LOVĆENSKI FENIKS” ESEJI O CRNOGORSKOM PITANJU I BORBI ZA IDENTITET

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Milorad Mijo Popović, književnik čije se ime već decenijama izgovara čas sa osporavanjem, čas sa neskrivenim hvalospjevima, u izdanju OKF-a i Antene M objavio je novu knjigu pod izazovnim i simboličkim naslovom “Lovćenski feniks”. Naslov sam po sebi priziva jedno od najmoćnijih mitoloških znamenja  feniksa, pticu koja uvijek iznova izranja iz vlastitog pepela. U tom simbolu Popović prepoznaje Crnu Goru državu koja je kroz vijekove prolazila kroz bolne padove i veličanstvene uspone, kroz iskušenja, poraze i obnavljanja, da bi svaki put, uprkos svemu, pronašla snagu da se izdiže iznad vlastitih ruševina. Feniks nad Crnom Gorom lebdi kao śenka istorije i nada budućnosti, kao podśetnik da se nijedna velika ideja ne umire dok postoji volja da se ponovo rodi. U uvodnim stranicama Popović ne bira nasumične misli, već u posebnom spoju ukršta riječi Petra I i Petra II Petrovića Njegoša sa idejnim nasljeđem revolucionara i vizionara Veljka Vlahovića i Krsta Popovića. Na taj način oblikuje intelektualni okvir u kojem se jasno naslućuje drama i sudbina jedne male, ali nepokorne države, uvijek stiješnjene između tuđih ambicija i sopstvene potrebe da sačuva dostojanstvo. Autor, vještim spajanjem različitih epoha i glasova, podśeća čitaoca da crnogorsko pitanje nikada nije samo pitanje granica, jezika ili crkve, već pitanje identiteta, morala i postojanja.

Na 294 stranice ove knjige, smjenjuju se poglavlja u kojima Popović secira najośetljivija i najsloženija pitanja crnogorske prošlosti i sadašnjosti. Svako od njih otvara se poput intelektualne rane, ali i poput mogućnosti za iscjeljenje od razmatranja duhovnih i ideoloških korijena hibridnog fašizma, preko analize velikosrpskog nacionalizma i njegovih udara na crnogorsko pitanje, do razotkrivanja političkih suđenja, međunarodnih odnosa, kontroverzi nacionalne ideologije, Njegoševog nasljeđa i neraskidive veze čojstva i junaštva sa dukljanskim antifašizmom. Popović nas vodi kroz sljedeća poglavlja:

Duhovni i ideološki korijeni savremenog hibridnog fašizma

Velikosrpski nacionalizam i crnogorsko pitanje

Politička suđenja, progon i demonizacija suverenista

Crnogorsko pitanje u međunarodnom kontekstu

Temelji kontroverze nacionalne ideologije

Njegoševo srpstvo i crnogorska nacija

Čojstvo i junaštvo sa dukljanskim antifašizmom

Izazovi i zablude suverenističke politike

Nove nužde rađaju nove sile

Ovo je deveta knjiga Milorada Mija Popovića posvećena nacionalnom pitanju Crne Gore. Njena struktura jasno pokazuje ambiciju da se obuhvati čitav spektar istorijsko-identiteskih tema od dubokih istorijsko-ideoloških slojeva, preko aktuelnih političkih i međunarodnih odnosa, pa sve do moralno-identitetskih dimenzija crnogorskog opstanka. Svaka stranica prožeta je analizama, zapažanjima i promišljanjima koja se ne obraćaju isključivo akademskoj javnosti, već i svakom čitaocu koji želi da razumije đe je Crna Gora danas i kuda može krenuti. Popović u ovom djelu ne piše samo intelektualni komentar, već iscrtava svojevrsnu “komitsku” borbe za očuvanje države, identiteta i kulture u vremenu kada su iskušenja jednako velika kao i u presudnim epohama crnogorske prošlosti.

