog talibanizma” – reducirane, politizovane, ideologizovane interpretacije kvazi-hrišćanstva. Ta politika ima svoje reprezentante i kolaborante u Evropi – od Mađarske, preko Slovačke, aktuelne češke vlade, nekih elemenata u raznim zemljama, jake opozicije u Francuskoj i Njemačkoj, pa i nekih segmenata u italijanskoj vladi. Italijani, naime, ipak nisu imali snage da se odupru: premijerka Meloni je bila prilično decidna u početku, a onda je Tajani, ministar vanjskih poslova Italije,  otišao kao posmatrač na Odbor za mir u Washington. Što je djelovalo dosta otužno. No, da se vratim na Vaše pitanje: Putin i Trump imaju svoje saveznike – nova populistička nacionalistička desnica, koja je komplementarna i Trampu i Putinu. Jer oni su dvije strane iste medalje. 

Trump je nedavno imao neobičajno dugi govor – obraćanje povodom “stanja naciije” – zbog čega je, poptuno neutemeljeno, upoređen sa Fidelom Kastrom.
Neutemeljeno?

VLAHOVIĆ: Naravno. Fidel Castro je to što je govorio govorio konzistentno, logično, prilično superiorno i držeći pažnju slušalaca. U Havani sam davne 1987. slušao dva sata njegovog govora pred studentima. Sve je to bilo ideologizovano, ali krajnje konzistentno. Trumpov govor je zbrka nekonzistentnih, logički nedovršenih fraza, prilično oskudnog rječnika i prilično prizemnih sirovih populističkih poruka. Svega dvije rečenice svog govora Trump je posvetio Ukrajini, zaboravivši da kaže da je rat koji bi on završio za 24 sata ušao u četvrtu godinu i bez ikakvog pomaka u pregovorima.
U svakom slučaju, Evropa je danas u problemu, zato što je ideološki napadnuto njeno jedinstvo. Nova desnica truje i rovari iznutra. Bilo bi veoma važno u tom smislu da na predstojećim izborima u Mađarskoj pobijedi Péter Magyar. 

Bivši predsjednik Poljske Lech Wałęsa kazao je za poljske medije da vidi dva Donalda Trampa – potrčka Moskve i fenomenalnog političara koji zaista ima osjećaj za to da svijet treba iznova preurediti, ali da on ne zna koje od njih dvojice je pravi Trump. Znate li Vi?

VLAHOVIĆ: Ocjenu nekadašnjeg predsjednika Poljske čitam kao svojevrsnu radničku, sindikalnu diplomatija starog Wałęse. On je veoma interesantna ličnost, njegova uloga u oslobađanju Poljske od komunizma je istorijska. Mislim da je izjava koju ste citirali pokušaj da se kaže da ipak sve lađe nisu potonule, da ti silni besporetci ipak teže nekom poretku, da pokušam da parafraziram Njegoša. Riječ je, dakle, o traženju zrna soli u toj zbrci i haosu od politike koju sprovodi i reprezntuje Donald Tramp. Nisam siguran da, nažalost, stari sindikalni vođa, predsjednik Wałęsa, ovoga puta ima pravo. Ako govorimo o dva Donalda, meni se više sviđa Donald Tusk. Wałęsa ne mora ići u Washington da tamo traži dobrog Donalda. U Varšavi postoji jedan odlični Donald, premijer Tusk, kao što postoji odlični ministar vanjskih poslova, moj stari poznanik Radek Sikorski. Takvi ljudi su danas potrebni Evropi.

A problem Trampa mogu riješiti samo Amerikanci – prije ili kasnije. Nadam se ne i prekasno za sve nas.