LUČA OD ŚEĆANJA I MORA POEZIJA SLAVKE DAKOVIĆ KAO ZAVIČAJNA METAFIZIKA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 (Ako je samo kamen, Lovćen bi se davno urvao u zaborav, a pjesnik je trajniji i od naroda Milovan Djilas “Njegos“)

Zbirka poezije “Zbog tebe se sunce rađa” Slavke Daković već svojim naslovom priziva svjetlost, toplinu i vjeru u postojanost vrijednosti koje oblikuju čovjeka i njegovu domovinu. Već u prvim stihovima ośeća se autorkin temeljni impuls ljubav prema Crnoj Gori, ne kao apstraktnom pojmu, već kao živom biću čiji su bolovi i radosti ujedno i bolovi i radosti pjesnikinje.

U pjesmi „Crnoj Gori“ ona ne govori o otadžbini iz distance, nego iznutra, kroz ton posvećenosti i emocionalnog nasljeđa:

„Svi bolovi tvoji u mojoj su duši / kao sva ljepota i kristalnost rječna.“

Takva identifikacija sa zemljom nije samo patriotska  ona je ontološka. Crna Gora je u njenom lirskom izrazu izvor smisla, simbol vječne postojanosti („vazda Jedina i za vazda Vječna“) i duhovnog nasljeđa koje se ne iscrpljuje u istorijskim datumima, nego traje u svakom novom stihu. Pjesnikinja ne bježi od arhaičnih i uzvišenih tonova. Naprotiv, ona ih prigrljuje. To je onaj unutrašnji montenegrizam koji se ne manifestuje kroz patetiku, nego kroz ton dostojanstva. U njenom jeziku „vazda“ ima snagu zakletve, a „Jedina“ postaje sinonim ideala  ne samo zemlje, već duhovnog bića.

Druga pjesma, „Zbog tebe se sunce rađa“, nastavlja isti luk, ali iznutra preokreće ton. Dok je prva u znaku poštovanja, ova diše novim pregnućem u njoj se javlja pokret, budnost, životna toplina: „Novo se srca budi pregnuće / Krvotoka ga sluti vrelina.“ To je zora, i duhovna i prirodna, koja se rađa iz ośećaja pripadnosti. Daković gradi svojevrsni unutrašnji ego između Lovćena i sunca, između planine i duše. Domovina je „stamena, nalik stijenju“, ali i „ptica iznad gora“ čvrsta i slobodna istovremeno. Njena Crna Gora nije mitska koliko je intimna. Ona se ogleda u jutru, u letu ptice, u miru koji slijedi poslije burne istorije. Autorka ne pjeva samo o zemlji, nego kroz nju  kao da su pejzaži, rijeke i stijene produžetak njenih emocija.

U toj poetskoj simbiozi između zemlje i duše, Slavka Daković pronalazi ono što su Leso Ivanović i Vito Nikolić tražili cijelog života  unutrašnju mjeru ponosa i tuge, onu tanku liniju između surovosti i nježnosti crnogorskog bića. Njeni stihovi oblikuju i dišu zavičajem, u njima odzvanja huk vjetra s Lovćena, šum mora kod Petrovca, samoća planinskih sela u suton. Dakovićkin je izraz izbrušen kao kamen na kojem se stoljećima upisivala istorija naroda što je znao da strada, ali ne i da se preda. U njenoj poeziji nema ispraznih metafora ima istine koja govori, i svjetlosti koja grije, čak i kad se spušta tama. Riječ je o lirici koja ne pripada prolaznosti, već trajanju, o jeziku u kojem svaka riječ nosi snagu. Pjesnikinja umije da spoji visine i dubine Lovćen i more, stijenu i suzu, gordost i milost. U tome je prepoznajemo kao dostojnu nasljednicu onih čiji su stihovi utisnuti u kamen Crne Gore. Njeni tonovi ne imitiraju Lesovu śetu ni Vitovu ranjivost, ali ih preobražavaju u novi, ženski ośećaj smireniji, misaoniji, i možda upravo zato snažniji.