Poglavlje I:  Duhovni i ideološki korijeni savremenog hibridnog fašizma

U poglavlju „Duhovni i ideološki korijeni savremenog hibridnog fašizma“, Popović razotkriva složenu genezu jedne ideologije koja se ne javlja u čistom, otvorenom obliku, već pod maskom savremenih političkih i kulturnih obrazaca. On polazi od istorijskog projekta stvaranja “novog čovjeka”, kako u komunističkim tako i u fašističkim režimima XX vijeka, đe je individua bila tek sredstvo za realizaciju “više” ideje bilo da je riječ o klasi, rasi ili naciji. Popović pažljivo analizira kako su ti obrasci preživjeli i u postkomunističkim društvima, mutirajući u oblik današnjih autokratija koje pokazuju otvoreni prezir prema slobodnim medijima, nezavisnom sudstvu i univerzalnim vrijednostima ljudskih prava. U tom okviru posebno mjesto zauzima analiza ruskog nacionalizma. Popović ne posmatra Rusiju samo kao geopolitičkog aktera, već i kao ideološki model koji kroz kult ličnosti, pravoslavni mesijanizam i agresivni militarizam nameće svoje obrasce malim državama u svojoj interesnoj sferi. Time se otvara prostor da se shvati kako se u Crnoj Gori oblikuje hibridni fašizam  ne kroz otvorenu totalitarnu represiju, već kroz kulturu negacije, sistematsku mitologizaciju istorije i kontrolu važnih institucija, prije svega obrazovanja, pravosuđa i medija.

Posebno upozorava na sprezu velikosrpske politike i ruskog imperijalnog uticaja, koji zajedno proizvode trajnu prijetnju opstanku crnogorske nacije. Hibridni fašizam se, prema Popoviću, ne mjeri samo silom i nasiljem, već i mirnim  ali jednako opasnim procesima: istorijskim revizionizmom, demonizacijom suverenista, klerikalnom mobilizacijom i širenjem mitova koji suzbijaju kritičko mišljenje. Upravo u toj prikrivenosti leži njegova opasnost  jer je riječ o ideologiji koja nastupa kao tradicija, kao „očuvanje identiteta“, a u stvari razgrađuje samu supstancu crnogorske državnosti.

Poglavlje II: Velikosrpski nacionalizam i crnogorsko pitanje

 U drugom poglavlju Popović se usredsređuje na fenomen velikosrpskog nacionalizma i njegov razoran uticaj na crnogorsko pitanje. Analiza počinje podsjećanjem na raspad Jugoslavije početkom devedesetih, kada je ideja “Velike Srbije” obnovljena kroz krvave ratove u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Popović pokazuje kako je ta ideja, utemeljena na mitološkoj matrici i granici zamišljenoj linijom “Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica”, imala za cilj da Crnu Goru pretvori u prostor bez sopstvene državnosti i identiteta. Autor dešifruje mit o “nebeskom narodu” i kolektivnu histeriju koja je pratila srpsko društvo u to vrijeme, a koja je u Crnoj Gori stvorila atmosferu poslušništva i zavisnosti. Posebno naglašava “AB revoluciju” 1989. godine, kojom je srušen crnogorski reformski poredak i otvorena vrata dominaciji Miloševićeve politike. U tom procesu Crna Gora je postala laboratorija velikosrpskog projekta od manipulacija kosovskim mitom, preko ratnog angažmana crnogorskih jedinica, do pokušaja zatiranja same ideje crnogorske nacije.

Popović se ne zaustavlja na devedesetim, već hronološki prati politički razvoj do savremenog doba. On secira pokušaj državnog udara 2016. godine, organizovan uz podršku ruskih obavještajnih struktura, kao i militantnu ulogu Srpske pravoslavne crkve u mobilizaciji građana protiv crnogorske nezavisnosti. Posebno analizira tzv. “molebanske revolucije” i atmosferu koju je SPC stvorila u društvu  atmosferu kolektivne pokornosti i političkog diktata maskiranog u religijski preporod. U ovom poglavlju Popović oštro kritikuje i crnogorske vlasti i opoziciju, pokazujući da su pojedinci i u vlasti i u opoziciji često bili saučesnici u slabljenju državnih institucija i uvođenju Crne Gore u orbitu velikosrpskih interesa. Podśeća i na Podgoričku skupštinu 1918. godine, kao na istorijski presedan kojim je Crna Gora anektirana i svedena na provinciju, naglašavajući kontinuitet takvih politika sve do današnjeg vremena.

