Miodrag Iličković: Da Boka Kotorska ostane “Nevjesta Jadrana”, drugi dio

Bokeški zaliv bez nuklearnih brodova

Argumenti koji se mogu čuti uglavnom su u prilog  ulaska Crne Gore u NATO ostavljajući po strani važne, diskutabilne, aspekte. Umjesto da ih vlada predhodno pošteno rasčisti sa svojim građanima i tako ojačana uđe u pregovore.

Jedan od aspekata o kome nijesmo čuli da se govori jeste pristup nuklearnih plovila teritorijalnim vodama.

Priključenjem NATO paktu  Crna Gora postaje dio zajedničkog prostora što podrazumjeva i pristup ratnih brodova u njene teritorijalne vode, u principu i onih na nuklearni pogon. Tri NATO   članice – USA, Velika Britanija i Francuska – posjeduju nuklearno naoružanje i flote na nuklearni pogon.

Boka i Kotorska luka, uobičajena su destinacija  brodova koji dolaze u crnogorske vode. Ali ovo nije lokalno pitanje. I kratka prijateljska posjeta nekog od nuklearnih brodova ili podmornice mogla bi da bude rizična a da ne govorimo ako bi jednog dana odlučili da se stacioniraju i iskoriste preostalu vojnu infrastrukturu i prirodne pogodnosti zaliva!

Zamislimo scenario havarije na nekom od plovila dok je u Boki – imajući u vidu konfiguraciju zaliva, naseljenost obale, prohodnost puteva!.

Istraživanja su pokazala da težina posledica od radiacije zavisi od mnogo faktora, udaljenosti od mjesta gdje se incident dogodio, terena i i slično. Oni koji bi se zatekli u parametru od 1 km od icidenta, dobili Lethal dozu od  600 Rem (radiation unit) i to samo za 1 sat!! Na distanci više od 1 km  doza bi bila 300 Rem dovoljno da izazove posljedice. Da bi se izašlo iz opasne zone evakuacija bi trebalo biti na preko 20 km udaljenosti što je skoro nemoguće  izvesti  takvom brzinom i izbjeći  radiaciju. Čitav region Boke gdje se incident desio bio bi kontamniran i  za mnogo godina nemoguć za život! To bi bio kraj “ekološke države” koja u stvari nije niti postojala osim na papiru.

Riziko ne nose samo polovila na nuklearni pogon već i drugo naoružanje koje bi se moglo naći na teritoriji Crne Gore – članice NATO  ili na brodovima blizu njene obale. Ili recimo da tokom neke vojne mislije neki od aviona ispusti u more bombu ili raketu sa nuklearnom glavom.

Danska je dileme riješila tako što je  nuklearnim plovilima de facto zabranila ulaz u njene teritorijalne vode. Kalkulišući sa rizikom  ukoliko bi došlo do havarije na nekom od plovila, nametnuti  su strogi standardi i uslovi da USA nije u stanju, ili nije voljna, da ih ispuni.

Po pitanju pristupa nuklearnih brodova Novi Zeland – kao clanica ANZUS pakta – svojevremeno je,  otišao najdalje i 1987. uveo zabranu pristupa teritorijalnim vodama, zoni od 12 milja, revidirajući odredbe iz Disarmament and Arms Control Act. Amerika je to shvatila kao akt koji implicite dovodi u pitanje njenu “nuklearnu doktrinu  na moru”. U znak odmazde suspendovana je vojna saradnja i zamrznuti politički kontakti na visokom nivou.

Oštro reagovanje Amerike prema Novom Zelandu i pritisci na vladu, došli su iz straha da bi i druge zemlje mogle da se povedu za njihovim primjerom, prije svega Japan.

Međutim tadašnja laburistička vlada umjesto da izgubi povjerenje, ojačala je poziciju dobivši podršku građana. Davanje koncesija   amerikancima smatrano je da bi bio udar na novozelandsku demokratiju, dovodeći u pitanje  mogućnost samostalnog vođenja spoljne politike.

Strah od nuklearnog icidenta bio je naročito izražen u Sovjetskom Savezu nakon Černobila. Preduzete su konkretne mjere posebno u lukama gdje su stacionirani drodovi nuklearne flote. U Murmansku je izradjen scenario za slučaj nuklearnog icidenta i sprovedena naučna ispitivanja. Scenario se bazirao na presumciji da je u luci došlo do havarije na nuklearnom postrojenjiu nekog od brodova. Kako su ispitivanja pokazala  od 500.000 stanovnika Murmanska bilo  bi 65.000 žrtava. Od toga 8.000 mrtvih i 26.000 izlozenih jakoj dozi radiacije sa teškim posljedicama.

Na universitetu u Aucklandu došli su do sličnih rezultata, ali iz političkih razloga istraživanja nikad nijesu iznijeta na uvid  javnosti.

Ne zna se koliko je bilo nuklearnih havarija koje su ostale nepoznate ili su drugačije prezentirane. Obavijeno je tajnom sve što je u vezi nuklearnog naoružanja i upotrebe. Australska ispitivanja pokazala su da tajnost kojom su obavijeni američki planovi za slučaj nekog icidenta, ne informisanost lokalnih vlasti i populacije, spriječava efikasnu koordinaciju.

Dali bi Crna Gora – kao članica NATO, bila u stanju da poput Novog Zelanda pruži i održi politički i ekonomski  otpor ukoliko bi se ukazala potreba da se njena teritorija upotrebi za vojne instalacije ili koriste pogodnosti za nuklearne brodove. Strateški značaj Bokokotorskog zaliva nije ignorisala niti jedna vojna sili na Mediteranu. Ne tako davno Sovjetski Savez sa Varšavskim paktom, uporno su nastojali da u zaliv dobiju pomorsku bazu. Na sastanaku expertske grupe Pakta krajem 1970, data je podrška hrvatskoj emigraciji za razbijanje SFRJ a za uzvrat ustupanje Bokeškog zaliva!