Zbirka Zbog tebe se sunce rađa jeste molitva u pokretu, trajanje u kojem se domovina ne slavi nego razumije, ne idealizuje nego živi. To je poezija koja ne traži da joj vjerujemo, nego da je ośetimo  u dahu, u kamenu, u śetnom pogledu prema nebu koje se ne da osvojiti, ali se u njega može vjerovati

JESENJE REFLEKSIJE

Nakon solarne svjetlosti i patriotskog ushićenja prvog ciklusa, Slavka Daković u „Jesenjim refleksijama“ spušta ton. Njena riječ postaje smirenija, misaonija, gotovo filozofska. Umjesto ekstaze, sada dolazi unutrašnje preispitivanje, ono koje traži smisao u besmislu, ljepotu mudrosti u tami. U pjesmi „Paradoksi“ pjesnikinja hvata samu suštinu egzistencijalne borbe. Kratki stihovi, razlomljeni kao dah, nose poruku da čovjek, i kad je nemoćan, ne smije odustati od traganja za smislom.

„Tolikom besmislu morali smo dati neki smisao.“

 To nije poraz, već filozofska prihvaćenost svijeta takvog kakav jeste. Daković nas ne uči kako da pobjegnemo od besmisla, već kako da ga osvojimo smislom. U „Nemogućnosti spoznaje“ autorka otvara duboko pitanje sudbine i izbora. Staze koje se nijesu ukrstile postaju metafora života, ljubavi, propuštenih mogućnosti.

„Kuda bi nas odvela staza koju na raskršću ne izabrasmo?“ To pitanje lebdi nad svakim čitaocem, jer svi imamo svoje neizabrane puteve. A pjesnikinja, svjesna ograničenja ljudske spoznaje, nalazi ljepotu upravo u toj nemogućnosti  u sjete koja postaje suština poezije. „Možda i sama nemogućnost takve spoznaje postoji negdje u nedokučivoj ljepoti sjete.“ Treća pjesma, „Jednu zvijezdu tvojim imenom bih zvala“, posveta je prerano preminuloj glumici Ivani Mrvaljević. Ova pjesma nosi ton tuge, ali ne očaja. „I jednu zvijezdu što na nebu blista / imenom Ivane zvala bih odista.“ To nije epitaf, nego poetski zavjet śećanja. Dakovićka kroz stih čuva dostojanstvo tuge, bez patetike, s nježnošću koja podśeća na molitvu. Jesen u ovom ciklusu nije godišnje doba, već stanje duše  melanholično, ali i mirno, svjesno, smireno.

Takva jesenja zrelost u poeziji Slavke Daković ima unutrašnju dramaturgiju duše nije to jesen gubitka, već jesen sabiranja svjetlosti, koja ne nestaje već se povlači u nutrinu, u mir đe se stvari ne završavaju, već dobijaju dublji smisao. Nakon usijanja ljeta i sunčanog pregnuća prvog ciklusa, dolazi vrijeme sumiranja, vrijeme kad se vjetar u listu prepoznaje kao glas misli. List ne pada da bi uvenuo, nego da bi postao  stabla, tihi dokaz da sve što odlazi ostaje. U „Jesenjim refleksijama“ poezija više ne sija spolja, već iznutra. Ona ne traži horizont, već unutrašnji vidik. U tom pogledu, Dakovićkina riječ podśeća na Nikolićevu tihu elegičnost i Lesovu mudru samoću, ali je njen izraz mekši, ženski, prosvijetljen blagom tugom koja zna svoje granice. Kod nje tuga nije kraj, nego pristajanje uz život śećanje nije rana, već način postojanja.

Njeni stihovi ne mare za grandiozne slike oni dišu u nijansama, u śenama, u tonovima koji se tek naslućuju. U njima se ne traži rješenje, jer poezija za nju nije put do istine, već sama istina koja hoda bosa po lišću. Između tame i svjetlosti, pjesnikinja ne pravi razliku  ona ih spaja. Jer zna samo onaj ko je prošao kroz tamu može razumjeti značenje svitanja. „Jesenje refleksije“ su tako zreli dijalog, razgovor sa śenkama.. U tim stihovima odjekuje ono što je Leso Ivanović nazivao “smirenom gordošću kamena”, a Vito Nikolić “tugom što zna svoje porijeklo”. Dakovićka ne nasljeđuje njihove tonove, već ih preobražava u sopstveni jezik jezik ženskog śećanja, žive filozofije, dostojanstvene tuge.

KRIK GALEBA

U trećem ciklusu zbirke Slavka Daković otvara vrata śećanjima  i to ne onim lakim, već onima što bole i traju. U „Krikovima galeba“ svako śećanje ima lice, svaka emocija svoje krilo. Galeb, simbol trajanja, lutanja i povratka, postaje svojevrsna sintagma.