U zaključku, autor jasno pokazuje da velikosrpski nacionalizam nije samo pitanje prošlosti, već trajna prijetnja crnogorskoj suverenosti. On ga definiše kao ideologiju koja se obnavlja kroz mitove, kroz mreže političkih i crkvenih struktura, i kroz stalno potkopavanje crnogorske državne nezavisnosti.

Poglavlje III: Politička suđenja, progon i demonizacija suverenista

U trećem poglavlju Popović razotkriva račnu stranu političke i pravosudne stvarnosti savremene Crne Gore. On pokazuje kako su suverenisti, oni koji su dosljedno branili nezavisnost i identitet države, tokom posljednje decenije postali meta sistematskog progona, političkih procesa i javne demonizacije. Popović posebno naglašava događaje 2015. i 2016. godine, kada je pripreman pokušaj državnog udara. Tada su, kako navodi, na površinu isplivali svi oblici hibridnog rata od medijske satanizacije, preko specijalnih operacija stranih službi, pa do orkestriranih procesa pred sudovima. Politički motivisana suđenja nisu imala samo cilj da kazne pojedince, već i da zastraše širu javnost, da obeshrabre građane koji su vjerovali u crnogorsku nezavisnost.

U centru pažnje nalaze se i slučajevi tužilaca i sudija poput Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, koji su, prema autoru, stigmatizovani i progonjeni ne zbog ličnih slabosti, već zbog uloge koju su imali u odbrani crnogorskog pravnog sistema od velikosrpskog i ruskog uticaja. Popović uočava istorijske paralele podśeća na Bombašku aferu iz 1907. Godine. Time pokazuje da je represija nad suverenistima obrazac koji se ponavlja, uvijek kada Crna Gora postane meta spoljnih hegemonističkih politika.

Autor secira i političku ulogu lidera koji su, pod plaštom reformi i borbe protiv korupcije, faktički otvorili vrata retrogradnim silama. On jasno imenuje “svetosavske oslobodioce” i ukazuje na poteze Abazovića i Bečića, koje vidi kao važne figure u urušavanju crnogorskog suverenističkog bloka. Ovi politički potezi, tvrdi Popović, nijesu bili slučajni, već dio šireg plana potiskivanja i neutralizacije svega što podśeća na crnogorsku samobitnost. U zaključku poglavlja Popović podvlači tragičnu činjenicu: Crna Gora, kao mala država bez ozbiljnog geopolitičkog uticaja, često se nalazi u raljama moćnijih nacionalizama i stranih interesa. Sudbina “malih naroda”, piše on, jeste da budu poligon za eksperimente velikih ideologija ali upravo je na tim narodima da istraju, da čuvaju svoje dostojanstvo i ne dozvole da se njihova sloboda svede na fusnotu u tuđim planovima.

Poglavlje IV: Crnogorsko pitanje u međunarodnom kontekstu

U ovom poglavlju Popović Crnu Goru smješta u širi međunarodni okvir, pokazujući da njena sudbina nikada nije bila isključivo unutrašnje pitanje, već stalno isprepletana sa interesima velikih sila. Od antičkih vremena, preko srednjovjekovnih dukljanskih i zetskih vladara, pa sve do savremenih integracionih procesa, Crna Gora je bila i ostala „zemlja granice“ prostor đe se sudaraju imperije, narodi i kulture. Poseban akcenat stavlja na 1918. godinu i aneksiju Crne Gore od strane Karađorđevića, što označava trenutak kada je dinastija Petrovića zbačena, a crnogorska državnost brutalno potisnuta. U tom događaju Popović vidi paradigmu i primjer kako međunarodni odnosi i interesi velikih sila mogu potpuno izmijeniti tok istorije jednog malog naroda. Sve što je bilo crnogorsko država, crkva, jezik i identitet tada je dovedeno u pitanje i stavljeno pod znak zabrane.

