Mandićevo kukavičje jaje Cetinju

0
Foto: Skupština CG

Piše: Goran Sekulović

Sve što se dešavalo na posljednjoj śednici Skupštine Crne Gore održanoj na Cetinju, pravo je ogledalo za sve političke aktere u našoj zemlji. Preśednik Skupštine kao stvarni vođa klerofašističke parlamentarne većine pokazao je još jednom – što naravno nije nikakvo iznenađenje, jer on u kontinuitetu sprovodi svoj dosljedni politički cilj uspostavljanja za Crnu Goru velikodržavnog institucionalnog okvira tzv. ”srpskog sveta” – kakve su prave namjere stranaka na vlasti koje su suštinski i potpuno okrenute autokratskom modelu, u teoriji poznatom kao istočno-azijatski totalitarizam, nedemokratskog upravljanja društvom i državom. Simbolično ovu namjeru, ali već uveliko i praksu, predstavlja novi vizuelni identitet Skupštine Crne Gore, a konkretni i svakom jasni i vidljivi anahroni, totalitarni, konzervativni, uistinu klerofašistički sadržaj i karakter, naum i poslanje sa ogromnim dalekosežno negativnim posljedicama po crnogorsko društvo, predstavlja svakako najavljeni Zakon o stranim agentima, odnosno prije svega o stranim agenturama u NVO sektoru i u civilnom društvu, nakon čega bi se umjesto u Evropsku Uniju, Crna Gora našla u društvu sa Rusijom, Bjelorusijom i drugim zemljama sa trenutno nedemokratskim garniturama na vlasti.

No, cetinjsko zasijedanje, kao što rekosmo već u prvoj rečenici, nije bilo samo ogledalo za vlast, već i za opoziciju. Nevjerovatno je kako se ponaša opozicija na sve ove i namjere i već prilično realizovane tzv. ”javne” politike vlasti. Samo nekoliko njenih predstavnika se osvrnulo na Mandićevu odluku o izmjeni vizuelnog identiteta Skupštine – od kojih je jedan časno poručio da neće još dugo raditi to što radi, ali za tu itekako poželjnu kratkoću treba prije svega da se sam DPS potrudi, tj. promijeni svoje djelovanje – što i ne čudi kada se zna kako su se cjelovito kao stranka, i programski i praktično, odnosili godinama i decenijama prema stubovima crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta, odnosno prema crnogorskoj etničkoj naciji, crnogorskom jotovanom jeziku, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, crnogorskoj kulturi, crnogorskoj istoriji… Zadržimo pažnju za tren samo na jedan segment izuzetno važnog obrazovnog i vaspitnog procesa kao temelja na kojemu se gradi nacionalni i državni identitet svake zemlje. Upravo je suverenistička vlast DPS-a ukinula jedini list, odnosno štampani medij koji je izlazio na jotovanom crnogorskom (druga dva su časopisi – ”Matica” Matice crnogorske i ”Lingua Montenegrina” FCJK) jeziku – mjesečnik crnogorskih prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika ”Prosvjetni rad”, koji je trebao da proslavi 70 godina postojanja, i njegove redovne dodatke: ”Za nastavu”, ”Đečiji lis”, ”Crnogorski identitetski glasnik” i ”Crnogorski studentski informator”. Oni koji su ga ukinuli, i tada i danas su na čelu Zavoda za izdavanje udžbenika (institucije koja bi trebala da bude u vrhu onih koji odgovorno i brižno vode računa o temeljima crnogorskog ukupnog identiteta), dakle, bogom dani za sve klerofašističke Vlade nakon 2020.g. Izbor za Preśednika Crne Gore 2018.g. Milo Đukanović je zavrijedio poglavito zahvaljujući upravo identitetskim obećanjima – 2014.g. sam napisao u knjizi ”NATO i EU: ”Crna Gora, Istok i(li) Zapad” da su pred Đukanovićem, da bi zaokružio svoj državnički put, još tri zadatka: crnogorski identitet, Crnogorska pravoslavna crkva kao najvažniji segment tog identiteta i personalna, odnosno ukupna reforma DPS-a – od kojih je vrlo malo realizova(n)o, a ono što se pokušalo sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom i prije i poslije toga bilo je katastrofalno i potpuno neadekvatno sa ogromnim negativnim posljedicama prije svega u liku tzv. ”litija”, što sve živimo i dan-danas i što će nas pratiti još dugo. Partija i vlast sa takvim identitetskim ”repom” – i ranijim i današnjim – i ne može se drugačije ponašati nego kako se ponaša.

