Malo poštovanja, samo malo

Piše: Goran Sekulović

U posljednje vrijeme bilo je nekoliko razmišljanja u javnosti oko cilja, načina i sadržaja unutarsuverenističke saradnje. Bliže i realnije rečeno: oko odnosa DPS-a i ostalog dijela suverenističkog ”bloka”. A najbliže i najpreciznije: oko toga kako vidi DPS nestranački patriotski dio suverenizma i crnogorcizma, tj. crnogorskom državnom i nacionalnom otečestvu do kraja odano i usmjereno političko pripadništvo?

Iako se možda nekome čini da ovo pitanje i nije toliko bitno, mislim da ga je stvarnost u potpunosti demantovala. Osobito od rezultata posljednjih parlamentarnih izbora. Odsudni događaji pak od tada dokazali su još i više svu za Crnu Goru čak i vrlo realno moguću istorijsku, državnu, nacionalnu i građansku tragičnost slijepog istrajavanja na neuviđanju njegovog značaja. Podsjetimo se samo ovom prilikom četiri događaja organizovana od nestranačkog patriotskog crnogorcizma i u nacionalnim i u građanskom smislu (u civilizacijskom, dakle, nadasve i svakako!), koja su bjelodano s pravom doživljena kao odlučan i beskompromisan otpor skoro i institucionalno instaliranom klerofašizmu nakon 30. avgusta 2020.g.: građanskih, ali prije svega nikšićkih komitskih Bogetića, građanskog i cetinjskog i svecrnogorskog Belvedera, ovogodišnjeg 13-julskog nikšićkog i svecrnogorskog slobodarskog skupa kraj spomenika Ljubu Čupiću na trgu kralja Nikole i na kraju – dakako samo u hronološkom a nikako u vrijednosnom smislu – mirnog građanskog protesta povodom potpisivanja tzv. TU Vlade CG sa Crkvom države Srbije ispred vile ”Gorica” u organizaciji nadstranačkog pokreta GI 21. MAJ. Posljedice ovog nemirenja građana Crne Gore sa besramnim i besprizornim velikosrpsko-klerofašističkim scenarijom obezglavljivanja, razdržavljenja i posrbljivanja, nestanka i totalnog uništenja Crne Gore, nikako nijesu bili samo retoričkog i simboličkog značenja. Naprotiv! Poslije Belvedera pala je Vlada Zdravka Krivokapića, a taj put su pripremili Bogetići!

Kada se sve ovo zna, tim prije čudi aktuelni odnos DPS-a prema nestranačkom i patriotskom crnogorcizmu. Jer, on se u suštini i nije nimalo promijenio od one ranije svevladajuće pozicije DPS-a, kada (mu) se činilo da mu je more do koljena, a u zbilji klerofašizam je već uveliko kucao na vrata!? Kada se previše istrajava u prošlosti i ne misli na budućnost koja je već (bila) počela i koja je uvijek u pripremi i na djelu, onda se desi ono što se desilo DPS-u i nažalost i Crnoj Gori u cjelini nakon 30. avgusta 2020.g. Da li su se iz toga izvukle pouke i da li se i dalje – a to je tako potrebno i nužno! – izvlače iz osobito dinamičnih tekućih događaja? Teško se na ovo pitanje može pozitivno odgovoriti. Partija koja uz masovnost, kvalitet kadrova, raznovrsnu dobnu zastupljenost, nesumnjivo političko i državotvorno iskustvo, i dalje istrajava na status quo svoje političke pozicije – rizikuje da umnogome i dalje umanjuje svoju praktičnu efikasnost, ali i da time bitno doprinese odsudnom urušavanju i laganom nestajanju prepoznatljivog identitetskog, državnog, nacionalnog i kulturnog bića Crne Gore i Crnogoraca. Prosto je neshvatljivo da i pored ogromne kadrovske baze, DPS i dalje insisitira da npr. jedan partijski aktivista može (pa valjda po toj praksi i ”zakonu” i treba i mora!?) da bude u isto vrijeme i poslanik i odbornik, da se na kašičicu vrši ulazak novih lica na lokalnom, opštinskom nivou što onda koči demokratizaciju partije i na državnom nivou, da se i dalje trpi skoro nevjerovatna ideološka različitost unutar stranke (čije su se negativne posljedice viđele i tokom litija – kojima, uostalom, očitujemo i danas kada odbornici DPS-a na Žabljaku poklanjaju državno zemljište za gradnju objekta ”sirotinjskoj” Srpskoj ckrvi), da DPS i dalje kao ”veliki brat” ima ne mali otpor i odijum prema vođenju dijaloga i iniciranju svakovrsne saradnje, boljeg razumijevanja i strateškog partnerstva između različitih subjekata unutar crnogorskog suverenizma, itd.

Da sve ovo DPS mora i treba da mijenja pokazao je narastajući klerofašizam nakon 30. avgusta 2020.g. Dakako, on nije došao preko noći. No, DPS je (pre)dugo na mnoge njegove inicijalne znake zatvarao oči. Čak i u ovom aktuelnom periodu, njegovi čelnici, poslanici i drugi funkcioneri, u određenim situacijama su reagovali, odlučivali, ili pak glasali, u korist sopstvene i državne štete. Ako je državna šteta u svakom pojedinačnom slučaju bila i njihova osobna, lična, dakle, sopstvena šteta?! U ovom smislu gledajući, naprosto bode oči koliko je DPS odbijala i još uvijek odbija da sa svim subjektima crnogorskog suverenističkog i patriotskog ”bloka” (samo)kritički pokrene mnoge teme sa mrtve tačke, da predloži odgovarajuću platformu i začne dijalog sve u cilju objedinjavanja i infrastrukturnog povezivanja sada umnogome rasparčanog crnogorczma. Što se tiče ugleda za primjer, neka pogleda samo kako srpski faktor u Crnoj Gori sve to radi i kako nijesu uistinu nikad nikoga ostavili na cjedilu koji radi za njihovu, tj. za velikosrpsku stvar i poništenje nacionalne i državne samobitnosti, dakako, i kulturne i svekolike identitetske Crne Gore. Za DPS i one koji su držali decenijama vlast i kasu to se ne bi moglo reći da se radilo i radi u odnosu na patriotske crnogorske snage. Naprotiv! Dovoljno je samo pogledati đe su i u kojem i kakvom su stanju ključne (trebalo bi da su ključne, a sada su potpuno zanemarljive) nacionalne institucije crnogorstva! Ako se želi uspjeha i na predstojećim i na svim ostalim izborima, tj. ako se želi dobrobit, opstanak i dalji razvoj evropske Crne Gore, ovakva praksa se mora pod hitno mijenjati! Za početak, patriotske, nestranačke suvereniste ne ”čašćavati” nepostojećim njihovim ”zapomaganjem”, već im uputiti malo poštovanja, samo malo…

 Ili: kako to napisa čitalac u komentaru ispod jedne od mojih kolumni: ”DPS mora prvo pogledati sebe u ogledalu, što uporno izbjegava. Umjesto toga, podsjeća na djevojku koja prvo napući usta, namjesti sanjivi pogled kroz trepavice, pa okine selfi, koga onda objavi na fejzbuku.” Da, probajte u DPS-u: ”Ne boli. Čak, pomaže. Veoma.”