Maksim Mandić: Problema opravdanih ima, ali je neuporedivo više onih zbog nerada i neznanja

Portal: Radio Skala

Požari i opasnosti koje od nekontrolisane vatre prijete, odnos institucija sistema prema zaštiti i spašavanju od brojnih hazarda, opremljenost pripadnika vatrogasnih jedinica u crnogorskim gradovima, obećanjima od kojih se ne živi i još po nečemu u razovoru sa komandirom Službe zaštite i spašavanja Kotor Maksimom Mandićem.

Ljeto je na izdisaju, ali to ne znači da je i požarna sezona za ovu godinu završila svoju misiju. Čini se više nego ranijih godina gorjelo je po cijeloj Crnoj Gori. Opšti je utisak da država nije imala adekvatan odgovor za ono što se događalo na terenu i da smo prilično nespremno dočekali sezonu koja je po pravilu karakteristična kada su požari u pitanju? Zašto je bilo tako?

Mandić: Da, i ovo ljeto, kao i svako do sada, prolazi. Nadamo se da će sa njim i ljetnja požarna sezona. Mada, treba znati da vatrogasci, pored ljetnje, imaju i zimsku požarnu sezonu. Prvu karakterišu požari na otvorenim prostorima, dok ovu drugu čine pažari u zatvoreniim prostorima, odnosno požari na strukturama ili objektima. Slažem se sa vašom konstatacijom da je ove godine bilo više požara na otvorenom prostoru, a najviše u Glavnom gradu. Primorje ni ove godine nije pošteđeno. Kao i svake godine prije početka ljetnje požarne sezone, i ove smo imali priču da smo spremni da na kompletnom prostoru Crne Gore odgovorimo svim pošastima koje bi se mogli desiti. Čuli smo hvalospjeve uglavnom onih koji nemaju dodirne tačke sa vatrogastvom, i uopšte bilo kojom vrstom zaštite i spašavanja. To smo mi, koji svakodnevno na prvoj liniji odbrane od brojnih hazarda, razumjeli kao obično politikanstvo, na koje nijesmo obraćali pažnju. A kad se desilo da gori na sve strane, bilo je jasno koliku su nespremnost pokazale državne institucije čiji je jedan od primarnih zadataka upravo zaštita i spašavanje. Pritom mislim na Direktorat za zaštitu i spašavanje, u čijem je sastavu aviohelikopterska jedinica. Ući u sezonu šumskih požara sa jednim ispravnim helikopterom i jednim avionom je isto kao da gasite požar bez dovoljno sredstava za gašenje. Teško je naći opravdanje za činjenicu da su nam neispravna dva aviona i dva helikoptera gotovo pet godina i da po tom pitanju niko ništa nije učinio. Tačno je da je su tenderi prilično veliki problem, kao i Zakon o javnim nabavkama, jer se mora sve ispoštovati do detalja. Pa potom idu žalbe. Sve to uzima vrijeme, ali je sigurno da se za pet godina posao oko opravki morao završiti. Nije potrebno govoriti koliko bi vatrogascima bilo lakše i koliko bi brže ugasili požare da su imali osposobljenu flotu da gase u nepristupačnim predjelima, kako se ona ne bi širila i tako ugrozila živote ljudi, stambene objekte, stočni fond i poljoprivredna gazdinstva.
Treba naglasiti da su piloti aviohelikopetrske jedinice i ovoga puta pokazali požrtvovanje i hrabrost, da su radili naporno i odgovorno se odnosili prema poslu, ali moramo se složiti da nijesu mogli sa jednim avionom i jednim helikopterom da učine mnogo.

Nijesu samo državne službe u problemu. Od svih Službi zaštite i spašavanja u Crnoj Gori, samo tri zadovoljavaju standarde po pitanju lične zaštitne opreme. Porazno, zar ne. Ostale službe kubure sa skoro svim. Zašto? Mislim da je pitanje za lokalne vlasti, ali i za crnogorsku Vladu.

Očekujete li da se učini sveobuhvatna analiza stanja u našim Službama zaštite i spašavanja, kako bi se ustanovilo što nedostaje da bi se savremenim hazardima efikasno mogli oduprijeti? Dakle, tumačenje struke a ne politike?