„Mora Ona doći kad je tražim ovako, po peronima, po prozorima svih vozova, u svakoj sjeni.“

Ovaj stih nosi onu starinsku lirsku tugu koja se rađa na moru. Montenegrizam ovđe nije u riječi, već u temperamentu u postojanosti, u vjeri koja ne posustaje. Galeb, svojim krikom, postaje znak neba, odgovor čovjekovoj čežnji.

U pjesmi „Pisao mi je…“ ton se mijenja postaje smireniji, dublji, zreliji.

„Pisao mi je o iluziji, o paradoksu i apsurdima… o rezignaciji i melanholiji.“ To je pismo jednog svijeta koji odlazi, ali ne umire. Kao i kod Vita Nikolića, bol se pretvara u estetiku, u svjetlost śećanja.

U „Kao u snoviđenju“ bol postaje blaga.

„Sunce njenih očiju više me ne grije, a to umije i da zaboli.“ To je bol bez drame, miran, dostojanstven onaj što ne traži sažaljenje, već poštovanje.

Ciklus se završava pjesmom „Neka sretanja skora“, u kojoj se melanholija pretvara u nadu. „Ova zlatna jesen nije za neke sjete. Nije za rastajanja, već da te neko srete.“

Sve se smiruje, sve dobija smisao. Galeb više ne plače on proniče, prelijeće, spaja dvije obale zemlju i dušu Poezija Slavke Daković je lična himna o postojanju, o svjetlosti koja ne prestaje da sija ni kada se sunce spusti iza Lovćena. U njenim stihovima čovjek nije heroj epohe, već čuvar smisla žena nije samo glas nježnosti, već stub koji nosi nebo pamćenja. Zbog tebe se sunce rađa nije zbirka o prolaznosti, već o vječnosti u čovjeku  onoj maloj, nenametljivoj, ali čudesno istrajnoj iskri koja oplemenjuje.  Slavka Daković piše iz onog dubokog mjesta đe se śećanje pretvara u molitvu, a bol u dostojanstvo. Njeni stihovi puni emocija, su i unutrašnji zapis iskustva, sjaj u oku žene koja je prešla sve nijanse ljubavi.

ZBOG TEBE SE SUNCE SMIJE

U četvrtom ciklusu Slavka Daković spušta ton i otvara prostor smirajima i treptajima. Nakon „Krika galeba“ i njegovih morskih širina, ovđe vlada mir, svjetlost i unutrašnji sklad. „Među zvijezdama“ djeluje kao pogled u nebo, ali iza jednostavnosti krije se duboka misao o pripadnosti svemiru:

„Tajanstveni i raskošni nebesni svod činio je da se osjećam i sama među zvijezdama.“ To „među zvijezdama“ nije prostorna, već duhovna refleksija ośećaj jedinstva s beskrajem, bez gordosti, ali sa sviješću o vlastitom biću.

„Dati viši smisao“ donosi filozofsku notu:

„Ponekad otići znači: dati svemu neki viši smisao.“

To je mudrost izrečena bez viška riječi, svjedočanstvo zrelosti koja zna da kraj može biti najviši oblik trajanja. U „Našim skalinima“ vraća se more, tamaris, miris soli i vina. „Širi se miris mora i soli, opojnost tamarisa i agava…“ To su slike mediteranskog svijeta u kojem su kamen, sunce i eros jedno. Ciklus završava pjesmom „Iskrice žudnje“, u kojoj se boje duše i mora stapaju u jednu smaragdnu nijansu. „Boja očiju i boja mora postaje istovjetna – smaragdno plava.“ Tu je sve mirno, svjetlucavo, prozračno. Dakovićka pokazuje da i sreća, kao i bol, ima svoj ritam snažnji i dublji.

Dakovićka u ovim stihovima ne opisuje svijet, već ga doživljava kroz dah. Njen jezik postaje snažan, gotovo akvarelski, u kojem svaka riječ ima prostranstvo i odjek. Tu se život i poezija stapaju u jedno, a oćanje svijeta prelazi u stanje blagosti. U završnim tonovima ciklusa, sve postaje jedno veliko “da” životu  ne idealizovanom, već istinskom, onom koji zna i bol i ljepotu, i odlazak i povratak. Kao da pjesnikinja uči čitaoca da pravi smisao nije u prelomnim događajima, već u trenucima kada ostane samo disanje, miris mora i svjetlost nad Lovćenom. To je poezija koja ne traži kraj, jer zna da je svaki kraj samo nova svitanja duše među zvijezdama.

