Lustracija DPS-a i SNP-a ili Evropa i Njegošev ‘’ruski korov’’

Piše: Goran Sekulović

Na pragu smo formiranja manjinske Vlade. Poslije davanja mandatarstva od strane Predsjednika Crne Gore lideru građanskog pokreta URE, evo i Glavni odbor SNP odluči da i ova stranka uđe u buduću Vladu. Naredno vrijeme će pokazati da li su i koliko i jedni i drugi napravili (bilo) kakav otklon od dosadašnjeg njihovog klerofašističkog rada, učinka i nasljeđa u isto takvoj, dakle, klerofašističkoj dosadašnjoj, tzv. ‘’ekspertskoj’’ i ‘’apostolskoj’’ Vladi. Primijećen je već dakako apsurd da SNP kao oficijelno ‘’lijeva partija’’ pod broj jedan svojih prioriteta i uopšte uslova za ulazak u Vladu postavlja pitanje i svoj zadatak potpisivanja Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Crkve Srbije, kao i donošenje Zakona o lustraciji. Ne bi se po ovome uopšte reklo da SNP čak i ima neku, pa i mutnu, slutnju i ne daj Bože namjeru da preskoči granicu velikosrpstva, negiranja crnogorstva i klerofašizma, te da se ‘’vrati’’ tamo odakle je sve počelo, a to je nekadašnji Savez komunista Crne Gore. Tada su zajedno sa sadašnjom Demokratskom partijom socijalista tamo i oni bili, u, doduše, više decenija jednu jedinu političku partiju-stranku, mada su ideolozi jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja pokušavali da objasne i dokažu, naravno bezuspješno, da to i nije kao i sve druge klasične političke partije, koje svoje ime, sadržaj, pozvanje i svrhu vode iz moderne građanske epohe. I jedni i drugi su tada, makar formalno i na nivou ondašnjih partijsko-političkih elita i njihovih programa, ‘’dozvoljavali’’ (pojedinci čak i sokolili, što je često bilo i sankcionisano kao ‘’crnogorski separatizam’’ i ‘’nacionalizam’’!?) postojanje Crnogoraca kao nacionalnih Crnogoraca, ravnopravnih sa svim ostalim nacijama u nekadašnjoj SFRJ.

Sadašnji lider SNP, međutim, nedavno izjavi da su Crnogorci izmišljena nacija (dakle: nepostojeća) od 1945.g. Nije to nikakvo čudo čuti iz ovih stranačkih redova, budući da se upravo i oko toga SNP razišao prije dvadesetpet godina sa DPS-om. Iz SNP-a se, manje-više, ovaj stav o izmišljenoj crnogorskoj naciji evo ponavlja stalno, u kontinuitetu bez obzira ko je personalno na njegovom čelu. A mnogi ti čelnici su u međuvremenu, od pionirskih partijskih pa i pionirskih dana bukvalno do danas, čak Ii promijenili nacionalno opredjeljenje, tj. status, izjašnjavanje, osjećanje, uvjerenje, ili već kako bi se sve ta činjenica i raspoloženje moglo okarakterisati i imen(t)ovati. Nekolicina njih, dakle, od Crnogoraca i zavnično su postali Srbi!? Nešto poput Sava Fatića koji je kao potpredsjednik tzv. Podgoričke skupštine izjavio da od danas, tj. od tada, oni više nijesu Crnogorci nego Srbi. Jeste da ovi nekadašnji čelnici – a sada čelnici više drugih, novih partija, opet naravno velikosrpskog usmjerenja, u čemu je i jedan od nesumnjivih faktora, uz mnoge druge, njihovog uspjeha na izborima od 30. avgusta 2020.g. – nijesu se nacionalno preimen(t)ovali u toku nekog tako sličnog političkog Ii po Crnu Goru razornog i krajnje destruktivnog državnog potresa kao što je to bila 1918.g. i tzv. Podgorička skupština. Učinili su oni to u naoko mirnom i relativno spokojnom građanskom okruženju, no, čini se, njihova odluka nije bila samo zakašnjela posljedica  davno prohujalih istorijskih procesa, već i, objektivno gledano, simptom i najava zlokobnih budućih vremena, u kojima po njima – trebali bi im i čak i morali (po)vjerovati s obzirom da su u pitanju višedecenijski vrhunski politički igrači sposobni da uvijek, u svakoj situaciji, genijalno osjete đe bi moglo biti izdašno velikosrpsko vrelo i korito! – nije više konjukturno i nimalo isplativo i dalje insistirati na nekom evo nesumnjivo davno ‘’prevaziđenom’’ i nepostojećem crnogorstvu!?

