MILIJANA ĆIRKOVIĆ, ŽENA KOJA BIRA ODGOVORNOST

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Postoje dame koje život ne dočekuju raširenih ruku, već ga prihvataju onakvog kakav jeste  zahtjevan, često nepravedan, ali vrijedan svakog uloženog napora. Njihov put ne započinje obećanjem lakoće, već potrebom da se od samog početka uče strpljenju, disciplini i samopoštovanju. One ne izlažu svoju snagu, niti je pretvaraju u znak raspoznavanja niti je ističu kao privilegiju. Ona se kod njih podrazumijeva, jer je nastajala polako, kroz iskustvo, kroz padove i kroz odluke da se nastavi dalje bez obzira kakve su prepreke usponi i padovi pred vama. Milijana Ćirković pripada toj vrsti dama. Njena životna putanja ne oslanja se na preokrete, već na istrajavanje koje je dio njenog ličnog karaktera. Njena borba je satkana od trajanja, od niza malih, ali odlučnih koraka koji se ponavljaju iz dana u dan. U toj priči nema mjesta opravdanjima, niti potrebe za dodatnim tumačenjima njena istina stoji u dosljednosti, a ne u riječima. Kod nje postoji jasna svijest o sebi i odgovornost prema onome što joj je dato, a sve ostalo proističe iz tog odnosa punog snage i povjerenja.

Rođena je 26. avgusta 1986. godine u Podgorici, kao jedno od blizanaca u sedmom mjesecu trudnoće. Druga beba nije preživjela, a ni za Milijanu prognoze nijesu bile ohrabrujuće. Ipak, život se nije zaustavio tamo đe su očekivanja bila najniža. Umjesto slabosti, u njeno biće je utkana izdržljivost, a umjesto straha potreba da se ide dalje, bez potrebe za pravdanjem i bez suvišnih riječi. Ono što je dolazilo prihvatala je kao zadatak, a ne kao teret, svjesna da se život ne bira po lakoći, već po načinu na koji mu se odgovara. Prve samostalne korake napravila je kasnije nego većina đece, sa dvije godine i tri mjeseca. U tome joj je pomagao mlađi brat, koji ju je, gotovo instinktivno, gurao naprijed. Taj prizor ostao je trajna orijentacija njenog puta kretanje zasnovano na odluci, a ne na tempu. Od tada je svaki korak bio rezultat preuzete odgovornosti, svjestan dokaz da se granice ne ruše, već postepeno osvajaju.

Djetinjstvo joj nije bilo lišeno radosti, ali je nosilo stalnu potrebu za prilagođavanjem. Dok su druga đeca učila kako da budu brža i spretnija, ona je učila kako da istraje. Taj proces nije doživljavala kao obavezu, već kao dio odrastanja. Sa dozom humora i razvijenom samosviješću znala je sebe nazvati „malim Spartakom“, jer je svaka njena pobjeda dolazila iznutra, vjerujući da je svaki novi dan rada na sebi nova i vrijedna pobjeda. Nakon završene osnovne škole u Mojanovićima, upisala je srednju trgovačku školu. Upravo u tom periodu suočila se sa ozbiljnim zdravstvenim izazovima: kongenitalnom skoliozom, iščašenjem oba kuka i rijetkim Ehlers–Danlos sindromom. Bol je bio prisutan, ali nikada nije postao izgovor. Odustajanje nije bilo dio njenog unutrašnjeg poretka, jer je znala da bi to značilo gubitak lične ravnoteže i svojevrsno povlačenje iz života. Jedan trenutak iz tog perioda ostao je duboko utkan u pamćenje  kada, zbog nemogućnosti da hoda, biva nošena do taksija kako bi stigla kući. Taj čin nije doživjela kao poraz, već kao znak ljudske bliskosti i razumijevanja. Za Milijanu, obrazovanje nikada nije bilo formalno sticanje znanja niti formalna obaveza koju treba ispuniti. Ono je predstavljalo svjestan izbor da ostane prisutna u svijetu, da zadrži odnos sa ljudima i da učestvuje u vremenu kako bi pokazala i volju i strpljenje. Kroz učenje je gradila lični integritet, osjećaj pripadnosti i sigurnost da bez obzira na okolnosti, ima pravo i snagu da bude dio života koji se ne prilagođava, već traži odgovoran odgovor.