Uprkos olujama XX vijeka, autor ističe da je crnogorski narod uspio da očuva moralni kodeks čojstva i junaštva, vrijednosti koje su ga održale u najtežim iskušenjima. Kao ilustraciju navodi poznati zapis Jožefa Holčeka iz 1876. godine:

„Crnogorac za sva blaga svijeta ne dozvoljava da ga neko drugačije nazove nego Crnogorcem.“

Popović zatim prelazi na savremeni međunarodni kontekst analizira odnos Evropske unije prema Zapadnom Balkanu, sporost i nedosljednost evropske politike proširenja, ali i realne benefite koje je Crna Gora ostvarila (ili nije) kroz tri decenije tranzicije. On se osvrće i na ulogu Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, koje, iako vođene sopstvenim interesima, predstavljaju nezaobilazne faktore stabilnosti i sigurnosti u regionu. Posebnu pažnju posvećuje i položaju crnogorskih intelektualaca, institucija poput FCJK i PEN centra, kao i procesima političkih suđenja koja pokazuju koliko je pitanje crnogorskog identiteta i dalje osjetljivo i koliko zavisi od međunarodnog konteksta. Popović jasno poručuje da Crna Gora ne smije biti prepuštena samoj sebi jer je u svijetu velikih interesa mala država bez podrške unaprijed osuđena na gubitak sopstvenog glasa.

Poglavlje V: Temelji kontroverze nacionalne ideologije

U ovom poglavlju Popović postavlja važna pitanja: ko su Crnogorci, šta je smisao crnogorstva i kakva je budućnost crnogorske nacije u uslovima prelamanja regionalnih i globalnih interesa. On ne razmatra identitet samo kroz administrativne oznake ili trenutne političke konjunkture, već kroz duboku istorijsku sedimentaciju slojeve dukljanskog i zetskog nasljeđa, vladarske kontinuitete, etičke norme čojstva i junaštva, te iskustvo dugog trajanja na rubu imperija. Popović precizno mapira kako su se „nacionalne istine“ proizvodile i razgrađivale od romantičarskih narativa XIX vijeka do modernih ideoloških preoblikovanja. Posebno je kritičan prema tezi „Srbi svi i svuda“, koja je, iako nastala u specifičnom istorijskom kontekstu, poprimila kleronacionalni naboj sa ambicijom da izbriše razlike i uništi samobitnost Crne Gore. U tom okviru autor analizira i simboličke poteze koji imaju dalekosežne posljedice: postavljanje limene crkve na Rumiji 2005. godine tumači kao paradigmmu ne samo religijske prirode, već performativnu politiku teritorijalnog i identitetskog prisvajanja. Kontroverza nacionalne ideologije, kako je Popović čita, nije prosto spor oko „imenica“ (nacija, jezik, crkva), već sukob oko vrijednosti da li crnogorski identitet izvire iz otvorenosti i evropske modernosti, ili se svodi na mitološki repertoar i klerikalne matrice? Autor podśeća da se institucije i simboli lako instrumentalizuju kada izostane kritička kultura, a da crnogorska politička i intelektualna scena i sama snosi dio odgovornosti kad popušta pred „komforom“ kompromisa koji relativizuje samu supstancu crnogorstva.