Bilo da su ostali u SNP-u, kako u ‘’običnom’’ članstvu tako i u stranačkom vrhu, bilo da su ga napustili i osnovali nove stranke, to da Crnogoraca (više) nema, ostalo im je zajedničko i jedinstveno. No, nijesu samo SNP-ovci ostali na toj crti, već u biti i mnoge njihove bivše partijske kolege iz nekadašnjeg SK Crne Gore, a kasnije i još uvijek danas!? iz DPS-a, od kojih je ne mali broj članova vezan za okupatorsku Crkvu Srbije i time objektivno na poziciji negatorstva Crnogoraca. Naime, nije samo da je SNP ostao nelustriran iako bi upravo on danas htio i hoće kaže prioritetno da – lustrira!? Ostao je i DPS nelustriran, iako se čini da je ta konstatacija protivrječna i nerealna. Jeste da je DPS, takav kakav je, sa svim svojim manama, ali i velikim rezultatima obnove držane nezavisnosti, ulaska u NATO i dolaska na prag EU, i dalje kičma crnogorskog državnog i nacionalnog suverenizma, što znači da crnogorski suvrenisti ne mogu bez DPS-a, kao ni DPS  bez suvrenista! Ali, DPS se ne samo nije lustrirao, već i nije nikada do kraja priveo procese svoga modernizovanja i reformisanja. Zahvaljujući viziji njegovih čelnika, a najviše njegovog neprikosnovenog višedecenijskog lidera, DPS je na vrijeme učinio pozitivan politički i državotvorni zaokret koji je urodio izuzetno povoljnim civilizacijskim, demokratskim i kulturološkim rezultatima po Crnu Goru i sve njene građane. No, ovaj proces sveden na najužu grupu čelnika i vrhovnika DPS-a i države (a nije ni njih sve ‘’prožeo’’, daleko od toga!, što je jasna i davno viđena činjenica), nije tekao ‘’po dubini’’ gotovo ni najmanje!? Zato je Crna Gora i prije ‘’srpskog sveta’’ i njegovog zapadnog izloga zvanog ‘’Otvoreni Balkan’’ pred kojim su (bili) zasijenjeni čak i EU i SAD, zapravo bila i ostala velikosrpska, rusofilska i anticrnogorska  ‘’duboka država’’, a to znači zapravo jedna takva ista teritorija, tj. provincija-gubernija, koja je željena i potrebita, prije svega, zbog izlaza na more, strateški tako važnog za kontinentalnu rupu Srbije (kako je to zapisano u Načertaniju, viševjekovnom, zvaničnom državnom programu velike Srbije) i dalekoistočni san Rusije o toplim morima (kako je to zapisano u takođe zvaničnom državnom dokumentu cara Petra Velikog o imperijalnoj, velikoj Rusiji, kojeg Putin očigledno samo slijedi i primjenjuje) .

A u toj, često i bukvalno klerofašističkoj i četničkoj  ‘’crnogorkoj dubokoj državi’’, sada to vidimo i eksplicite na primjeru bivše Vlade i vlasti a naravno i njihovih dosadašnjih djelova koji će biti okosnica i nove Vlade i vlasti, nijesu baš malu ulogu igrali i mnogi dojučerašnji istaknuti, ‘’vjerni’’ i ‘’lojalni’’ (pitanje je samo kome, a zapravo uopšte nije pitanje – litije i postlitije sve su pokazale i dokazale kao na dlanu!?) članovi i funkcioneri DPS-a (i danas na visokim pozicijama), u najmanju ruku ćutolozi i spavači, a bogami ima i onih što po društvenom i državnom tkivu već odavno riju po velikosrpskim i velikoruskim notama!? Tačno je, nije ovo vrijeme za ‘’srednjaše’’, već za junake, a takvo je vrijeme zapravo svako, samo što smo mi na to zaboravili, pa se danas suočavamo sa otvorenom rasprodajom države! Nedavni primjeri funkcionera DPS-a i gradonačelnika Pljevalja, kao i postupanje kompletnog Žabljačkog opštinskog odbora DPS-a i tamošnjih odbornika po pitanju gradnje objekta Crkve Srbije u tom gradu, dovoljno su ilustrativni, poslije svega što je snašlo posljednjih godinu našu zemlju, da je lustracija po svim aspektima nažalost mimoišla DPS. Da nije tako, ne bi ni bilo klerofašističke Vlade koja je učinila tornado i cunami u Crnoj Gori u posljednjih godinu i po dana! Predlagao sam i pisao još i ranije da bi DPS trebao odlučno da insistira na dosljednjom pridržavanju evropskog i civilizovanog građanskog političkog progama i da sve one prikrivene ili pak manje-više otvorene nacionaliste i šoviniste isključi iz svojih redova. Da je to učinjeno već poodavno, siguan sam da bi to blagotvorno itekako uticalo na povjerenje i jedinstvo cijelog suverenističkog bloka u zemlji i da bi uz manjine, vazda lojalne Crnoj Gori, i blagonaklonu progresivnu međunarodnu zajednicu, ubjedljivo bila odnesena pobjeda nad retrogradnim i šovinističkim snagama. Umjesto toga, i DPS i njegovi sateliti su istrajavali decenijama na pogubnom kompromiserstvu i unaprijed izgubljenim bitkama na nezamjeranju i ‘’srednjaškom’’ birokratskom partijskom antiintelektualnom kadru.

