LOVĆEN U OČIMA MARIJANA BOLICE I LJUBOMIRA NENADOVIĆA (I)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

Iz knjige ,,Crnogorske planine” koju su 2004. godine priredili i objavili istaknuti crnogorski botaničari i naučnici: Vukić Pulević, Vasilije Bušković i Danije Vincek dajmo fragmente neke od najljepših putopisa i zapisa o Lovćenu. Ovaj put dajemo zapis Marijana Bolice o Lovćenu. Marijan Bolica (ital. Mariano Bolizza) (druga polovina XVI vijeka – prva polovina XVII vijeka) bio je katolički sveštenik, pisac, diplomata i pjesnik iz renesansnog Kotora.

Kaže se još da se glavna planina koja visi nad Kotorom, naziva Lovćen, po italijanski Monte stella. Ova je planina neobično visoka, tako da se s njenih vrhova, za vedra vremena, može preko mora vidjeti na sjeverozapadu Augusta (!), a na jugoistoku Drač i Skadar. Ova je planina veoma bogata izvorima vrlo česte i hladne vode, koja prolazeći podzemnim putevima, obilato snabdijeva i grad Kotor. A gore, na prostoru od 12 milja uokolo, nahode se prekrasna pasišta. Iznurena silnom vrućinom, stoka, koja se tamo ljeti napasa, potpuno okrijepi svoju snagu: pošto se napase i ugasi žeđ, ona se u najvrelije doba-odmara pod ogromnim, vanredno gustim, divotnim bukvama i jasenima i jelama, pod kojima je hladovine u toku cijelog dana. Ljeti, počev od mjeseca maja, narod Crne Gore dogoni ovamo svoja stada. Tmo, u kolibama, načinjenim od običnog kamena i pokrivenim ražanom slamom s poprečnim gredama, prepletenim suvarcima, oni sakupljaju prijatnu i ukusnu dobit, koju ostvaruju vrijedni pastiri od stada, s kojima se kasnije, u mjesecu oktobru opet spuštaju u primorska mjesta. Tamo ostaju do kraja aprila, bježeći i krijući se od hladnoće. A tamo gore nalaze se brojne plodne doline, u kojima bukova drva, okružujući ih gnoje svojim lišćem tle, te ono postaje vanredno rodno i daje obilje žita: ječma, raži i ovsa. Tamo kose najsočnijeg sijena. Ta planina takođe obiluje raznorodnim divljim zvijerima, kao što su medvjedi, divlje svinje, vukovi, risovi, lisice itd. Mada sve po njoj raste mnoštvo izvrsnog ljekovitog bilja, što potvrđuju mnogi čuveni botaničari, koji su iz Italije i drugih zemalja svijeta radi njih često obraćaju u Kotoru. Selo Cuce, već spomenuto u katunima i udaljeno od Kotora dan hoda, proizvodi meku smolu, zvanu katran, koju trgovci većim dijelom šalju u Veneciju. Iz Crne Gore dobija Kotor u izobilju pšenice i druga žita, a isto tako sir i meso. Pomenuti katran obilno se dobija i u selima iznad Risna…

LJUBOMIR NENADOVIĆ O LOVĆENU

 Ljubomir Nenadović (Brankovina, 14 / 26. septembar 1826. — Valjevo, 21.jan. / 2. februar 1895.), jedan je od prvih Srba koji su se školovali na strani i započeli rad na književnosti. Rođen je 14. septembra 1826 god. u Brankovini kod Valjeva, u porodici Nenadovića. Gimnaziju je završio u Beogradu, a potom odlazi na više studije u Njemačku, Kad se vratio, bio je kratko vrijeme profesor Liceja u Beogradu, viši činovnik ministarstva i diplomata. Nekoliko godina je proveo u Crnoj Gori, kao gost knjaza Nikole. Iz tog perioda nastaje knjiga ,,O Crnogorcima. Pisma sa Cetinja 1878.”

Hoću da vam govorim o Lovćenu, o lijepom crnogorskom brijegu. Prvo što putniku pred oči iziđe, to je on; prva crnogorska riječ koju čuje, to je njegovo ime; prva stopa crnogorske zemlje na koju stane, to je kamen od Lovćena. Kud se god maknete, vidite ga; to je polarna zvijezda za Crnogorce. Po njemu poznaju se lijepi dani i bure, o njega lome se gromovi i oluje, a on vječito stoji. Lovćen je zajazio Jadransko more da ne teče dalje, on ga je zaustavio da ne roni obale srpske. Kao Herkul ustavio se, i stoji na vječitoj straži. Hiljade godina udaraju o njega talasi tuđega mora i tuđega jezika, a njemu se ništa ne poznaje. Crnogorac, kad pogleda Lovćen, njegovo srce ojača, lice mu se razvedri i veselo poviče: ”Ništa nas ne može srušiti” – Crnogorac, kad polazi u tuđ, dalek svijet, poslednji kamen što vidi od svog zavičaja, to su vrhovi Lovćena; on podigne svoju kapu i sa teškim uzdisajem rekne: ”Zbogom, Lovćene, zbogom, kućo moja! ” – I kad više ne može da vidi Lovćen, on, od želje, gleda oblake nad njim. Laki brodovi nose ga u sve strane svijeta; kud god prođe, vidi klisure i planine, ali sliku svoga Lovćena nigdje ne vidi; on, planinski sin ni u jednoj tuđoj zemlji ne nalaze divote.

Lovćen je osobit i svojim izgledom; car među bregovima krunisan je Gorskim vijencem. – Dugo san negda stojao i ćuteći, s nekom pobožnošću gledao čuveni Parnas; ali, da to ne bješe breg na kom je prošlost označila bistre izvore svih nauka, prošao bih pored njega kao pored svakog običnog brda. Uzalud sam na Parnasu tražio da vidim čuda i ljepote što su poeziju Jelina i svih naroda na sebe privukli; nema ih. Lovćen je drukčiji: kao magnet privlači vas k sebi; s vašim pogledom i dušu vašu podiže na svoje visine. Ni jedan putnik neće pored njega morem proploviti, a da se ne osvrne i upita: Kakav je ovo brijeg? – Prve i poslednje sunčane zrake na njemu se vide; prvi oblaci, gromovi od njega se kreću; posle bure i oluje, prvi komad vedrog neba njemu se javi. Noću, mislite da se plavo nebo na njega naslonilo; rekli biste da su zvijezde po vrhu njegovom popale; kad Mjesec izlazi, učini vam se da o njegove vrhove udari i tu se zdrobi i ugasi. Kameniti vrh njegov izgleda kao kruna, kao crkva bez zvonika, kao grobnica bijelim platnom pokrivena.

A i šta je drugo taj lijepi vrh Lovćena, nego najveća, najčudnija grobnica na cijeloj ovoj zemlji! Tu je grob pjesnika neuveloga Gorskog vijenca. Tu, na toj visini, u toj strahovitoj samoći, sahranjen je Rade (Petar II), vladika i gospodar Crne Gore. Gromovi i gorski vjetrovi jedini su koji tu tišinu potresaju. On je i grobom svojim nadvisio druge. Lovćen je uzdigao njegov grob više svih grobova na svijetu, a njegov grob uzdigao je Lovćen više svih slovenskih bregova; pretvorio ga u Olimp, u hram gdje se srpske vile skupljaju. Na dnu Lovćena on je ugledao ovaj svijet; na vrhu Lovćena gleda ga ovaj svijet. To je planina njegovog djetinjstva, njegove mladosti, njegove poezije…    (nastaviće se)