Mandić: Da budem iskren, ne očekujem. U nekoliko Službi možda, ali na nivou države mislim da se o ovim problemima neće razgovarati do sljedeće godine. Vidite i sami da se više o vatrogastvu ne govori. Splasnuo je onaj entuzijam kad se obećavalo sve i svašta.  Za mjesec dana nećemo se sjećati ni ljeta. I tako svake godine. Svjedoci smo da su političari, a da budem precizniji, odgovorni ministri, koristili situaciju da se natječu ko će, nakon nekoliko dana, kad je vatra zahvatila veliki prostor, obezbijediti iz inostranstva specijalne avione pa i ljudstvo, (o čemu će u nastavku biti više riječi), kako bi sebi pripisali zasluge kada se sve završi.  Ko je i odakle uspio obezbijediti vazduhoplove za gašenje požara.  Fotografisanje sa posadama je nekima bilo najvažnije. Slijedeću sezonu ih pozivamo da se slikaju sa vatrogascima, ali na terenu. Dok gori i dok dišu dim kojim su vatrogasci svakodnevno izloženi. Možda će tada razumjeti o kakvom se problemu radi.

Tokom požara koji je ovog ljeta odnio i jedan život, čuli smo da će svega biti u izobilju i da će se vatrogascima pomoći u svim segmentima. Od nabavke zaštitne opreme i tehničkih sredstava za gašenje vatre u svim uslovima, pa do obezbjeđivanja vazduhoplova za brzo i efikasno djelovanje, posebno u nepristupačnim predjelima. Takvu priču smo slušali i ranije. Jesu li donosioci odluka prilikom suočavanja sa vatrenim stihijama duž cijele Crne Gore razumjeli da ulaganje u sistem zaštite nije trošak, već investicija koja se višestruko vraća. Tim prije što znamo kakvu pustoš ostavlja iza sebe požar.

Mandić: Na žalost, desilo se ono od čega smo svi strijepili godinama. Smrtno je stradao vojnik i ostavio za sobom suprugu i četvoro djece. U razvijenom svijetu ova tragedija bi bila okidač da se mora sistem promijeniti. Ovako ne ide više. Sistem zaštite i spašavanja ne funkcioniše na obećanjima. Vraćamo se na onu činjenicu da samo tri službe u Crnoj Gori posjeduju kompletni ličnu opremu. Odatle treba počet. Vjerujem da donosioci odluka znaju što je neophodno sistemu da funkcionalno djeluje. Samo su u pitanju prioriteti. Valjda vatrogasci još nijesu na toj ljestvici postavljeni tamo đe bi po svemu morali biti. Zato je ovo danas ovako.

Naslušali smo se i priče onih koji smatraju da su u ovoj oblasti znanjem i iskustvom, da je opremanje Službi zaštite i spašavanja stvar lokalnih uprava i da to nije tema za institucije sistema. Istovremeno smo svjedoci da mnoge opštine nemaju u ovim Službama zaštite ni dovoljno ljudstva a da ne govorimo o opremi koja je prilično skupa. Njihovi budžeti su mali a teritorija koju pokrivaju je velika. I što radit kad se desi požar? Gori dok opasno ne zaprijeti, a onda se upućuju ekipe iz drugih opština da pomognu. Tek na kraju, kad se vidi da je vatra ugrozila i ljude i imovinu, zove se avijacija zemalja u okruženju, EU i NATO-a, kako je to bilo i ovoga ljeta. Je li to rješenje ovog problema o kome razgovaramo?

Mandić: U pravu su kad kažu da je opremanje Službi zaštite stvar lokalnih uprava. Ali nigdje ne stoji da nije i stvar države. Osvrnuću se na činjenicu da su vatrogaci iz ostalih gradova išli u Podgoricu na ispomoć na poziv države, a ne Glavnog grada. Tako da i te kako ima smisla da država pomogne kad treba. Sjetimo se da je 2010. godine vladinim programom nabavljeno 56 vatrogasnih vozila, koja su raspoređena opštinskim službama. Pitanje se postavlja: da li bi mi danas uopšte imali čime izaći na intervecije, da nije bilo države koja je reagovala na ovaj način? Odgovorno tvrdim da ne bi.

Crna Gora ima oko 700 profesionalnih vatrogasaca i još oko 200 dobrovoljaca. Smatram da je ovaj broj bio dovoljan da se ugase ovogodišnji požari na teritoriji Crne Gore. Traženje pomoći iz inostranstva putem raznih mehanizama pozdravljam, ali samo kad je u pitanju vazdušna podrška, jer mi nemamo dovoljno avijacije da ugase vatru na nepstupačnim terenima. Dovođenje kopnenih snaga predstavlja šamar crnogorskim vatrogascima. Ja to tako vidim. Gasili smo po intezitetu i trajanju i veće požare od ovih, pa nam, osim vazdušne podrške, druga vrsta pomoći nije trebala. Naravno da zahvaljujem svima koji su došli da pomognu, pa i kolegama iz inostranstva, ali za njihov dolazak apsolutno nije bilo potrebe. To su ljudi iz sistema, koji su se odlučili za takav potez, morali da znaju.

