Mediteranski miris i šug nedostaje restoranima na moru

1
Mašo Čekić

Mašo Čekić

Od pameti do pjata, od muzike do suvenira, jezika i mode, uvoz je specifičnost naših naravi i ponašanja.

Uvozno gdje god i našto god je etiketa.

Samo da nije ne daj Bože naše.

Made in China, Italy …  Montenegro slabo iđe.

Kao da je tuđe bolje i ljepše, pametinije i savremenije od našeg, domaćeg, autentičnog, jedinstevnog, ali ne i prepoznatljivog.

Ko nije za sebe nije ni za drugoga, stara je izreka, ali nam drugi neće pomoći ako sami sebi ne umijemo.

Tako u krug, a u krugu od samo po metra u pitomoj Boki Kotorskoj zrakom i morem je blagodeti od našega mota, što bi ovdašnji svijet rekao.

Smokva s grane u prolazu na dohvat ruke, školjka ispod ponte, samo je operi i pospi limunom, odma može usta.

Žućenicu gazimo, a nijesmo svjesni, jer je mnogi i ne prepoznaju.

I šušta i gušta, pjesma kaže, a mi opet od svoga bježimo, jer se čini modernije na meniju ako je napisano pasta alla milanese, pizza, fungi itd.

Zašto bi pašta šuta ili pašta na pamiodoru, polpete, fažolete i brodet, to i takvo je moguće za prostiji svijet.

E nije, reći će Mašo Miško Čekić, publicista i novinar, autor više domaćih kuvara u kojima dominira “pramajka” ljekovitog bilja žućenica.

Za nas ovdašnje, trava gorka i ništa više, ali sve više Mašovom i upornošću njegovih sljedbenika brend Boke i na brojnim trpezama domaćina ovog kraja na sve moguće načine.

U restoranima na žalost još joj nema mjesta, baš kao ni Muljanskom brodetu, od najsitnije i najeftinije ribe, kakav u svijetu ne postoji, brodet kao posebno jelo Mditerana.

Ima ga ovdje i nigdje više, ali u restoranima slabo, priča ovaj kulinar, novinar i zaljubljenik u Boku Kotorsku i darove sa njezinih njedara.

“Pogrešno je vjerovanje”, kaže on “da se brodet pravi samo od najkavlitetnije i najskuplje ribe. Nije tačno, može od bilo koje vrste, sa školjkama sve zajedno, sve posebno itd. Takođe, nedostaju male buzare za svačiji džep”, primjećuje Čekić.

“Žućenica sa krtolom i prigana riba, savršena ljetnja večera koju ne možete naći u ugostiteljksim objektima. Šnicle umido (u saftu, toću) nema ih niđe, polpete sa fažolom na salatu, nema ih niđe”, primjećuje Čekić.

Verdura, kako povrće u Boki zovu, pravo je blago, ali se mora jesti kad mu je vrijeme.

Stađunasto povrće balancane, paprike, tikvice, jedu se ljeti, ali ih nema u restoranima kao jelo, ako i ima služe  isključivo kao dekoracija.

Ne daj Bože, kaže Mašo, tikvicu skuvati na lešo sa maslinovim uljem, ostom i lukom česnim.

Tih malih, lijepih i zdravih jela koja su karakteristika meditaranske kužine, nema na trpezama ugostitelja.

Mediteranski miris, šug, ukus malo je zastupljen po našim restoranima, od kojij jedan kouji  ebe smatra viđenijim usred Kotora, na meniju nudi paslulj sa kobasicom, a stađun je od ljeta i kupanja, turisti su došli da mirišu more i pjate morske, priča Mašo.

1 KOMENTAR

  1. Džabe se trudite i vi i Mašo oli ne vidite da se na sve strane tuđe vrijednuje. Zbore jezicima drugih država i đecu tako uče. Jedva iđe nešto naški.
    Vama hvala dragi naši novinari iz Kotora i iz ovoga radija našega domaćega ali nema vajde. Slabo je to i zato se gasi tradicija u svemu.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].