KAO U PROVIĐENJU

Peti ciklus zbirke Zbog tebe se sunce rađa djeluje kao unutrašnji epilog. Sve prethodne teme ljubav, bol, śećanje, tuga, zavičaj, nada  sabrane su u miru, u spokoju kojim pjesnikinja probljeskuje.

„Pjesma ptica i raskoš neba vidik plijeni paletom boja.“ U „Kao u proviđenju“ čovjek i svemir se prepoznaju. Ljepota prirode postaje produžetak duše, znak da i u svijetu i u čovjeku postoji red. U „U nekom atomu“ autorka vjeruje da ništa ne nestaje: „Kao da sve još negdje živi u nekom atomu, u atmosferi.“ To je spoj naučne misli i duhovne intuicije potvrda da poezija uvjek nosi onu snagu autora. „Usamljena sjena“ vraća intimu, onu ljudsku čežnju da neđe, u daljini, neko još misli na nas. „Na obali usamljena sjena, čini mi se neko čeka mene.“ To čekanje je duhovno, ne fizičko ono koje stoji pred svkaim pjesnikom sa decenijama života i sazrijevanja.

A onda „Bliže vječnosti“.

„U kamenom moru naši preci nađoše put do najviših vrijednosti života.“

Ovđe pjesnikinja prelazi iz ličnog u kolektivno, iz pjesme u opruku. To je Crna Gora koja ne govori oružjem, već riječju. „Sloboda se vjekovima branila i olovom i slovom.“ To je najčišći izraz montenegrizma: sloboda u tišini, dostojanstvo u trajanju.

Završni stihovi

„U ime iskre bljesnule iz kremena, u ime Sunca na kućnom pragu, i zvjezdanog beskraja“ zatvaraju zbirku u krugu svjetlosti. To je povratak porijeklu, smislu i vjeri.

Poezija Slavke Daković je svojevrsni put svjetlosti  od zemlje do neba, od bola do smirenja, od tame do ponovnog rađanja smisla. To je korak po  skalinima duše, kroz śećanja, čežnje i naslućene prostore vječnosti. U tim stihovima svaka riječ ima snagu stijenja a svaki kamen  toplinu riječi. Slavka Daković ne imitira Lesa Ivanovića ni Vita Nikolića, ali s njima dijeli isti dah zavičaja, isti miris kamena poslije kiše, isti pogled prema nebu koje ne obećava, ali nikad ne izdaje. Kao i Leso, ona zna ćutanjem da kaže ono što druge riječi ne mogu. Kao i Vito, ona zna da bol može biti plemenit ako iz njega izrasta nova nada. U njenim stihovima Crna Gora ne prijeti, već opominje ne kleči, već se uspravlja ne traži da bude velika, nego da ostane svoja. To je poezija koja čuva lice zemlje, dah mora, i duh čovjeka što se ne predaje ni kad pada. Zbog tebe se sunce je svojevrsna pjesnička sintagma o ljubavi, i o opstanku dostojanstva. O zavičaju koji je snažna moralna vertikala. O jeziku koji je luča u tami, i o čovjeku koji zna da, uprkos svemu, sunce se  zbog nečega i zbog nekoga vazda rađa.

Jer, kako je zapisao Milovan Đilas:

„Ako je samo kamen, Lovćen bi se davno urvao u zaborav, a pjesnik je trajniji i od naroda.“

Taj kamen, taj narod i ta riječu Slavkinoj poeziji dišu zajedno, kao jedna i jedina luča koja nas obasjava kroz vjekove postojanja. Njen jezik nosi patinu starog svijeta, ali i svježinu novog jutra. U njemu se čuje govor kamena i miris lovora, u njemu diše vrijeme koje ne prolazi. Ona ne gradi stihove, već uspostavlja ravnotežu između tame i svjetlosti. I zato njena poezija traje. Jer ako se Lovćen pamti po Njegošu, a more po talasima, onda će se Slavka Daković pamtiti po toj luči što sija između njih  po svjetlosti koja ne pripada ni nebu ni zemlji, nego ženi koji zna da je i jedno i drugo u sebi. I zato ova zbirka nije kraj, već povratak izvoru riječi koja svijetli zato su te riječi i najjače.