Vi ste na čelu Službe zaštite i spašavanja Kotora, za koju i Vi, ali i drugi iz te oblasti, kažu da je jedna od najopremljenijih u državi, ako i nejopremljenija. Ako znamo da je vatrogastvo u Kotoru tradicija koja traje više od vijeka ipo, znači li to da su vlasti decenijama unazad razumjele od kakve je važnosti ulaganje u zaštitu i spašavanje, kako bi se brzo i efikasno odgovorilo izazovima svih vrsta. Što sve vi imate kao Služba i što vam nedostaje?

Mandić: Imao sam sreću da sam se rodio i odrastao u Kotoru. Od 1992. godine sam bio član DVD-a Kotor, u pionirskom odredu. Danas sam komandir jedne od najopremljenijih i najobučenijih vatrogasnih jedinica u Crnoj Gori. Posvedočiće to partneri iz regiona, odnosno iz trening cantara gdje naši vatrogasci stiču neophodna znanja. Tačno je da bi malo od toga moglo biti  urađeno da nije stalne podrške sadašnje lokalne uprave, ali i one ranije. Tradicija vatrogastva u Kotoru nalaže da tako bude. Posjedujemo kvalitetnu opremu, ličnu i kolektivnu. Nedostaju nam nove autoljestve visine dohvata 42 metra, i nezaobilazno novi Vatrogasni dom. Kapacititi postojećeg odavno su premašeni. Ali, otom-potom. Vjerujem da se ni na to neće dugo čekati.

Kotorska Služba najčešće ne čeka poziv kolega iz drugih opština da priskoče u pomoć i svojim znanjem i iskustvom, i tehnikom kojom raspolažu, pomogne u gašenju požara, ali i vremenskih nepogoda i nesreća na moru, kopnu, po planinskim visovima i gdje god je potreba da se spašavaju ljudi i njihovi domovi, naše šume i sve ono što predstavlja izuzetno prirodno bogatstvo Crne Gore. Tako je bilo i ove godine. Bili ste na požarima u Budvi, Baru, Podgorici, na Lovćenu. Kadri stići i pomoći. Koliko je to naporno za vašu Službu, ako znamo da opravdano strahujete da neko ne zapali Vrmac, pluća grada, kako Vi volite ka kažete. Ali ne samo Vrmac, jer je razuđena kotorska opština a intervencije moraju biti brze, da bi bile efikasne. Kako se borite sa svim tim izazovima?

Mandić: Da, tačno tako. Požari ne poznaju granice. U našem slučaju, granice su Crna Gora. Tu smo u svakom momentu na raspolaganju kolegama koji su se borili sa vatrenim stihijama. Aktivno smo učestvovali u gašenju, pri tom dobro vodeći računa o bezbjednosti našeg grada i naših sugrađana. U tim danima kompletno ljudstvo i tehnika su u pogonu. Svi vatrogasci su na dužnosti, mobilni i spremni da istog časa kad im se uputi poziv izađu na teren. Naporno jeste, po nekad i veoma opasno. Ali naučili smo da se borimo sa tim. Birali smo da se bavimo ovim poslom, koji je za nas vatrogasce najljepši posao na svijetu.
U okviru lokalnog sistema zaštite i spašavanja Kotor je i  Dobrovoljno vatrogasno društvo “Bogoljub Brezić” iz Perasta. Društvo koje slijedeće godine obilježava vijek trajanja. Desna su ruka Službe zaštite  spašavanja. Dosta su dobro opremljeni i obučeni za skoro sve oblike intervencija koje se dežavaju na tom dijelu opštine. Dugujem im veliku zahvalnost na entuzijazmu i nesebičnoj požrtvovanosti.

Vaši spasioci, tradicionalno vatrogasci, članovi su ekipa crnogorskih spasilaca koji odlaze u pomoć drugim državama kada su u pitanju zemljotresi, požari, poplave. Za to nije potrebno samo srce, koje istinski imaju vaši momci, već i znanje i obuka u evropskim centrima, što je posebna dragocjenost jer vam znanje prenose oni koji su u ovim oblastima evropski vrh.