To kako bi trebalo i DPS i druge opozicione partije da se ponašaju pokazala je – praktično im nacrtavši ”mapu puta” – Danica Nikolić riječima da ne može da shvati kako je opozicija ostala u sali i dalje se obraćajući Mandiću sa ”gospodine predsjedniče”, umjesto da odmah izađu svi njeni poslanici i pozovu građane na proteste. I nije ovđe riječ o nekom nepoštovanju institucija, već upravo suprotno i ne radi se o nikakvom mogućem albanskom nasilnom sindromu i scenariju koji je trenutno vidljiv u odnosima tamošnje opozicije i vlasti. Baš se sadašnja ”crnogorska” vlast ponaša na način nepoštovanja istorijskih i pravih identitetskih institucija i  śećanja Crne Gore (śetimo se samo praktično stalnog prijećenja sa građanskim ratom dok su bili opozicija, pozivanja na zakopano oružje i nasilno zalijetanje na zgradu crnogorske Skupštine koja se sada kao objekat marginalizuje i zamjenjuje novim vizuelnim identitetom), a dok je bila opozicija ponašala se vrlo nasilno i militantno željeći da osvoji po svaku cijenu vlast – dakle, i 2015. i 2016., između ostalog. Ali, DPS i druge opozicione suverenističke stranke se ponašaju dosljedno neadekvatno od 2020.g. Koliko su samo puta mogle da poentiraju i podstaknu mirnu i pozitivnu društvenu energiju građanskog aktivizma i patriotizma? I kada se on (pro)budio, spontano patriotski i odijeljeno od DPS-a u liku sjajnih i veličanstvenih dešavanja na, prije svega, Belvederu, Bogetićima…, i on i drugi suverenistički stranački subjekti su se potrudili da splasne, posustane i praktično se ugasi i nestane. Partitokratija je rak rana i vlasti i opozicije danas u Crnoj Gori. A koliko su samo DPS i ostali suverenisti mogli i naravno i dalje mogu da (is)kreiraju svoje politike u okviru tzv. Vlade u sjenci, što je u potpunosti izostalo svo ovo vrijeme?! Bez tog cjelovitog i realnog plana po svim društvenim i državnim aspektima i zajedničke građanske i patriotske vizije i na taj način već sada vidljivog i uporedivog plusa i kvalitetne razlike između vladanja sadašnje vlasti, s jedne strane, i sadašnje opozicije a moguće buduće vlasti, s druge strane, ne može se ni znati ni vjerovati niti čak ni priželjkivati povratak bilo kojeg političkog subjekta na vlast, a ponajmanje onog koji bi se i dalje ponašao na način pređašnjeg vladanja koje je većinsko građanstvo opomenulo i kaznilo svojim jedinim mogućim argumentom a to su izbori.

