Maja

Ne može se drhtaj nerva zatočiti, a iznad Boke jutros se s pljuskom u pjesmi ljeta samo nije mogao rimovati rastanak.

Majin emotivni ditiramb jutros nose i vali i barke sa Pina do njenoga Kotora.

Pjesmom je budila zavjet prađedovski a dva, tri njena života po pravilu su živjela u akordima Boke, u njenoj iskonskoj želji da je ponese sa svim prijateljima u zagrebačke zime da odzvanja daljinom Tuškanca i da sanja.

I ode „u san, u pjesmu u riječ u čovjeka“.

Da je samo napisala „Bokeljsku noć“ bilo bi dosta za sav život, za sve dane.

A u Bokeškoj modroj noći ostale su akordi da kao žice na gitari prstima brazdaju dušu i malo sjete na dnu noći koju je nosila na kraju usne u blagosti glasa, u djetinjoj iskrenosti, tiho kao bonaca da se školji pred Perastom ne probude, da pinija u Tivtu brže zamiriše da se zvona u Kotoru trajanjem dozivaju.

Pričala je o korjenima, o ocu sa dalekog istoka Rusije, o ljubavima, muzici i poeziji.

Slika na svili i liker od naranče u palati drevnoj, bijeloj, na pjeni od mora.

Iza tanke svjetlosti večernje zvijezde pjevala je uspavanku zalivu i dočekivala prijatelje.
Poeziji je povjerila svaki refren svoje intime.

Uz tihu molitvu za Maju Perfiljevu, srce jednom mora planut!

Dubravka Jovanović