Poglavlje VI: Njegoševo srpstvo i crnogorska nacija

 Popović ovđe ulazi u najośetljivije polje hermeneutiku Njegoša. Daleko od ikonoklazma, ali i od neproblematičnih hagiografija, on insistira na istorijskom čitanju. Ukazuje da je Njegoš djelovao u epohi u kojoj su kategorije „srpstva“ i „crnogorstva“ funkcionisale drugačije nego danas kao kulturno-političke oznake u nastanku, fluidne i višeznačne. Kritikuje reduktivna tumačenja Jovana Erdeljanovića i druga „kazivanja bez dokaza“, koja, oslonjena na usmenu tradiciju i genealogije „pričao mi je predak“, danas služe da se retroaktivno opravdava politička praksa. Centralna teza kosovski mit je u Njegoševom djelu literarno-moralni instrument koji je autor vjesno prilagodio crnogorskom mentalitetu da bi homogenizovao zajednicu suočenu sa egzistencijalnim prijetnjama. Taj instrument je imao istorijsku funkciju, ali je u novijem dobu preuzet i pretvoren u političku tehnologiju mobilizacije odakle potiče njegova ambivalentnost ono što je nekada bilo sredstvo moralne konsolidacije, postalo je baza za savremenu kleronacionalnu politiku.

Popović pravi pregled od Njegoša do Milovana Đilasa i Veljka Milatovića, pokazujući kako se interpretativni obrasci prenose i obnavljaju. Pritom ne relativizuje Njegoševu genijalnost, nego upozorava na opasnost „kanonizovanog čitanja“: kad se stih pretvori u doktrinu, poezija postaje propis, a umjetnost instrument velikosrpske ideologije. Otuda poruka crnogorska nacija ne gradi se na negiranju Njegoša, već na odgovornoj, savremenoj recepciji njegovog djela onakvoj koja razlikuje poetiku od političke instrumentalizacije.

Poglavlje VII: Čojstvo i junaštvo sa dukljanskim antifašizmom

Ovđe Popović vraća u prvi plan moralni kod koji definiše crnogorsku tradiciju čojstvo i junaštvo. Naglašava da je crnogorska hrabrost, kad je autentična, uvijek samosavladavanje i zaštita slabijeg, a ne agresija. U tom ključu on prezentuje i antifašističko nasljeđe ne samo kao istorijsku pobjedu nad okupatorom, već kao civilizacijski izbor da se stanе na stranu univerzalnih vrijednosti ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti. „Dukljanski antifašizam“ koji Popović priziva nije statična ili folklorna oznaka, već koncept odbijanje svake logike ponižavanja, mitomanije i tribalizma. Nasuprot kleronacionalnoj retorici koja se hrani isključivošću, antifašistički etos podśeća da identitet nije zatvor, nego prostor odgovornosti. U tom smislu, crnogorska tradicija nije suvoparni muzej, već „živa etika“ koja obavezuje i danas čuvati državu znači čuvati pravdu, a čuvati ime znači braniti slobodu drugog. Popović povezuje ovu moralnu matricu sa savremenim izazovima: govor mržnje, političko nasilje i institucionalni revizionizam prepoznaje kao simptome „hibridnog fašizma“ koji se širi bez odore i bez deklarisanog manifesta. Odgovor, tvrdi, ne može biti samo pravno-policijski mora biti kulturni: obnova obrazovanja, istorijske pismenosti i javnog dijaloga u kojem čojstvo nije parola, nego praksa.

Poglavlje VIII: Izazovi i zablude suverenističke politike

Popović je ovđe samokritičan prema „crnogorskoj strani“. Suverenizam nije imun na greške klijentelizam, kasno i polovično institucionalno jačanje, pragmatični kompromisi koji su razvodnili identitetsku politiku, takođe povremena sklonost da se moralna nadmoć podrazumijeva umjesto da se svakodnevno dokazuje profesionalizmom i transparentnošću. Autor pokazuje kako je dio suverenističkih elita potcijenio dubinu i izdržljivost kleronacionalnih mreža, kao i činjenicu da se kulturni rat dobija u školama, medijima i lokalnim zajednicama ne samo u parlamentu. Zabluda je, upozorava Popović, vjerovati da će „evropski put“ sam po sebi rješiti unutrašnje protivrečnosti. Evropske integracije su instrument, ne zamjena za sopstvenu državnu strategiju. Crna Gora je u pojedinim kriznim trenucima ostavljala previše „praznog prostora“ koji su popunjavale SPC i parastrukture pod patronatom spoljnog rusko-srpskog uticaja. Umjesto defanzive i ad-hoc poteza, autor zagovara dosljednu politiku institucionalnog kontinuiteta, kulturne diplomatije i socijalne uključenosti da bi suverenizam ponovo postao uvjerljiv kao etički i razvojni projekat, a ne samo kao odbrambena reakcija. U tom svjijetlu Popović poziva na „drugu modernizaciju“: profesionalizaciju pravosuđa i javne uprave, depolarizaciju medijskog prostora kroz standarde (ne kroz pritiske), te dublju inkluziju manjinskih i lokalnih zajednica.