Tako nam – sa vrlo niskim nivoom intenziteta opozicione energije DPS-a i ostalih, čast pojedinačnim izuzecima – prolaze mirno i takvi ”rariteti” kao što je potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora između SPC i Vlade Crne Gore, ili pak ovi posljednji naumi ”crnogorskog” vladajućeg klerofašizma koje smo čuli nedavno na Cetinju. Andrija Mandić je sa novim vizuelnim identitetom Skupštine Crne Gore podmetnuo kukavičje jaje i samoj Skupštini, i Prijestonici Cetinju, i Crnoj Gori i svim njenim građanima. Zamjenjuje Mandić, odnosno marginalizuje i izostavlja, objekat Zetskog doma koji se nalazi i na zvaničnom sajtu Skupštine u dijelu istorijskog osvrta na crnogorski parlamentarizam, da ne govorimo o tome da ne postoji, odnosno da nema suštinskog i pravog, kvalitetnog razloga za, kada je riječ o vizuelnom identitetu Skupštine Crne Gore, stavljanje ”na stranu” i ”u zagradu” sadašnju zgradu crnogorskog parlamenta u Podgorici, jednog od najreprezentativnijih ostvarenja moderne arhitekture nakon Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori, koja je temeljno rekonstruisana prije tri godine. Kada je riječ o Zetskom domu, u njemu su se održavale prve sjednice novouspostavljene Narodne Skupštine Knjaževine Crne Gore nakon donošenja Ustava zemlje i prvih parlamentarnih izbora, sve dok se nije izgradila zgrada Vladinog Doma koja je svečano otvorena na dan proglašenja Kraljevine Crne Gore 1910.g.

Kada se razmišlja o zdanjima na Cetinju koja bi mogla da posluže za eventualnu izmjenu vizuelnog identiteta Skupštine Crne Gore, svakako bi trebalo imati u vidu upravo Vladin Dom. Ovo izvanredno arhitektonsko-građevinsko djelo italijanskog arhitekte Ćezara Avgusta Koradinija koje su radili strani majstori u neobaroknom stilu, prva je zgrada u Crnoj Gori rađena od armiranog betona  U vrijeme kada je sagrađena, zgrada Vladinog Doma je bila najveći objekat u Crnoj Gori. Na pročelju fasade je veliki časovnik, a pored njega su figure muškarca (Dan) i žene (Noć), po uzoru na Mikelanđelovu grobnicu Medičijevih iz Firence. Ispod časovnika su figure boginja Flore i Minerve. Vladin Dom bi mogao i vjerovatno i trebao biti ona s pravom izabrana istorijska zgrada Cetinja kao Prijestonice Crne Gore koja bi uistinu reprezentativno predstavila jedan značajan dio parlamentarizma Crne Gore, tim prije što je rad crnogorske Skupštine u ovoj zgradi bio vezan za period Crne Gore kao suverene i međunarodne zemlje. Posebno je simboličan podatak da je posljednju svoju  śednicu uoči same okupacije Austro-Ugarske i gubitka nacionalne i državne slobode, ali i uoči nešto kasnije okupacije od strane Kraljevine Srbije i nestanka Crne Gore kao nezavisne zemlje i ravnopravnog subjekta međunarodnog prava, crnogorski Parlament održao u decembru 2015.g. baš u Vladinom Domu. Bio je to i posljednji da kažemo  śednik Narodne Skupštine Crne Gore kao suverene zemlje i bilo je potrebno skoro čitav vijek (kako je to vizionarski predvidio veliki prijatelj Crnogoraca i Crne Gore, američki arhitekta Vitni Voren u svojoj knjizi ”Crna Gora – zločin Mirovne konferencije”) da bi se obnovila Crna Gora kao međunarodno priznata država.

Iz svega ovoga se vidi koliko je stalo Mandiću i vladajućoj većini za ”Petrovićevsku Crnu Goru” koju često spominju. Nijesu oni za Petrovićevsku suverenu i međunarodno priznatu crnogorsku državu Crnu Goru koja se uvijek dičila međuetničkim mirom i skladom, kao i svojom istorijski i univerzalno humanistički utemeljenom etikom čojstva koja je u osnovi njenog shvatanja i riješavanja i svojeg i svakog drugog etničkog pitanja, već za nesamostalnu i nesuverenu srpsku Crnu Goru kao dio velike srpske države, dakle, Velike Srbije, koja će biti uvijek faktor razdora, sukoba i konflikta i u toj državi i u čitavom regionu, a samim tim i u Evropi. Ne mare oni nimalo za Crnu Goru Petrovićevske vizije i istorijske mape puta, već za Crnu Goru poniznu, provincijalnu i marginalizovanu, desubjektiviziranu i viđenu jedino i isključivo kao dio ”srpskog sveta”. Zato je i upriličen novi vizuelni identitet, istovjetan sa sličnima u Beogradu i Banjaluci, da se već sada i simbolički zaokruži jedan realni društveni i politički, a uskoro, kako se nadaju i priželjkuju, planiraju i rade udarnički, i državni okvir ”srpskog sveta”, sve ”legalno” i ”legitimno”, ”demokratski”, ”transparentno” i po ”volji” i u ime ”naaaaaaroda”!

