Marunović: Naša ideja mora biti beskompromisna u insistiranju da bude emancipatorska

Vruće je ovih dana. Temperature dostižu maksimum za ovo doba godine na svim poljima društvenog, političkog i kulturnog života, što je tačno, smatra režiser Danilo Marunović, gostujući u emisiji A plus TV TAMO I NATRAG.

Baš intenzivna temperatura trenutka duha vremena mogao bih reći, a ja volim takve trenutke. To su trenuci koji, ne samo da inspirišu nego rezultiraju nečim novim, nekim novim idejama, nekim novim vrijednostima. Nešto se katarzično desi u tom sagorijevanju da kažem, u tom žaru nekog  društvenog porađanja. Mislim da su to katarzični trenuci jako dragocjeni za bilo koje društvo, pa i naše.
Poruka ima raznih. One daju dijagnozu vremena kojeg živimo i crtaju nam rješenje kako da riješimo probleme.
Na pitanje koliko to kao društvo razumijemo, Marunović je kazao da misli da su nam makar zadnji događaji vrlo plastično ocrtali neke sindrome od kojih smo oboljeli mi. Kad kažem mi, mislim na ljude koji zastupaju principe nezavisne, građanske, slobodarske i evropske Crne Gore. Upali smo u jednu zamku samozadovoljstva, narcisoidnosti, jedan sindrom elitističkog getoiziranja unutar te naše ideje. To nije ništa novo ali je doseglo do svog istorijskog maksimuma. To je praksa s kojom mora hitno da se prestane. To je kancer koji moramo hitno da izliječimo. Zbog te osobine gubimo najdragocjeniju osobinu našeg pokreta. A to je da on bude široko inkluzivan. Da bude harizmatičan. Da osvaja kulture drugih zemalja u afirmativnom smislu. Da bude magnetičan. Da bude toliko inkluzivan da može da probudi procese ne samo u Crnoj Gori nego i u regionu. Mi smo to imali u našoj bliskoj istoriji. Slavno vrijeme Liberalnog saveza, ta harizma te ideje, ta superiornost te ideje, braniti Crnu Goru, njenu državnost, njenu samobitnost, njenu samosvjesnost je podrazumijevala koncept koji nije uključivao nacionalizam. Nije uključivao concept  neke nacionalne ideološke organizacije. Bio je jedan spektakularan pokret na vrijednosnom prije svega planu. Nije zato bio osuđen na propast. Čim se distanciorao od tog koncepta i ušao u ovaj sindrom o kome baš sad pričamo Liberalni savez se profanisao kao ideja i propao. Naravno, čuveni sindromi, naše pizme, sujete i to je nešto što danas egzistira, čini mi se jače nego ikada, vjeruje Marunović.

Naša ideja mora biti beskompromisna u insistiranju da ona bude emancipatorska. Ukoliko izgubimo emancipatorski karakter naše borbe, ona će ostati diskonektovana za najveći broj ljudi, pogotovo mladih ljudi. To je sindrom danas i mi se moramo pogledati u ogledalo i sebi priznati. Mladi ljudi se ne konektuju na ideju odbrane Crne Gore.
Od ikonografije samog pokreta, do rukopisa , stila samog pokreta, kroz ono što se emituje na socijalnim mrežama je nešto što je postalo previše defetističko. Previše kritizersko. Toliko je loše energije. Toliko je jednog principa insistiranja na kritici, na devalvaciji tako lako, tako bez odgovornosti, bez kriterijuma. Čak i najznačajniji ljudi iz naše javne sfere tako lako daju etikete. Tako lako negiraju. Postali smo društvo u kome je dominantno reći to rušilačko NE, nego to afirmativno DA. To afirmativno DA nedostaje Crnogorskom pokretu slobode. Jer, ako vidite kakva je detonacija te dobre, pozitivne energije se desila na referendumu, kroz samu tu rječicu DA, to DA je bilo DA svemu dobrome i to je bilo, nasuprot  drugoj opciji NE, koja je negirala, u samom  startu bila superiorna ideja.