Poglavlje IX: Nove nužde rađaju nove sile

Popović podsjeća na istorijsku zakonitost svaka kriza rađa novi pokret, svaka opasnost novi oblik otpora. U vremenu globalnih lomova i lokalnih podjela Crna Gora, ako želi da opstane kao slobodna i dostojanstvena DRŽAVA, mora pronaći svoj unutrašnji potencijal obnove. On ukazuje na to da feniksov let nije metafora, već politički i kulturni zadatak iznova podizanje snage iz pepela iskušenja. Predstavljajući i istorijske i savremene paralele, Popović ne ostaje samo na dijagnozi, već nudi i programatske prijedloge kako se ta obnova može ostvariti.

Multinacionalni građanski pokret otpora – Popović zagovara obnovu duha i ideja referendumske koalicije iz 2006. godine, ali u novim formama i sa novim porukama koje odgovaraju savremenom trenutku. To bi bio široki front građana, bez obzira na nacionalne ili vjerske razlike, okupljenih oko zajedničkog cilja očuvanja državne nezavisnosti i građanskog karaktera Crne Gore. Takav pokret mora biti istovremeno demokratski i inkluzivan, otporan na mitologizaciju i kleronacionalne pritiske.

Nacionalna i društvena obnova Crne Gore – Ona se mora odvijati kroz više paralelnih tokova političke stranke, kulturne i obrazovne institucije, nevladine organizacije, ali i tradicionalne strukture crnogorskog društva koje nose moralnu težinu i istorijsko pamćenje. Popović naglašava da suverenizam ne smije ostati isključivo politička parola, već društvena praksa koja se pretače u organizacione forme i institucije sposobne da njeguju i brane crnogorski identitet.

Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Popović ističe da je ova institucija već pokazala da može okupiti kritičnu masu mladih intelektualaca koji su sposobni da misle moderno, a istovremeno čuvaju autentične temelje crnogorskog jezika, književnosti i kulture. Njegova uloga prevazilazi akademske okvire to je žarište intelektualne emancipacije, mjesto gdje se oblikuje nova generacija koja će biti u stanju da nosi i brani crnogorsku ideju.

Zalaganje za opstanak crnogorske kulture i građanskih vrijednosti – Ovo nije samo pitanje identitetskog opstanka, već i pitanje civilizacijskog izbora. Crnogorska kultura i građanski principi moraju biti jezgro koje povezuje sve zajednice u državi. Popović upozorava da bez kulture nema nacije, a bez građanskih vrijednosti nema demokratije  to su dva stuba na kojima se jedino može graditi održiva Crna Gora.

Spoljno-politička aktivnost i regionalna saradnja – Popović naglašava važnost povezivanja sa zemljama regiona koje su i same na udaru velikosrpskog nacionalizma i ruskog uticaja. Bosna i Hercegovina, Kosovo, pa i dijelovi Hrvatske i Sjeverne Makedonije, suočavaju se sa sličnim izazovima. Zajednička politika otpora hegemonizmu, zasnovana na saradnji i razmjeni, jača i Crnu Goru i njene susjede. U tom smislu, spoljna politika ne smije biti defanzivna, već proaktivna, sa jasnim ciljevima i savezništvima kao otpor velikosrpskoj hegemoniji.

