Luka Nikolić, student: Još ne sviće nužna zora

Nevjerovatno je koliko se Crna Gora trudi (bolje rečeno, ljudi u njoj) da kopiraju trendove drugih zemalja. U gotovo svim poljima ljudskog rada i stvaranja od mode do uličnih protesta, naša zemlja kao da namjerno pravi vremensku distancu, da bi osigurala da stvarni efekat događaja neće biti ni nalik efektu koji je prouzrokovao izvornik. Psihologija je ista kako na globalnom, tako i na mikroplanu prosječnog Crnogorca: država bez vođe je kao tijelo bez glave. Pod pojmom vođe se ne podrazumijeva samo onaj koji artikuliše interese zemlje (dakako, u svoju korist), već i harizma koja, u suštini, označava osobine koje su nekome nezasluženo pripisane. Što proističe iz harizme? Proističe upravo mišljenje da je taj, jedan jedini, vođa neophodan i da se bez njega ne može opstati. Druga, podjednako interesantna posljedica harizme je stvaranje armije ljudi koji u svemu imitiraju vođu. Kao slikoviti primjer prve posljedice je rečenica koja se od 2006. toliko često čuje u Crnoj Gori: ,,Bez DPS-a ne bi bilo Crne Gore“, a kao primjer druge posljedice je situacija kada neki od samoprozvanih ,,očeva nacije“ krene da nosi odijelo jedne boje, ili kravatu nekog dezena, pa se odmah javi horda poltronskih činovnika koji obuku istu kravatu i smatraju da će im to biti veliki plus u očima lidera. Dvije navedene situacije su odličan prikaz crnogorskog autoritarnog mentaliteta iz kojega proizilazi država koja ni na jednom polju ne može da napreduje (sem fiktivno). Prethodno navedena činjenica je produkt usklađivanja svakog postupka sa propisanim obrascima. Jednostavnije rečeno, Crna Gora ne može da napreduje zato što je autocenzura prisutna u svijesti velike većine ljudi. Udžbenički primjer autocenzure je kada dvoje ljudi na ulici glasno pričaju i slučajno treba da pomenu neku ličnost iz savremenog političkog trenutka. Tada se njihov glas naglo stišava i diskretno im se glave približavaju jer, kao što znamo, udbaši su svuda oko nas. Čovjek koji je samosvjestan i koji je uvjeren u ispravnost svojih stavova neće imati problema sa autocenzurom pa da ga sve opkole horde špijuna zato što je takav čovjek priprodno hrabar, a hrabrost je vrlina iz koje proizilazi vjera u sebe i uvjerenje da se čini prava stvar. Himnu protiv autocenzure ispjevao je prof. Veselin Pavićević rečenicom: ,,Ja se bojim jedino straha.“

Vijest koja je ovih dana aktuelna su protesti u glavnom gradu. Ljudi koji imaju kratko pamćenje (a takvih je, na žalost, mnogo) zaboravili su prosteste koje su organizovali sindikalci i nevladin sektor prije dvije godine. Ti protesti su se pojavili nekoliko neđelja nakon što je niz protesta pokrenut u Sloveniji, Makedoniji i Albaniji i još nekim evropskim zemljama. Svi su oni izvojevali svoje pobjede, ma koliko bile minorne, ipak su pobjede. Kod nas se ništa nije desilo, što dovoljno govori o tome koliko su protesti bili stvarni i dobronamjerni. Najveća posljedica protesta je slomljen izlog pekare što je njen vlasnik dočekao sa oduševljenjem jer je znao da će mu država platiti da ga mediji slikaju, kako bi mrvicu uvjerljivije glumili slobodu okupljanja i izražavanja.

Ovih dana slična stvar. Nemiri potresaju Bosnu, ljudi su riješili da uličnom borbom dođu do cilja i zasada im uspijeva. Impozantan je broj visokih činovnika koji su dali ostavke. Da li će protesti u Bosni pogoditi u srž nesreće toga naroda niko ne može znati, ali jedno je sigurno: u Crnoj Gori nema teoretske šanse za tako nešto. U našoj zemlji najnasilniji javni čin od 1997. je prosipanje mlijeka ispred zgrade vlade i to je činjenica koja bi mnogim stanovnicima civilizovanih zemalja izmamila osmijeh na lice.

Najveća istina koja može biti poručena ljudima koji žive na ovom prostoru je da ukoliko zaista hoće da svrgnu vlast moraju to da učine na isti način na koji je sadašnja vlast svrgnula ,,staru garnituru“. Pučem, prevratom, državnim udarom, zovimo ga kako nam drago. Nikakvi valceri i igranke koje priređuju politički leševi ograničenih umnih sposobnosti ne mogu dovesti do istinskih društvenih promjena.

Pa ko voli nek izvoli, a do tada nam preostaje da stavimo prste u uši i da pjevamo pjesmu koju smo svi, strasno, napamet naučili: pjesmu ropstva i vječne pokornosti.