Ministar vanjskih i ombudsman unutrašnjih (ne)djela

Da je ministar vanjskih poslova Crne Gore vrhunski intelektualac, u to niko nije sumnjao. Ili makar ne bi trebao da sumnja, jer postoji sijaset objektivnih razloga koji upućuju na tu činjenicu.  A i kako bi kad je on ministar. A biti ministar u ekspertskoj vladi apostola Krivokapića govori samo za sebe i tu nije potreban nikakav tumač. Sve je dovoljno rečeno tom samom nepobitom konstatacijom, koja ima univerzalno značenje i opštepopovski konsenzus.
Ali ono što javnost nije znala je visok stepen promišljenih dubokih i analitičkih opservacija ovog jedinstvenog ministra, koje se odnose na pojedine političko nedostojne komentare pojedinih srpskopopovskih negacija ostatka sveta u novonastalom budućem srpskom svetu. Naravno, umnost ovog jedinstvenika ne bi bila za pohvalu da on na briljantan način ne komentariše četvorokoleginicu iz Vlade, koja je upravo dostojna takve vrste analize.
Radi uzdizanja ministra Radulovića na viši stepen sveopšte intelektualnosti, koju zasigurno zaslužuje ali i posjeduje ovaj mag diplomatije, sjajan retoričar na mnogim rumunskim jezicima svijeta, stamen i odlučan, posebno kada izađe na viđelo sa tvrdnjom da nikome ne dozvoljava da mu bira kadrove, iznijeću dvije mudrosti koje bi morale u nekom vremenu koje slijedi da budu u udžbenicima za studente nečega. Bilo čega. Samo da budu, u krajnje, okačene umjesto nekih od svetaca na zidovima našeg obrazovnog sistema. Jer ministar nije(još) pop, pa njegova totografija mudrosti ne bi remetila prosvjetna pravila.
Ministar Radulović je prvo lice množine koje je uspjelo da definiše što je to srpski svet: Da, da! Što se čudite. Zna čovjek da je to pitanje nedovoljno shvaćeno i u dijaspori posebno prenaglašeno. To je, po njegovom shvatanju onoga što on ne razumije, ustvari  organizacija poput Frankofonije, đe se baštini i uči srpski jezik. Pa tu onda nema nikakvog problema, veselo će crnogorska diplomatska veselica zaigrati kolo, kolo, naokolo… On ne vidi nikakav problem u tome. Bravoooo ministre. Neka si im konačno kazao što je srpski svet. A ne ono njihovo (njihovo znači crnogorsko a i svjetsko)zapomaganje. Ali, nastavlja ovaj izuzetni spoj svega i svačega, ako to podrazumijeva formiranje federalnih, konfederalnih, parafederalnih i bilo kojih drugih zajednica na Balkanu koje bi mogle da naruše nezavisnost, suverenost ili povredivost teritorije Crne Gore, onda on lično, njegovo (lično) ministarstvo, i svi oni u Vladi bili bi jednoglasni da tako nešto ne podržavaju.
Bravo her minister. Još jednom bravo, jer je jednom zaista malo kad neko ovako progovori. Nego što je nešto što je naglašeno ustvari prenaglašeno. Ma ajte molim vas, o kakvom to srpskom svetu govorite ako nema ove ugroženosti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Crne Gore. Jer oni, kako ministar reče samo uče srpski jezik. On ne vidi da otimaju crnogorske svetinje, duhovne hramove i manastire, otimaju crnogorske velikane i drsko ih prisvajaju, lažu o nama svakodnevno na svim Vučićevim televizijama i tabloidima. Pa ne vidi jer je prenaglašeno sve to što drugi vide, a on ne vidi jer je objektivan i bez paranoje. Za svijet, srpski svet predstavlja problem. Posebno za države u okruženju, koje su na svojim leđima ośetile, srpski svet devedesetih. Pa se pribojavaju i ovoga ovovremenog. Potpuno je jasno da su se prenaglasili po ovom pitanju, kako bi to objasnio ministar Radulović.
Ipak, njegovo objašnjenje koleginice četvororučice još je jače jer je konkretno i motivisano snagom objektivnog skeniranja (s)ličnosti. Ministar čisto sumnja da je žena četnik, po vlastitom kazivanju, radikalna. Pa naravno ministre da nije. Naprotiv, ona je demokratski četnik a to je onaj koji nema bradu. A ona, bar za sad, nema tako nešto. Reklo bi se bar iz onoga što je dostupno javnosti. A četnik bez brade ne može biti onaj što zubima rješava nesuglasice društveno-političkog karaktera. I na još neke načine, ali o tome nekom drugom prilikom.

Drugi slučaj ove sedmice, još jači od prvog, je zaštitnik za (ne)ljudska prava, intrigantnije ombudsman Bjeković. Taj je zaista genije, i tu nema zbora. Nije poznato kojom metodom je utvrdio, bar ne meni, da je čin grupe učenika OŠ “Lovćenski partizanski odred” na čelu sa nastavnicom Sanjom Vujović prilikom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope, poprimio elemente političkog protesta, zbog čega je došlo do, kako je ranije saopšteno, “zloupotrebe djece u političke svrhe”. Zanimljivo! U državi koja vaspitava naraštaje na antifašizmu, ili je makar vaspitavala, što je mnogo bliže istini današnjeg trenutka, Bjeković je našao da je to maltene ni više ni manje nego zloupotreba đece u političke svhe.
Ako mislite zaštitniče ničega, ili nečega što nikako nijesu ljudska prava, da ste ovim činom produžili rok trajanja vašoj funkciji, nadam se da vam ni ovakva vlada neće ovaj kukavičluk i ovu ljudsku sramotu uzeti kao vrijednost zbog koje vam treba dati da budete još jedan mandat to što ste ovim prilikom savršeno pokazali da jeste. A vi sebi samome saopštite što je to.

Śetiste li se ombudsmane đece u litijaškim kolonama koje su njihovi roditelji i srpski popovi isturali u prve redove kako bi državu onemogućili da reaguje? Što ne progovoriste tada? Ili učiteljice OŠ Jugoslavija u Baru čija su đeca klečala pred oltarima  srpske crkve.
Besramno ste okarakterisali sjajnu nastavnicu Sanju Vujović kao zlog upotrebljivača đece.  A ona je upravo suprotno od toga. Ona je omiljena, a vi nijeste. Ona je patriota, a vi nijeste, ona je čovjek. A vi ombudsmane?

Slavko Mandić