Raštimovani moralni kompas

Marunović govori o društvu, o pokretu, o ideji kojoj sam pripada. Tako da, kako kaže, nije mimo ovog sidroma. Vjerovatno i sam patim od njega, kazao je, u određenoj mjeri. Kad govorim o tome, govorim o sebi, o svojoj kući, o svojoj ideji. Da, u pravu ste da se iza ovoga što govorim kriju određeni razlozi za tako nešto. Jer se ovih dana pokazao nikad jasnije taj sindrom tako trodimenzijalno u javnom prostoru. Na pitanje đe ga je uočio, Marunović kaže da je nevjerovatno da nakon njegovog privođenja od strane BIA i proćerivanja  iz države Srbije, dio crnogorske javnosti, njegovog glumca koji je igrao u Glembajevima u Narodnom pozorištu, tamošnji tabloidi proglašavaju za ekstremistu i komitu, a da ga  istovremeno u Crnoj Gori  nazivaju poslušnikom koji je igrao okupatoru na noge. Znači, on je na obje adrese linčovan. To govori o nekom iracionalnom stanju. O nekom potpuno raštimovanom moralnom kompasu. Kako to da se mogu konektovati te dvije antivrijednosti u smislu tajne službe i Srbije, i ove naše vrijednosti? Kako mogu da se poklope interesi ta dva pola. To nema elementarnog smisla. Nijesam vjerovao da ta vrsta ludila kod nas može biti moguća, ali evo, moguća je.

TRINAESTOJULSKA NAGRADA BEĆIROVIĆU, NEGATORU CRNE GORE I CRNOGORACA

Žiri za dodjelu 13-to julske nagrade odlučio je da najveće državno priznanje dobiju književnik Bećir Vuković, muzičar Miloš Karadaglić i grafičar Veljo Stanišić. Kako je moguće da najveće državno priznanje dobije Bećir Vuković koji je otvoreni negator Crne Gore i Crnogoraca, neko ko je kazao da je crnogorska nacija komunistička izmišljotina. Umjesto kazne, kod nas za takve monstruozne laži nagrađuju?

Prije argumenta kojeg ste naveli, njegovog odnosa prema našoj naciji, našoj kulturi, prvo bih primijetio da se ne radi o stvaraocu formata koji bi mogao dobiti najveće državno priznanje. Ni po čemu. To je jedna stvar. Druga stvar je država koja dozvoljava da najveću državnu nagradu koja nosi ime 13. jula da osobama koje baštine vrijednosti fašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, koji je danas aktivan, žilav i živ, nije država. To je skandal par ekselans. Skandal evropskog formata. To je odluka države da stane na pogrešnu stranu istorije. Žiri je instruisan, i to sam kazao juče i danas. Većina u žiriju koja pripada političko ideološkoj formulaciji bliskoj crkvi aktuelne vlasti i režimu u Beogradu su dobili zadatak da podrže tog čovjeka i da mu daju nagradu. Kazaću ekskluzivno kod vas, da sam tu informaciju da će on biti nagrađen dobio nekoliko dana prije samog glasanja. I odlučio sam da budem svjedok cijelom procesu, da ne mogu to da urade tako nečasno, bez javne odgovornosti. Da vidim na koji način će se izvršiti ta nečasna manipulacija i da to predstavim javnosti.

Nakon svega čini se da je mnogo bolje što ste prihvatili da budete član žirija, jer za ovakve kombinacije i namještanja javnost ne bi znala. Ima i onih koji misle da vam tamo nije bilo mjesto. Što Vi nakon svega kažete?

Mislim da je to konstrukcija koja je jednostavno netačna, proizvoljna, brzopleta. Razumijem Crnogorce. To je nacija koja je propatila mnogo i koja pati mnogo. Iz te patnje se rađa jedna vrsta frustracije. Jedna vrsta mrčnog odnosa prema stvarnosti. To je potpuno prirodno stanje. Razumijem te kritičare i čak ih ne osuđujem. Prećerali su jer to ne odgovara istini. Nijesam ja dao legitimitet tom žiriju nego naprotiv, rekao sam da je odluka žirija namještena. Rekao sam i odmah skrenuo pažnju na prvom sastanku, što mi je drago da je Udruženje pravnika danas reagovalo,  da je ta nagrada nelegitimno dodijeljena. Bilo mi je nejasno koji je kriterijum za dodjelu nagrade, jer se dodjeljuje u tri društvene kategorije. To postoji u zapisniku i to ljudi mogu da vide.

Nagrada je ovim slučajem kompromitovana i to ne samo za ovu godinu i buduće godine, već i za veliki broj godina unazad. Na pitanje da li više Trinaestojulska nagrada ima smisla, Marunović misli da je ona ogrezla u jednom mrtvačkom akademskom pseudoeleitističkom konceptu nagrađivanja. Smatrao sam da ove godine treba nagraditi organizaciju The Books of Knjige. Ne znam koliko smo svjesni koliko je The Books of Knjige važna umjetniča pojava u Crnoj Gori.
Monty Python crnogorski. Jedan od najvećih naših nacionalnih brendova. I ako bi nagrada prodisala u tom smislu i otvorila prostore za afirmaciju takvih pojava u crnogorskom društvu, to bi bio veliki pomak. Bio sam ubijeđen da ide u tom pravcu. A onda je uslijedio filmski preokret. To što čovjek može sebi da dozvoli u etičkom, moralnom smislu. Svaki član žirija u prvom krugu ima pravo da predloži pet kandidata. Nakon moje elaboracije zašto su The Books of Knjige tako važna umjetnička pojava, čovjek me briljantno nadogradio u argumentaciji. A čovjek je Dragan Koprivica i dao im glas. U tom trenutku su to bila tri glasa. Svega desetak minuta kasnije kad (Koprivica) treba da predloži svoja četiri kandidata, on predlaže tri. Nema buksovaca a on ima pravo na još jednog kandidata. Pitam ga je li malo prije podržavao  buksovce i kakva je to evolucija stava? Nije htio da odgovori na pitanje.