Nacionalna fondacija za kulturu – Popović predlaže formiranje snažne, nezavisne institucije koja bi preuzela ulogu alternativnog ministarstva kulture. Njeni zadaci bili bi podrška najrelevantnijim piscima, umjetnicima i intelektualcima, produkcija djela koja afirmišu crnogorski kulturni identitet, kao i međunarodna promocija savremene crnogorske umjetnosti. Time bi se zaustavila marginalizacija kulturnog stvaralaštva i stvorili uslovi da se najtalentovaniji autori afirmišu u zemlji, a ne da priznanje traže tek u inostranstvu.

Popović u ovim tačkama izlaže nešto što prevazilazi dnevnu politiku program nacionalne i kulturne emancipacije. On upozorava da nijedna država ne može opstati ako izgubi svoju kulturu, nijedan narod ako zaboravi svoje vrijednosti, i nijedna politika ako nema viziju budućnosti. Crna Gora, prema njegovim riječima, mora prestati da bude defanzivna tvorevina koja samo reaguje na udare, i postati aktivna zajednica koja stvara sopstvene modele, institucije i pokrete.

Zašto je Lovćenski feniks važna knjiga

 Knjiga Lovćenski feniks Milorada Mija Popovića zauzima posebno mjesto u savremenoj crnogorskoj publicistici i esejistici. Ona nije samo knjiga o nacionalnom pitanju, već monumentalna sinteza istorijskih činjenica, političkih analiza i moralnih opomena, napisana sa strašću pisca i preciznošću analitičara. Popović je ovom knjigom podigao intelektualni i književni spomenik crnogorskom pitanju, onako kako ga vidi čovjek koji zna da je nacija najjače oružje postanka i opstanka. Njegova argumentacija ne teži da se dopadne svima, niti da bude prijatna naprotiv, ona često provocira i izaziva otpor. Ali upravo u toj nemirnoj, polemičkoj snazi krije se najveća vrijednost Lovćenskog feniksa. Popović nas suočava sa istinom da Crna Gora ne može živjeti u prošlosti, niti u vječnom kompromisu sa ideologijama koje joj negiraju postojanje. Feniks iz naslova nije slučajna figura on je simbol jedne male države koja kroz stoljeća biva rušena, poricana i ponižavana, ali se svaki put uzdiže, jer u njenoj srži postoji moralni kapital čojstva, junaštva i slobodarskog duha. Knjiga je važna jer pokazuje kontinuitet opasnosti i kontinuitet otpora. Ona podsjeća da se Crna Gora nalazila na udaru velikosrpske politike i ruskog imperijalnog uticaja juče, kao što se nalazi i danas, ali i da se uvijek rađao novi pokret, nova generacija i nova snaga spremna da brani državu. Popović svojim djelom uči da istorija nije fikcija već opomena da je kultura jedan od temelja identiteta i da je politika, koliko god dekadentna bila, jedini prostor đe se odlučuje o sudbini naroda.

U tom duhu snažno odjekuju riječi Benedeta Kročea, italijanskog filozofa i jednog od najvećih protivnika fašizma u XX vijeku, koji je definisao državu kao „djelo ljudske volje i slobode“. Kroče piše da su sve države „ljudska tvorevina, i da mogu biti uništene samo ako ih ljudi sami napuste“. Taj uvid, jednostavan i istinit, postaje suštinski važan za razumijevanje i Popovićeve knjige. Crnu Goru niko ne može uništiti spolja ukoliko je njeni građani ne “izdaju” iznutra. Lovćenski feniks zato stoji ne samo kao analiza, nego i kao manifest otpora, podsjetnik da sudbina jedne države nije unaprijed određena spoljnim silama, već zavisi od unutrašnje volje da se opstane. Knjiga je poziv na budnost, na odgovornost i na vjeru u vlastitu snagu  jer Crna Gora će trajati onoliko dugo koliko njeni građani budu spremni da je iznova podižu iz pepela istorijskih lomova.