„Ma, ljudi, je li ovo moguće…“ sport i njegovo naličje

Piše: Sreten VUJOVIĆ

Sa teškom gorčinom, u  cijelom svom biću, pokušao sam da događaje u vezi sa utakmicom između reprezentacija Hrvatske i Crne Gore prokomentarišem na duhovit, ali istinit način u tekstu „Derbi je derbi, pa ko koga odere“( https://radioskala.me/derbi-je-derbi-pa-ko-koga-odere-umjesto-kozerije/ )!  Istina je da Crna Gora biva „poligon“ za velikodržavne eksperimente autokrate i ksenofoba Aleksandra Vučića, pa stoga nije čudno što su hrvatski mediji, prije „crnogorske“ policije detektovali navijače „Crvene zvezde“ kao napadače hrvatskih navijača u selu Ugnji, u cetinjskoj opštini! Nije teško naslutiti zašto je baš Cetinje odabrano za ovu „sačekušu“! Klanovi, nedavne brutalne likvidacije, na istoj lokaciji, su dobro uporište da se „lopta“ po „Voždovoj“, u medijima proklamiranoj samoodbrani, prebaci na tuđi „teren“!

Svojevremeno, nakon skandala u Beogradu, prilikom gostovanja crnogorskih rukometaša, kada publika nije dozvolila čak ni intoniranje  crnogorske himne uz povike: „Ustaše, ustaše…“ i pjesme tipa: „Crnogorci braćo mrska, sudiće vam kama srpska…“ i brutalni fizički napad na naše sportiste, kao profesor u Srednjoj stručnoj školi, bio sam u prilici da pokušam smiriti revanšističke strasti srednjoškolaca, članova navijačke grupe „Orlovi“ govoreći: „Mi smo gospoda!  Njihovu himnu otpratite aplauzom i pokažite da imate u venama staru cetinjsku, gospodsku krv!“ Bilo je tako, na veliko iznenađenje dobro čuvanih srpskih navijača, kojima na Cetinju nije ni trebala zaštita! Bio sam neobično ponosan na te mlade ljude! Za to su mi poslužila iskustva iz devedesetih, kada smo javno protestvovali protiv razularenih Miloševićevih mitingaša, koji su u Podgorici pjevali: „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate!“ Ne treba me niko, kao tada, privoditi ni suditi; ovo je lako provjerljivo u zapisnicima tadašnje službe Državne bezbjednosti! Isti senzibilitet su pokazali navijači na stadionu pod Goricom: Aplauzi hrvatskoj himni, aplauzi Luki Modriču svjetskoj fudbalskoj veličini, i još ponešto, o čemu je povijest već kazala svoju riječ, pa zato nije potrebno potencirati, ali jeste da se na ovom crnogorskom „poligonu“ za raspirivanje mržnje „uvezenog tipa“ ratni zlikovci i koljači proglašavaju za svece, podižu im se spomenici, prave spomenička obilježja osvjedočenim podržavaocima genocida najnovijeg rata, sve uz miris „svetosavskog tamjana“  i povampirenog zloduha devedesetih! Crna Gora je postala prva  „crna“ pravoslavna džamahirija u  srcu evrope i prva „još gora“ kleronacistička tvorevina na očigled cijelog civilizovanog svijeta, ili onog koji za sebe misli da to jeste! Možda se, kao i prije više od jednog vijeka, naša jedina domovina čuva kao „moneta za potkusurivanje“, kako bi u datom trenutku mogli da „utole“ nezajažljivu političku i imperijalnu glad velikosrpske nemani i konačno postignu privid mira na Zapadnom Balkanu, makar u narednih par decenija! Tragično, ali tu tragiku smo, po svemu sudeći,  prinuđeni da „progutamo“: „Ko se topi za pjenu se hvata/ nad glavom se nadodaju ruke!“ (Petar II).

Da najnovijoj provokaciji nije kraj, dokazuju i kontroverze o navodnom postupku pokrenutom protiv istaknutog sportskog komentatora Nebojše Šofranca, u kući na čijem se čelu nalazi „Raonikije I Prepodobni“ koga su pored svih pravosnažnih sudskih presuda ponovo  birali za direktora Javnog servisa, derogirajući pritom Zakon na najprimitivniji mogući način i rugajući se pravosuđu, koje  već odavno nije ni pravosuđe ni crnogorsko.  Ovaj nekadašnji liberal (i podržavalac obnove Crnogorske pravoslavne crkve) je shvatio da je „slana šaka“ Crkve Srbije, pripravljena vjernom stadu, sigurno utočište, usprkos zakonima, usprkos moralu, usprkos zdravoj logici! Jedini „grijeh“ Šofranca je profesionalno izvještavanje u ovom sportskom susretu, bez obzira da li je vidio  ogromni transparent na tribini  hrvatskih navijača, pored par epizodnih provokacija od strane napadača na Ugnjima i grupice navijača sa tribina. Nije na Nebojši Šofrancu, kao što se moglo u nekim medijima pročitati, da „osudi“ bilo čije ponašanje, pa ni  grupe navijača! On je tu u funkciji sportskog komentatora, a ne sudije!

Sada se vidi, da nije slučajno, kada je Šofranca svojevremeno na aerodromu u Golubovcima maltretirao uposlenik Manastirke Četvororučice, Bratićke, upućujući mu pogrdne, šovinistički „obojene“ riječi, i ogrćući ga srpskom državnom zastavom! Ovo je samo nastavak progona svega što ima crnogorski ali i slobodoumno profesionalni predznak ovoj državi! Na drugoj strani imamo mladočetnika “Šubaru”, kojega „crnogorsko“ pravosuđe oslobađa zbog javne prijetnje masovnim zločinom na šovinističkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi!

Zato, podrška Šofrancu i prije i sada!

I da dodam: „Stidite li se i malo, litijaši, vi koji ste ovaj svetosavski otpad doveli na vlast!? Ili vam još Milo u san dolazi!?“

I da napravim, kao analogiju, priolog najnovijem svetosavskom ratu, u stilu nacističke „kristalne noći“ protiv Turaka time što ću, po  hatišerifskom zakonu „prve bračne noći“  „Šubaru“ i ostale  baštinike te „uzvišene“ tradicije podśetiti na Zmajevu pjesmu „Tri hajduka“, u kojoj Feriz-paši i nakon više godina umrli hajduci u san dolaze pa mu prijete! Nestašni Milo!

Negđe pomenuh skandiranje: „Ustaše, ustaše..“ U knjizi „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“ štampanoj u Rimu 1921. godine, a koja dokumentovano  svjedoči monstruoznim zločinima srpske okupacione vojske i srpskih vlasti u Crnoj Gori nakon „dobrovoljnog“ ujedinjenja 1918. godine, svi ustanici protiv velikosrpskog terora se zovu „ustaše“! Ako je  taj naziv mjera otpora velikosrpskoj zlikovačkoj hegemoniji, koja prijeti da se potpuno potenči, i ako je taj naziv mjera borbe za „pravo, čast i slobodu Crne Gore“ imam izjaviti: „Ustaša sam i ponosim se time!“