Mandić: Dio naših vatrogasaca su članovi Nacionalnih timova za spašavanje u potresima, gašenju šumskih požara, spašavanjima na brzim vodama, na moru. Svi su obučeni i opremljeni po evropskim standardima. To jedino tako može uspješno funkcionisati. Odgovoran rad, zvanje, iskustvo i naravno potrebna oprema bez koje se ne može.
Članovi našeg tima za spašavanje u potresima, u okviru Nacionalnog tima trenutno su na NATO vježbi u Bugarskoj.

Vi insistirate na stalnim vježbama u jedinici. Bili ste u Americi, Belgiji, u Hrvatskom trening centu ste postali priznati instruktor sa međunarodnim zvanjem za obuku pripadnika Službi zaštite i spašavanja. Prošli ste kroz rigorozne treninge, složene i opasne procese spašavanja, gdje morate znanjem i odlučnošću da pokažete da li možete u datim okolnostima da odgovorite svim vrstama izazova. Nakon dvije godine Vi ste prvi koji je u Crnoj Gori dobio taj sertifikat. Koliko vaše znanje i iskustvo uspijete prenijeti na vaše kolege i da li Vas pitaju za savjet i drugi, kada imaju probleme sa kojima se teško nose?

Mandić: Vježbe su sastavni dio vatrogasnog posla. Držimo se one da je bolje jače vježbati, da bi lakše radili. Vatrogasci moraju biti potpuno spremni za bilo koju vrstu intervencija. Zato su vježbe i obuke od izuzetnog značaja. Bez njih nema priče o uspješnoj službi.
Da, iza mene je veliki broj obuka i usavršavanja, a dosadašnja kruna karijere jeste i zvanje međunarodno priznati instructor za gašenje požara u zatvorenom prostoru. Onoliko prostora koliko možemo da odvojimo za uvježbavanje vatrogasaca-spasilaca, koristimo u punom kapacitetu za prenos znanja mladim kadrovima. Naravno, izgradnjim savremenog trening centra mogli bi održavati mnogo kompleksnije obuke. Za to imamo i znanje i volju. Trebao bi Kotor da ima jedan takav centar, za sve primorske opštine. Eto teme za razmišljanje.

Kada je u pitanju Vrmac, vaši ljudi redovno obilaze brdo iznad Kotora, đe su stoljetna stabla četinarska i gusta šuma. Pratite stanje i dronom. Upozoravate posredstvom medija i preko sajta Službe i ukazujete na pogubnost neodgovornog ponašanja pojedinaca, koje može da dovede do nesagledivih posljedica. To svakako nije dovoljno, jer u našoj zemlji nema odgovarajućih kaznenih mjera za one koji pale vatru na otvorenom, a da ne govorimo za one koji namjerno podmeću vatru, svjesni kakvu katastrofu mogu da izazovu. Da li će se nešto u tom mislu konačno promijeniti?

Mandić: Vrmac su pluća grada. Park prirode Vrmac zahtjeva posebnu brigu. Jedan od aspekata zaštite parka je i protivpožarna zaštita. Ove godine su vršena svakodnevna obilaženja. Želim zahvaliti Komunalnoj policiji koja je dala veliki doprinos u zaštiti od požara stalnim obilascima reona Vrmac. Moramo biti zadovolji i ponašanjem naših građana koji su poštovali zabranu loženja vatre na otvorenom prostoru i time značajno doprinjeli da ova ljetnja požarna sezona bude bolja nego što je bila u ostali gradovima.

U sezoni, pored požara, gotovo svakodnevno crpite ogromnu energiju na nesavjesnom ponašanju turista koji iz cijeloga svijeta dolaze da se dive ljepotama Kotora, Boke Kotorske ali jednako tako i vrletima lovćenskih padina, Vrmca, Orjena. Spašavanje onih koji su zalutali ne prateći jasna obavještenja o prohodnim i sigurnim stazama, traje nekad i čitavu noć. Opasnost je velika, a mora se nekad pozvati u pomoć helikopter MUP-a jer je teško zalutalolog bezbjedno spustiti do planinskog podnožja. Često ste isticali da tu neodgovorst moraju da plate oni koji je potpuno bespotrebno izazovu. Jer se u pogom za njihovo spašavanje stave svi raspoloživi resursi. Da li na tom planu ima pomaka?

