Milovan Đilas o četnicima – iz teksta “Plemenita mržnja,” Borba, 8.10.1942

Stevan Moljević

Stevan Moljević (Rudo,Bosna i Hercegovina , 6 januar 1888 – 15.novembar 1959,Beograd) je bio  srpski pravnik,četnički ideolog i savjetnik Draže Mihailovića  tokom Drugog svjetskog rata.

U svojem spisu Homogena Srbija  zagovarao  je stvaranje Velike Srbije  i njeno etnićko čišćenje  od drugih naroda.

Milovan Đilas

Milovan Đilas (Podbišće, kod Mojkovca, 12. jun 1911 — Beograd, 20. april 1995) bio je jugoslovenski komunista, pa disident, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, politički teoretičar, i pisac iz Crne Gore.

“Nije bilo tako davno kada je Milovan Đilas bio istaknut u mnogim stvarima i nije bilo tako davno kada je režim zahtijevao da se o Đilasu ne govori i ne priča, kada je bio najveći apatrid jugoslovenskog socijalizma, zatvorenik bez građanskih i političkih prava, disident u onom najdoslovnijem značenju te riječi. Još je temeljnije zaboravljena činjenica da je Đilas prije svoje pobune bio najviši partijski funkcioner, najbliži Titov saradnik, prvoborac, revolucionar, jedan od najistaknutijih vođa narodnog ustanka u Jugoslaviji, a nakon toga osoba koja se glasno pobunila protiv stvaranja nove privilegovane i birokratske jugoslovenske klase upravljača. ”

Milovan Đilas o četnicima – iz teksta “Plemenita mržnja,” Borba, 8.10.1942

“Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe. Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu. Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.”

Milovan Dilas about “chetniks,” 1942:

“The Chetniks, on the bridges over the Drina, slaughtered one by one, hundreds and thousands of Muslims – men, women, and children – who were bound together with wire. Under the leadership of the London-based exile government and Draža Mihailović in the country, they competed with the Ustaše in crimes, and surpassed them in treachery. In Serbia, they went after the Partisans as if on a game hunt, slaughtering and killing the dearest sons of the Serbian people, handing them over to the Germans. They tore the living flesh off Bata Janković in Čačak and stuffed it into his mouth. They slaughtered hundreds, thousands of freedom fighters in Montenegro and Herzegovina. They set about destroying entire young generations of Serbian combatants and the best people’s warriors, the heart of the people’s struggle. They handed over the children of freedom fighters from Montenegro to the hands of Italian fascists to mutilate and deform their young souls. In Herzegovina, they rape Partisan women, break the old bones of Partisan fathers and mothers, and level entire villages that have risen in the fight for freedom. There is no treachery, no baseness, no crime that the Chetnik would shy away from, there is no treachery and crime that the Chetnik exile ‘government’ would not reward and decorate with stars. Within it, the Great Serbian beast has awakened, which has no measure or end in treachery and crime, and which, for class reasons, smothers – in a sea of blood – the struggle of its own people in order to secure its bloody hegemonic rule in the future. The Chetnik – that is the most insidious, dirtiest traitor and criminal, that is the gravedigger of the Serbian people and all the peoples of Yugoslavia. The Chetniks and Ustaše, they are neither Serbs, nor Croats, nor humans.”

„POSTOJAĆE CRNA GORA, DOK JE LOVĆENA I DURMITORA, DOK JE MORA POD BAROM I KOTOROM, DOK JE SUNCA I DOK JE GRAHOVCA. NE DAMO TE CRNA GORO!

U ime Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“

inž. Zoran Marka Rašović