MARKO LJUBIĆ: Zašto Hrvatska uopće sudjeluje u ‘paradiranju’ s Vučićem, Milatovićem i Komšićem?

Milanovićeva odluka da zbog Vučića otkaže sastanak predsjednika država članica inicijative “Brdo-Brijuni” je očito sračunata na zamagljivanje aktualnih procesa izazivanjem posebne pozornosti i novih prepucavanja sa Srbijom, što se pokazalo tradicionalnim efektnim mamcem za hrvatsku i srbijansku javnost. S obzirom da je u Srbiji latentna predizborna atmosfera zbog najavljenih izvanrednih parlamentarnih izbora za sada bez datuma, nema sumnje da Milanovićev čin odgovara Vučića za podgrijavanje tamošnje atmosfere, ali taj čin svakako ima i svoju unutarhrvatsku namjeru.

Piše: Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnista i publicista

Koju, kakvu konkretno, nepotrebno je nagađati, otkrit će se vrlo brzo.

Kladio bih se da to s čega se preusmjerava fokus ima posebnu težinu.

Nekoliko je stvari suspektno u ovoj Milanovićevoj odluci.

Prvo, Hrvatska nikada i nije trebala prihvatiti ovakvu inicijativu, jer ne postoji ni minimum pretpostavki da bi ona mogla doprinijeti bilo čemu dobrom i kvalitetnom. Pogotovo zato što ni jedna od ovih država članica ne može ni samostalno, ni u međunarodnom kontekstu otkloniti ni jedan jedini problem u međusobnim odnosima tih država, pogotovo utjecati samostalno ili zajednički na rješavanje niza strateških državnih pitanja u tim zemljama.

Paradiranje pred kamerama

Čemu onda paradiranje pred kamerama kad čak i to izaziva podsmijeh većine naroda u tim zemljama?

Drugo, ne znam zašto bi i po čemu bio persona non grata Vučić, a ne bi recimo Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, ili Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, u kojoj je na čelu parlamenta politički Srbin, dokazani velikosrpski terorist i vojvoda Mandić, a posrbljena država besramno progoni crnogorske intelektualce na svakom koraku, posebno izraženo u procesu protiv tzv. Cetinjana zbog prosvjeda tijekom predsjedničke kampanje.

Državno tužiteljstvo je prosvjed konstruiralo kao teroristički akt, bez ikakvih konkretnih dokaza, s lažnim svjedocima i policajcima prisiljenim lagati, a među “teroristima” je i predsjednik Skupštine Dukljanske akademije (DANU) akademik Sreten Vujović, koji je jasno naglasio motiv primjerenog političkog prosvjeda u poruci tadašnjeg kandidata, danas predsjednika Milatovića, da nije problem ako pogine deset Crnogoraca.

S druge strane, BiH ima tročlano Predsjedništvo već godinama teško kontaminirano izrazito antihrvatskim djelovanjem Željka Komšića, pa je nemoguće uputiti poziv Predsjedništvu BiH a izbjeći Komšića. Primiti njega u Hrvatskoj je ljigavije i izraz većeg nepoštovanja prema svome narodu nego primiti Vučića, jer je za razliku od Vučića, notornog neprijatelja s kojim se u nekim situacijama može biti korisno sastati jer može riješiti neke probleme, Komšić je varalica, koja ne može ni da hoće riješiti bilo što Hrvatima interesantno, jer je on bošnjačka i međunarodna igračka nedostojna i neprijateljskog statusa.

On je samo i jedino bezvrijedna štetočina, koja može samo nanijeti štetu prije svega spriječavanjem Hrvata da upravljaju svojim nacionalnim interesima u okviru nadležnosti Predsjedništva.

Treće, okupljati te tipove i uz samo spomenute činjenice, stvarati dojam da su oni na “putu u euroatlantske saveze” je ružnu izrugivanje svojoj političkoj poziciji i svome statusu, kakav je god u tim savezima, te ismijavanje i onako prilično tužnog ugleda tih saveza, koji, kakvi su god, bar formalno i javno ne bi smjeli spadati na razinu Vučića, Milatovića i pogotovo Komšića. To je s jedne strane kompliment većini briselskih birokrata, jer su i oni mila majka prema ovim tipovima.

Kamo vodi put?

Kamo vodi “put” s Vučićem, koji nasuprot baš svim europskim nastojanjima i nasuprot golemoj cijeni, koju europski narodi plaćaju da bi koliko toliko ostvarili minimum načela u Ukrajini i prema Rusiji, prema Hrvatskoj ne samo da ne pristaje ni na minimum humanosti i preda tijela i podatke o lokacijama tolikih pobijenih ljudi, da ne spominjemo druga strogo načelna pitanja iz domene odgovornosti agresora, nego obranu i oslobođenje od svoga zločina proglašava – zločinom?

Kamo?

Kamo vodi “put” s Jakovom Milatovićem, kome deset života Crnogoraca ne znači ništa, progoni akademika Vujovića i njegove prijatelje jer su se pobunili protiv te monstruoznosti, i što takav “državnik” može tim “putom” donijeti Europi? Hoće li on imati empatije prema ukrajinskim stradalnicima, kad mu životi njegovih sunarodnjaka ne znače ništa? Kakva bi to Hrvatska bila zemlja da taj “put” vodi preko nje i uz njenu pomoć?

Takvi kao Milatović i njegova prosrpska politička struktura u Crnoj Gori su negacija svih načela.

Jedini ispravan i moralan čin je prokazati takve politike i njihove nositelje, ali ne Piculinim izvješćima, nego pozvati te Cetinjane u Bruxells i pokazati ih tim bezličnim tipovima koji pozdravljaju “pristupni put” Milatovića i njegovih kompanjona.
I lupiti ih sankcijama dok se ne opamete!

A Komšić.

On je sam po sebi ružna slika današnje Europe.

S takvima se ne “putuje”.

Nigdje.

I nikad.

Da je predsjednik Milanović u primjerenom razgovoru iznio otprilike ovakve argumente Plenkoviću, ili da mu ih iznese sutra na sastanku, pa da inicijativi Brdo- Brijuni, Hrvatska pošalje javnu poruku – zbogom nedostojni skupe, bio bi to državnički čin i državotvorna politika. I poruka.
Ovako, ispada banalizacija politike razine Vučića i Milatovića.

Komšića ne.

On je ništa s političkim neugodnim mirisom, pa ga treba raskužavati onaj tko ga je odjenuo za paradu i tko može podnijeti politički smrad bezlične štetočine.

Fenix-magazin/IK/Marko Ljubić