Izabrana je zgrada Zetske banovine iz više razloga. Ponajmanje je to zato što tobože Mandić hoće da ispoštuje Cetinje i da mu se zahvali kao preśednik Skupštine Crne Gore u ime svih poslanika što imaju čast i privilegiju da  śede i oni u zgradi zetske Banovine u kojoj su poslije Drugog svjetskog rata po njegovim riječima bile najvažnije državne službe i ustanove Crne Gore. Možeš misliti koliko on poštuje novu komunističku Jugoslaviju poslije 1945.g., a ni formalno i tehnički gledano zgrada Zetske banovine ponajmanje bi mogla imati veze sa crnogorskim parlamentarizmom (čak je i Vijeće Zetske banovine dok se nije izgradila nova zgrada svoje  śednice održavalo u drugim objektima na Cetinju). Jer, najvažnije državne ustanove su vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata premještene u tadašnji Titograd, a tadašnja Narodna Skupština Republike Crne Gore u svoj novoizgrađeni Dom. Vrijedi ovđe podsjetiti da je prije nešto oko dvije ipo godine ”Nacionalna investiciona komisija” na čijem je čelu bio tadašnji premijer Zdravko Krivokapić usvojila listu prioriteta za izgradnju novih objekata za javne i državne poslove i na njoj se bila našla i nova zgrada crnogorskog Parlamenta. Predlagač je bilo tadašnje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta na čelu sa Vesnom Bratić. Istaknuta je bila i cifra od 22 miliona eura troška za ove namjene. Očigledno da je Mandiću ovo na ”dugi štap” i da ”srpski svet” ne može toliko da čeka. Potrebna je hitna aktivnost sada i ovđe, zapravo sada i ovde što znači da je dobijen aber da Podgorica ne smije zaosta(ja)ti iza Beograda i Banjaluke, (čak) ni po pitanju vizuelnog identiteta i loga najvišeg zakonodavnog organa vlasti.