Mandić: Kotor dnevno posjeti više hiljada turista. Jedan dio njih voli planinarenje,  brda oko nas su više nego stvorena za tu vrstu aktivnosti. Planinarske staze su obilježene kako treba i veoma dobro vidljive. Potpuno su bezbjedne. Ali!… Valjda je u ljudskoj prirodi da hoće više od toga. Da istražuju i pomjeraju granice. U ovom slučaju pomjeranje granica predstavlja izlazak iz bezbjedne zone, odnosno ulazak u opasnost iz koje se ne može izaći bez pomoći osposobljenih spasilaca. Gotovo svake godine imamo slučajeve gdje treba angažovati veliki dio ljudstva, a nerijetko i helikopter. To sve mnogo košta. Skretanje sa staze smatram kao neogovorno ponašanje koje mora biti sankcionisano. Jedan sat leta helikoptera je oko 4500 eura, a tu je i upotreba opreme, radni sati vatrogasaca. To sve treba neko da plati. U Crnoj Gori to plaćaju njeni građani. Mislim da tako ne treba da bude. Moji zahtjevi prema državnim instancama jesu da nam se omogući napalata polise osiguranja neodgovornih pjedinaca, što je u svijetu normalna pojava. Na žalost, još ćemo zalutalih turista spustiti i helikopterom perabaciti na sigurno, dok se nešto ne promijeni. Ipak, moji će zahtjevi biti uvjek isti.

Koliko je ljudi zaposleno u kotorskoj Službi zaštite i spašavanje i kolika vam je pomoć Dobrovoljno vatrogasno društvo „Bogoljub Brezić“ iz Perasta?

Mandić: Služba zaštite i spašavanja Kotor broji 24 stalno zaposlena spasioca. Doborovoljno vatrogasno društvo “Bogoljub Brezić “ iz Perasta je dio lokalnog sistema zaštite i spašavanja. To je Društvo koje slijedeće godine obilježava vijek trajanja. Najstarije je doborovoljno vatrogasno društvo u Crnoj Gori i tako se prema njemu treba odnosti. To je kolektiv pun entuzijasta, dobrih ljudi, vatrogasaca koji su u svakom momentu spremni izaći na intervenciju. Imaju dovoljno znanja i opreme, kako već rekoh, da mogu stati rame uz rame sa profesionalnim službama. Čuvaju dio opštine koja se graniči sa Herceg Novim, Nikšićem i Cetinjem, a čuvaju i jedan mali dio državne granice sa BiH. Zaposleno je profesionalno dvanaest vatrogasaca. Potupuno su obučeni. Posjeduju svu potrebnnu lični zaštitnu opremu. U Društvu je aktivno i dvadesetak dobrovoljnih vatrogasaca, čija znanja i umijeća ne zaostaju za profesionalcima.

Pokušavali ste da se dobrovoljna društva razviju i u drugim djelovima opštine. To se nije realizovalo. Zbog čega?

Mandić: Prije dosta godina pokušano je sa formiranjem doborovoljnog vatrogastva u Donjem Grblj, u tačnije u selu Glavatičići. Nije uspjelo. Razlog po mom mišljenju je slab odziv jer u tim selima živi mali broj mladih. Ostalo je malo življa koji bi se mogao baviti ovom problematikom. Ukoliko ipak bude postojalo volje, mi ćemo biti tu da pomognemo koliko god bude trebalo.

Čime ćete se obnoviti Služba u narednom periodu, jer lokalna uprava, svjedoci smo, na opremanju vaše jedinice ne štedi. Što je istinski vrijedan primjer za sve u Crnoj Gori.

Mandić: Trenutno je u pripremi prijedlog budžeta za 2026. godinu. Predložit ćemo nabavku novih vozila, sa kojima bi u potpunosti završili opremanje Službe osnovnim sredstvima. Da li će dio toga biti usvojeno, ostaje da se vidi. Nadamo se da će, kao i svake godine do sada, lokalna uprava imati razumijevanja za naše potrebe.

Da li fakultativno mogao da se u školama i fakultetima uči zaštita i spašavanje? Sigurno je da bi to moglo biti od koristi društvu u cjelini.

Mandić: Veoma dobro pitanje. Mislim da bi se kroz osnovno i srednje obrazovanje moglo naći mjesta za pradavanja o potrebi civilne zaštite i njene uloge u društvu. To je ono što nam nedostaje. Uloga građanina kroz sistem je veoma korisna, ne samo u svim uslovima života i rada. To treba znati i razumjeti.
Mnogo je toga što bi učenici u školama mogli da nauče, što bi im kroz život mnogo koristilo. Zato jednom u 15 dana imati čas o zaštiti i spašavanju u svim uslovima ne bi trebalo da bude problem. To važi i za studente na fakultetima. Svima bi nam od toga bilo lakše.