Konkretnost je majka pouke, pa evo i toga: član Žirija za dodjelu nagrade Miroslavljevog jevandjelja koji ju je dodijelio negatoru Crnogoraca i otvorenom klerofašisti, ove godine je bio nekadašnji direktor Gimnazije na Cetinju zbog koga se nije svojevremeno vršila nastava nekoliko mjeseci, a poslije toga je primljen u Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i preko direktne intervencije i naredbe tadašnje direktorice dodijeljen u Redakciji ‘’Prosvjetnog rada’ (iako nije imao nikavih dodirnih tačaka sa novinsrtvom!?) đe sam bio odgovorni urednik a koji je bio nesretnom sudbinom ‘’integrisan’’ sa ovom ustanovom. Poslije otvorenog i legitimnog njegovog stava da se ne slaže sa civilizacijskom, državotvornom, crnogorskom, građanskom i multietničkom koncepcijom ovog nekadašnjeg glasila crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika, jedino što sam mogao jeste da ga uputim ka direktorici. Naravno, nikakvog sankcionisanja nije bilo, a koliko je sve u biti zapravo rađeno, svjesno ili nesvjesno, ali objektivno i vrlo efektno i efikasno!?, u kontinuitetu u dosluhu sa odavno uspostavljenim ‘’srpskim svetom’’, pokazuje i činjenica da ni dan-danas nije promijenjena rukovodna struktura ovog Zavoda (čiji čelnici od izbora 30. avgsta 2020.g. ‘’mudro’’ ćute, od kojih je jedan, bivši ministar kulture, za vrijeme mandata stekao sve moguće titule i priznanja, sve do članstva u CANU), jer je ministrica-četnik sigurno s pravom zaključila da za to nema nikakve potrebe!’’ Na kraju krajeva, gotovo isti ti ljudi su i ukinuli ‘’Prosvjetni rad’’ (uprkos peticiji da se sačuva i unaprijedi od preko dvjesta najistaknutijih kulturnih, javnih i naučnih radnika i u zemlji i u dijaspori, i to u vrijeme dakako suverene vlade DPS-a!?, što dovoljno govori kakvo se vrijeme spremalo i kako se rado išlo u susret klerofašističkoj Vladi nakon 30. avgusta 2020.g.)., koji je izlazio na crnogorskom jotovanom književnom jeziku (kao periodični list jedini u zemlji), i koji je bio na jasnom crnogorskom i nacionalnom, i državnom, i građanskom, i multietničkom i multikulturalnom konceptu. No, to je tako, kada bolje ne može i izgleda nije ni smjelo i moglo da bude, pa smo danas tu đe smo, a DPS gledano u cjelini i sa stanovišta svih njegovih članova u svim opštinama (tako različitih političkih i ideoloških pogleda!?) na onoj istoj crti, kao evo i URA i SNP, koja odvaja dva puta: ili ćemo poći tamo đe smo trebali već biti, dakle, u Evropu, ili skrenuti s tog puta i pridružiti se tumaranjima po bespućima ‘’ruskog korova’’, kako to lijepo i ingeniozno, uistinu za vječnost, primijeti Borislav Pekić kroz riječi u ‘’Zlatnom Runu’’ Kir Simeona Njegovana u Beču  prilikom susreta sa Njegošem. I ne optužiše naravno Njegoša za taj korov ni Njegovan ni Pekić, već iznesoše činjenicu da ni tada, kao ni sada, Evropa (tada najviše u liku Austrije, a podsjetimo se da je Njegoš čak namjeravao da ide i u Francusku i u Ameriku), nije imala sluha da pomogne jadnu i siromašnu Crnu Goru, iako su itekako tražili i očekivali njena uistinu (ne)moguća istorijska djela (‘’Neka bude što biti ne može!’’) oslobođenja, progresizma i civilizacijskog uznesenja. Ništa se na Balkanu ne mijenja evo već vjekovima, samo što mi niti što čitamo, niti što slušamo, niti što vidimo, niti što činimo. A opasnosti sa svih strana stalno vrebaju. Jer, kako kaže Pekić, na Balkanu i što se začne zlatnim slovima, sa govnima se uvijek završi!?    

http://crnogorskiportal.me