Inače, nije sporno da je zgrada Zetske banovine arhitektonski i građevinski takođe značajno i vrijedno zdanje, izgrađeno prema projektu jednog od najistaknutijih ruskih arhitekata u emigraciji Nikolaja Petroviča Krasnova. Međutim, sama Zetska banovina, pa samim tim i njena zgrada i vrijeme kada je izgrađena i u kojem političkom kontekstu, simboli su ”tamnice naroda” i za Crnogorce ”Ace palikuće”, odnosno kralja Aleksandra Karađorđevića kojega ne slučajno nije zaboravio Mandić da spomene toga dana na  śednici na Cetinju, nedemokratske i autokratske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, koja je imala u svom ustrojstvu i fašističke elemente i sadržaje i u kojoj je Crna Gora bila izgubila svaki subjektivitet i integritet, od državnog i političkog do kulturnog i jezičko-prosvjetnog. Izgubila je i svoje nacionalno ime. Kada je Kraljevina SHS preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju u okviru teritorijalne transformacije zemlje po sistemu banovina, stvorena je i Zetska banovina koja je bila dva puta teritorijalno veća od Kraljevine Crne Gore i kojoj je pripadala čitava Metohija i dio Sandžaka, Hercegovine i Dubrovnik sa svojim zaleđem, kao i poluostrvo Pelješac. Može da bude ovaj novi vizuelni identitet i simbol žaljenja za prohujalim ”zlatnim” vremenom i izgubljenim ”etničkim” i ”nacionalnim” teritorijama, prije svega za Metohijom i Dubrovnikom, a može biti i osim resantimana prisutan i elemenat planiranja za buduće djelovanje, odnosno davanja nade, ohrabrenja za neke buduće planove ”srpskog sveta”, odnosno njegovog proširenja i na ove krajeve, po principu ”Kada vojska na Kosovo dođe”. Možda je u svemu i računica crnogorske posluge Vučića da će im ”svesrpski vožd” proširiti ”opseg” i ”obim” njihovog ”državničkog” djelovanja, odnosno dati im, ”kada bude vrijeme za to” i u domaćim i u stranim geopolitičkim odnosima, neke slične teritorijalne nagrade, da bi zamaskirali pozivanjem na ”Petrovićevsku Crnu Goru” – lii, na primjer, Metohiju koja je nekoliko godina pred Prvi svjetski rat bila dio teritorije Kraljevine Crne Gore – svoju politiku uništenja Crne Gore, i posebno da bi došli i bili u ”legalnoj” i ”legitimnoj” poziciji marginalizovanja Crnogoraca kao brojčano manjine spram Srba koji bi bili ili će postati većina u takvoj jednoj većoj teritorijalnoj jedinici u okviru državne cjelovite teritorije svih srpskih zemalja iliti ”srpskog sveta”. U okviru toga plana treba da bude i novi Zakon o dvojnom državljanstvu.

Najbolje bi bilo da se za Mandićevu vizuelnu identifikaciju ”srpskog sveta”, kada se radi o Crnoj Gori i pravim namjerama klerofašista prema njoj i prema Crnogorcima ali i prema svim drugim nesrpskim narodima, napravi replika nekadašnje zgrade Monopola duvana u Podgorici u kojoj je održana tzv. Podgorička skupština, ili kako oni kažu ”Skupština srpskog naroda u Crnoj Gori”, kako su je tada, tj. 1918.g. i ”zvanično definisali”, kojom je detronizovana dinastija Petrović Njegoš, ukinuta suverena crnogorska država, odnosno Kraljevina Crna Gora kao međunarodno priznata država, a Crnogorci od toga vakta postali Srbi, odnosno kako se to izrazio potpreśednik ove ”Skupštine” Savo Fatić, kasnije visoki funkcioner Crne Gore u socijalističkoj Jugoslaviji (!?) – ”od danas više nijesmo Crnogorci već Srbi”. Bilo bi to najpoštenije od Mandića i ostalih klerofašista na vlasti u Crnoj Gori, jer su im ciljevi apsolutno isti kao i onima koji su organizovali tzv. Podgoričku skupštinu. Uostalom, oni je u kontinuitetu slave kao po njima jedan od najznačajnijih događaja za Crnu Goru i vaskoliki ”srpski svet”. Tada bi im i djela i praksa do posljednjih detalja i sadržaja, čak i na polju vizuelnog identiteta i loga, bila apsolutno u skladu sa idejama, namjerama i stvarnim željama i ciljevima za kojim idu i koje ostvaruju. To bi bilo uistinu časno i pošteno s njihove strane. Jer, otvoreno su za – nema primjedbe jer je to tako očito – ”srpski svet”, pa zašto dakle više iole neke mimikrije u njihovoj aktivnosti. Vjerovatno još zaziru pomalo od trenutne geopolitičke slike svijeta pa žele da još malo daju sliku kao da idu sa žmigavcem na Zapad a ustvari zbiljski i realno skreću na Istok. Crnogorci su već odavno prozreli Mandića, pa nije teško samim tim prozrijeti i ovo, već rekoh,  njegovo kukavičje jaje koje pokušava podmetnuti prije svega Cetinju kao simbolu Crne Gore, Crnogoraca i svih građana naše jedine i vječne domovine.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].