Međunarodni dan bijelog štapa

Povodom 15. oktobra, Međunarodnog dana bijelog štapa, Savez slijepih Crne Gore želi da istakne neke od najaktuelnijih  problema koji prate osobe oštećenog vida danas.

Lindon Džonson, nekadašnji predsjednik SAD, 1964. godine proglasio je 15. oktobar za dan bijelog štapa. Dugim nizom godina, kroz koje se širom svijeta obilježavao ovaj datum, te javnost bliže upoznavala s pravima, mogućnostima, postignućima i poteškoćama osoba oštećenog vida, može se bez sumnje reći da je on postao jedan od najznačajnijih datuma i svjetski dan osoba oštećenog vida.

Dugi, bijeli štap je prvenstveno simbol samostalnosti, nezavisnosti i potpune slobode  osoba oštećenog vida, pa tek onda pomagalo ili kako bi neki kazali ’produžena ruka’ osobe koja ga koristi. On je tek dvadesetih godina XX vijeka obojen u bijelo, kako bi bio upadljiv i kako bi ga lakše uočili ostali ljudi, te bili obazriviji prema njegovim korisnicima. Takođe, bijeli štap je jedinstveni znak prepoznavanja osoba s potpunim oštećenjem vida u svim zemljama svijeta, kao što je crveno-bijeli štap znak raspoznavanja osoba koje istovremeno imaju oštećenje sluha i vida.

Obuka za kretanje i orjentisanje u prostoru je i danas polazna osnova i temelj za mogućnost primjene nekih drugih, savremenijih vrsta pomagala – poput različitih elektroničkih uređaja, GPS sistema i mapa za navigaciju, pasa vodiča i slično. I danas, veliki broj ovih osoba, bijeli štap koristi združeno sa nekom drugom vrstom pomagala, što takođe daje dobre rezultate i uliva dodatnu sigurnost osobi koja ima oštećen vid.

Razvoj novih, naprednijih pomagala u odnosu na bijeli štap, te mogućnost izbora pomagala po sopstvenoj mjeri, samo je jedan od rezultata višedecenijskog, istrajnog rada samih osoba oštećenog vida, organizacija i ustanova koje se bave ovom populacijom.

Kako je pomagala za samostalno kretanje potrebno neprestano razvijati, osavremenjavati, izrađivati ih tako da budu što sigurnija za one koji ih koriste, isto tako je važno ne prestati sa kontinuiranim radom koji probija bedeme društvenih stega i prepreka, boriti se za punu primjenu garantovanih prava, inicirati nova prava koja prate razvoj životnih okolnosti, razvijati mogućnosti i potencijale od najranijeg djetinjstva i ne dopustiti da osobe oštećenog vida budu na marginama društvenih dešavanja.

Proteklo je više godina od ratifikovanja UN Konvencije o pravima lica sa invaliditetom (naša država je ratifikovala Konvenciju još jula mjeseca 2009. godine), a prava koja se nalaze na njenim stranicama, gotovo da se i neprimjenjuju.

Putem ovog proglasa, a u ime osoba oštećenog vida, čija prava promovišemo i štitimo, dužni smo podsjetiti cjelokupnu javnost i apostrofirati samo neke od najznačajnijih problema koji svakodnevno dotiču ove osobe:

–                              Izrazito je prisutna nepristupačnost fizičkog okruženja za osobe oštećenog vida u današnjoj Crnoj Gori, jer postoji svega dvadesetak ozvučenih raskrsnica na teritoriji svih opština i Glavnog grada – Podgorice. Saobraćajna nekultura, nepropisno parkirani automobili, a pritom evidentna inertnost saobraćajne policije da preduzima zakonske mjere i kažnjava učesnike u saobraćaju koji krše pravila, znatno otežava samostalno kretanje ovih osoba, su veoma izraženi u svim crnogorskim opštinama. Ne postoje reljefne, taktilne staze i natpisi na brajevom pismu na ulicama, trotoarima, u javnim ustanovama i zgradama velikih unutrašnjih površina poput aerodromskih zgrada, tržnih centara i sl,  koje bi olakšale samostalno kretanje osoba oštećenog vida. Rijetki su primjeri taktilnih traka vodilja unutar crnogorskih institucija i one danas postoje na svega nekoliko mjesta u zemlji.

–                              Inkluzivno obrazovanje je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg nivoa razvoja, a škole uglavnom nijesu opremljene osnovnim učilima za ravnopravno sticanje znanja i ove djece.

–                              Zapošljavanje je i dalje na čelu liste ključnih problema, a još uvijek nije riješeno pitanje „ne/prelivanja“ i ponovnog vraćanja sredstava u državni budžet, i to milionskih sredstava, koja su inače namijenjena osobama s invaliditetom, njihovoj pripremi i obukama za rad i zapošljavanje.

–                              Ne postoji Zakon o finansiranju organizacija osoba s invaliditetom i nema sistemskog finansiranja ovih organizacija, JER NIJESU  prepoznate kao organizacije od posebnog društvenog značaja.

–                              Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, te ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, za osobe s potpunim oštećenjem vida, je jedan od najaktuelnijih problema sa kojim se bore i Savez i same osobe oštećenog vida. U cilju poštovanja pomenutog zakona, inicirali smo više postupaka protiv Ministarstva rada i mjesnih centara za socijalni rad, koji vrše direktnu diskriminaciju i ne priznaju pravo na ličnu invalidninu osobama potpuno oštećenog vida

–                              Oblast pristupačnosti informacija osobama oštećenog vida, je polje kojeg treba unaprijeđivati i nešto što zahtijeva kontinuiran rad u cilju objavljivanja informacija u dostupnim formatima (audio-forma, Brajeve oznake, uvećana slova za osobe djelimično oštećenog vida i sl.). U ovoj oblasti su trenutno aktuelni Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o ljekovima, gdje nastojimo da propisani proizvodi i lijekovi budu obilježeni Brajevim pismom, čime će biti pružena dostupna informacija korisnicima oštećenog vida u pristupačnom obliku…

Centralnu proslavu i obilježavanje Međunarodnog dana bijelog štapa, ove godine organizujemo 14. i 15. oktobra u Baru (hotel „Sidro“). Takođe, u subotu, 15. oktobra, sa početkom u 9:30h, održaće se tribina na temu „Samostalno kretanje osoba oštećenog vida“.

Na kraju, 15. oktobar, Međunarodni dan bijelog štapa je prilika da pozovemo sve osobe oštećenog vida, njihove porodice i  prijatelje, predstavnike/ce svih relevantnih institucija, da združenim snagama, damo puni doprinos u građenju tolerantnijeg i humanijeg društva.

Izvršni direktor:

Goran Macanović