Marunović je jasan da je ta nagrada dodijeljena nečasno, nepravedno, uz lobiranje sa raznih adresa i mislim da je takvih primjera bilo i ranije.

BIA, privođenje u Beogradu, PROTJERIVANJE

Kad je BIA zakucala oko 9 ura u petak na vrata vaše hotelske sobe i kad su kazali ko su, to za Vas nije bilo iznenađenje. Utisak je da ste ih očekivali.

Čini mi se da sam oduvijek očekivao da se nešto takvo desi. Kad sam otvorio vrata i kad su rekli ko su i što su, reagovao sam bez ikakve senzacije. Potpuno miran. Najbitnije je kad je čovjek siguran u ispravnost svoje ideje, svojih postupaka, svoje moralnosti i u tom smislu uvijek superioran. Pet sati je trajao razgovor. Nije to razgovor. To je jedna vrsta psihološke igre sa obje strane. U početku su mi objasnili da je razlog privođenja moja posljednja kolumna i da sam zbog formulacije o Vidovdanu kao njihovom nacionalnom prazniku, kao mitološkoj konstrukciji izgrađenoj iz poraza, njima nacionalna uvreda i da izaziva međunacionalnu netrpeljivost. Da je samo 24 sata prošlo bilo bi jasno da se moja kolumna u svojoj ispravnosti potvrdila jer se u Beogradu nacrtalo sve ono što sam napisao u toj kolumni. Sve se desilo na ulicama Beograda je  mnogo slikovitije nego što sam ja to napisao. Što je još veći paradoks, naša predstava koja se odigrala u Narodnom pozorištu upravo govori o tome. To je priča o korumpiranoj moćnoj eliti, pokvarenoj, zloj, inteligentnoj, perfidnoj i pobuni protiv nje. Da bi ti pobunjenici protiv te imperije postali još gori nego oni sami. Predstava je vrlo intenzivno komunicirala baš sa tim danom koji se dešavao u Beogradu, zato je sve to tamo bilo tako spektakularno.

Na pitanje da li je Danilo Marunović bio meta BIE zato što su njegovi stavovi poznati, zato što je Crnogorac i zato što donosi Beogradu predstavu hrvatskog književnika Krleže, režiser je odgovorio da je u pitanju jedna ekipa koja je informisana ali koja suštinski, uz sve poluge moći nema odgovor na ono što je ta predstava u Beogradu proizvela.

Nemaju  odgovor na onu Crnu Goru o kojoj  sam vam pričao na početku ove emisije. Na Crnu Goru sa emancipatorskom inkluzivnom osobinom, na Crnu Goru koja je uvijek pružala u regionu jednu vrstu alternative političkom ludilu. Ta Crna Gora je rušila diktaturu Miloševića koji je poslat u Hag. Ta Crna Gora je otvorila evropsku perspektivu ovoga Balkana. Crna Gora je skrivala od egzekucija progresivne političare u sukobu sa totalitarnim režimima.

Ta Crna Gora je otvorila vrata svijetu, Evropi i NATO savezu.  Ta Crna Gora je uvijek bila ovdje inspirator novih pokreta. Crna Gora je tog dana sa Glembajevima u Narodnom pozorištu u kulturnom središtu najvažnije kulturne institucije Vučićeve Srbije, koja je pod kontrolom vučićevog sistema, koja poziva da se odigra predstava u režiji državnog neprijatelja Danila Marunovića, a ne dozvoljava novoimenovanom upravniku Bokanu da uđe u njihovu zgradu. Pazite koja je to vrsta pobune.

Ti ljudi će platiti cijenu toga, zbog te vrste saveza sa crnogorskom umjetničkom progresivnom scenom, koju ovde izgleda ne razumiju ili ne žele da razumiju iz tog cinizma. To je taj sindrom o kome smo pričali, to je nešto što je neodbranjivo. Zato je neuništivo. Protiv toga nema odgovora.
Zato je važno što je predstava odigrana, kazao je između ostalog Marunović.

O svemu vezanom za pomenute teme opšrirnije u emisiji koja je postavljena ispod teksta.