Ljubav prema sportu bila je prisutna od ranih dana, naročito prema košarci, ali fizička ograničenja nijesu dozvolila da se tim putem ide dalje. Ipak, sport kao vrijednost nije nestao iz njenog života. Prelomni trenutak desio se 2014. godine, kada se, kroz angažman u Udruženju paraplegičara Podgorica, susrela sa stonim tenisom. U početku oprezna i bez velikih očekivanja, postepeno je shvatila da se u tom prostoru otvara novo poglavlje lične stabilnosti i samopouzdanja. Stoni tenis je postao lično sredstvo dokazivanja, ali i način da se uspostavi ravnoteža između tijela i odluke, između mogućnosti i volje. Kroz treninge, takmičenja i svakodnevni rad, Milijana je gradila odnos prema sebi koji ne zavisi od rezultata, već od kontinuiteta. Danas, iza nje stoji više od pedeset osvojenih medalja, ali one nijesu suština njenog puta. Pravi uspjeh i rezultat ogleda se u sigurnosti koju je izgradila i u miru s kojim pristupa svakom novom izazovu. Milijana Ćirković je paraolimpijka ne samo po sportskom statusu, već po načinu na koji razumije i živi paraolimpijske vrijednosti  kroz disciplinu, odgovornost i kontinuirani rad. Njeno bavljenje sportom ne svodi se na takmičenje i rezultate, već predstavlja prostor lične stabilnosti i društvene odgovornosti, u kojem se paraolimpizam potvrđuje kao ravnopravno polje dostojanstva, istrajnosti i jednakih mogućnosti.

Prije pet godina prošla je kroz izuzetno zahtjevnu operaciju kičme. Period oporavka donio je nove izazove i potrebu za strpljenjem. Oslanjanje na porodicu, posebno na mlađeg brata, kao i na prijatelje i sportski kolektiv, omogućilo joj je da se vrati svakodnevici bez gorčine i bez osjećaja poraza. Taj period dodatno je učvrstio njen odnos prema životu  bez iluzija, ali sa jasnom voljom da se ide dalje. Danas Milijana Ćirković sport ne doživljava samo kao lični prostor, već kao odgovornost prema drugima. Kao predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore, već u drugom mandatu, svakodnevno se suočava sa složenim zadacima, administrativnim izazovima i potrebom da bude glas onih koje predstavlja ali i da se čuje jasno i dostojanstveno. Njeno liderstvo ne počiva na simbolici funkcije, već na radu, prisutnosti i dosljednosti u onome što radi. Za nju, invaliditet nije identitet, već jedna od okolnosti života. Ono što je određuje jesu izbori koje pravi, način na koji pristupa obavezama i odnos koji gradi prema zajednici. Promjene, kako pokazuje sopstvenim primjerom, ne dešavaju se same od sebe one zahtijevaju vrijeme, strpljenje i stalnu uključenost.

Kada govori o svom životu, Milijana ne insistira na sjećanjima prošlih iskustava. Umjesto toga, govori o zahvalnosti  prema porodici, prema ljudima koji su ostali uz nju i prema svakom novom danu koji donosi priliku da se krene ispočetka. U njenim riječima nema gorčine, već smirenosti i prihvatanja. Njena priča nije poziv na divljenje, već podsjetnik da se dostojanstvo ne dobija, već gradi, polako i istrajno. Milijana Ćirković podsjeća da vrijednost najčešće nastaje tamo đe ste najčešće sami sa sobom i sa vašim odlikama u istrajnosti, u odgovornosti prema sebi i u sposobnosti da se sačuva unutrašnja ravnoteža.  Njen primjer ostaje kao važna, ali i jasna poruka, posebno mladima da se put ne bira uvijek, ali se način (iz)koraka bira svakog dana. Da prepreke ne nestaju same, ali se mogu nadmašiti strpljenjem i dosljednošću. I da je možda najveća vrijednost u tome da čovjek ili dama ostane vjeran sebi, bez potrebe da to ikome dokazuje.